Hrvatski antiglobalistički pokret
HAP
Hrvatski antiglobalistički pokret

  • Hrvatski antiglobalistički pokret je nova inicijativa koja se bori protiv svih vidova ekonomske globalizacije i kapitalizma - protiv neoliberalizma, NATO-a, EU, MMF-a, WTO-a, Svjetske banke, svih vidova socijalne nepravde i nejednakosti itd. Mislimo globalno, a djelujemo lokalno. Blog, osim tekstova o politici i ekonomiji, donosi i vijesti iz cijelog svijeta kojih nema u srednjostrujaškim hrvatskim medijima.
izdvojeno
Arhiva
« » lis 2009
Brojač posjeta
732873
Blog - listopad 2009
subota, listopad 31, 2009
Datum objave: 30.10.2009 u 19:22h

Nastavlja se borba za javno financirano visoko obrazovanje

Studenti najavljuju nove prosvjede i blokade

R. BRMALJ

Prosvjedi u Puli i Zagrebu 5. studenoga

Međunarodni dan borbe protiv komercijalizacije obrazovanja obilježava se 5. studenoga, te će se tom prilikom organizirati akcije u Puli i Zagrebu. »Ponavljamo isti prosvjed kao i prošle godine, samo ga sada organizira Nezavisna studentska inicijativa Pula. Znači, riječ je o mirnom prosvjednom skupu na glavnom gradskom trgu. Očekujemo kako će se okupiti između dvjesto i tristo studenata, rekao nam je jedan od pulskih studenata. Kako doznajemo, u akciju stupaju i zagrebački studenti, ali još se ne zna u kojem obliku.

ZAGREB – Hrvatski studenti krajem studenoga ponovno bi mogli krenuti u masovne prosvjede i blokade fakulteta kako bi izborili ukidanje školarina, odnosno participiranja u troškovima studija. Naime, prošli tjedan su se na zagrebačkom Filozofskom fakultetu (FF) – svojevrsnom centru proljetne studentske pobune – okupili predstavnici studenata iz čak šest hrvatskih gradova. Kako doznajemo, studenti smatraju da su prošlim prosvjedima ipak uspjeli izboriti zaustavljanje komercijalizacije obrazovanja, te misle da borbu svakako treba nastaviti.

– Ugostili smo kolege iz Osijeka, Pule, Rijeke, Splita i Zadra. Intenzivno se raspravljalo o organizaciji novih blokada, a između ostalog, svrha sastanka bila je postići bolju koordinaciju i masivnost prosvjeda, kaže jedan od sudionika sastanaka, koji dosljedno dosadašnjoj studentskoj praksi želi biti anoniman. Ovog travnja prosvjedi su, podsjećamo, prvo buknuli na FF-u, a potom su se postepeno uključivali drugi gradovi i fakulteti. Nasuprot tome, studenti sada planiraju simultane prosvjede diljem zemlje.

– Okvirno govoreći, spominjao se kraj studenog kao početak prosvjeda. Ništa još nije potpuno odlučeno, naime, sve još trebaju potvrditi i plenumi. Ali, vrlo vjerojatno će do blokada doći na zagrebačkom FF-u, te na fakultetima u Puli i Rijeci. Potom očekujemo da će se početi uključivati i studenti iz drugih gradova. Ponegdje, kao u Zadru, ima velikih organizacijskih problema, uprava Sveučilišta studentima ne da niti mjesto za sastanke, govori naš sugovornik. Dodao je kako je prošlom plenumu, održanom ovog utorka, prisustvovalo dvjestotinjak studenata, »što je super za mirnodopske prilike«.

Studentski zahtjevi isti su kao i ovog proljeća, naime, potpuno javno financirano visoko obrazovanje. Trenutačno su diplomski studiji besplatni, što bi se lako moglo promijeniti, dok na preddiplomskim studijima, po podacima kojima raspolažu studenti, oko 60 posto studenata plaća studij.

– Diplomski su još uvijek besplatni, no to bi se moglo lako promijeniti. Naime, školarine nisu ukinute, nego se svake godine potpisuje ugovor kojim Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa podmiruje školarine. To nije nikakvo trajno rješenje, i za očekivati je da će se jedne godine jednostavno sav teret prebaciti na studente. Zahvaljujući našim proljetnim prosvjedima to se još nije desilo. Isto tako, zaustavili smo rast školarina na preddiplomskim studijima. Da nije bilo onako snažnih prosvjeda, iznosi školarina bi bili viši i plaćao bi ih još veći postotak studenata, zaključio je naš sugovornik. Podsjećamo, zbog postepene komercijalizacije visokog obrazovanja, 20. travnja ove godine svoj fakultet su prvo zauzeli studenti zagrebačkog FF-a, da bi na vrhuncu pobune bilo zauzeto devetnaest fakulteta u osam najvećih hrvatskih gradova. Nakon ukupno 34 dana blokade, te prosvjednog skupa na zagrebačkom Trgu bana Jelačića, studenti su obustavili prosvjede. Nespretna reakcija MZOŠ-a i tadašnjeg ministra Primorca sastojala se od kombinacije ignoriranja, povlađivanja i suprotstavljanja studentima, te su prosvjedi vjerojatno bili i jedan od faktora koji su pridonijeli Primorčevom odlasku.

J. BAKOTIN

Izvor: Novi list


HAP @ 00:29 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, listopad 30, 2009

Kutina: Ina nastavlja s dostavom plina, pregovori se nastavljaju



  • Miroslav Kiš/CROPIX

Autor: Mate Piškor/EPEHA

Objavljeno: prije 4 h i 12 min



KUTINA - Zbog prijetnje i ucjena iz Ine da će u petak ujutro obustaviti isporuku plina kutinskoj tvornici mineralnog gnojiva, u četvrtak je aktiviran Stožer za obranu Petrokemije.

Nakon oštre reakcije Stožera, koji je 2001. godine demonstracijama, mobiliziranjem cijele Kutine i blokadom prometnica uspio spasiti Petrokemiju kod sličnih problema, i dopisa predsjednici Vlade, te najavom radikalnih mjera za spas Petrokemije, u noći sa četvrtka na petak Ina je obavijestila Petrokemiju da neće doći do obustave plina i Petrokemija je nastavila raditi punim kapacitetom.

A s radom je nastavio i Stožer čiji je glasnogovornik Željko Klaus pojasnio u petak u Kutini kako je uopće došlo do spora Petrokemije i Ine, te obavijest da će plin Petrokemiji biti zatvoren.

- Sve je počelo 6. listopada ove godine kada je Ina obavijestila Petrokemiju da zbog malog duga za isporučeni plin jednostrano raskida važeći dugoročni ugovor Ine i Petrokemije o isporuci plina kutinskoj tvornici. Razlozi su idiotski, ne postoje, Petrokemija je povremeno kasnila s uplatom za što je platila uredne kamate, ali je u cjelini bila uredni platac i s današnjim danom Petrokemija Ini ne duguje ni lipe za plin - rekao je Klaus.

Dodao je kako Petrokemija nije prihvatila jednostrani raskid ugovora i sklapanje novog privremenog, što je tražila Iina.

Uprava Petrokemije pristala je na razgovore o eventualnim promjenama u postojećem dugoročnom ugovoru koji vrijedi do 1. prosnca 2010. godine, no umjesto odgovora iz Ine je u Kutinu u četvrtak popodne stigao faks s obaviješću da se od petka ujutro prekida isporuka plina.

- Takvo ponašanje Ine naprosto je smiješno. Nismo mi nekakva mala radionica koja kupuje par kubika plina. Petrokemija kupuje godišnje oko 680 milijuna prostornih metara plina, što je više od 20 posto ukupne potrošnje u Hrvatskoj. Ove godine smo Ini za isporučeni plin platili 800 milijuna kuna, nama je plin sirovina, naš proizvod je strateški proizvod za hrvatsku poljoprivredu i izvoz i tražimo da se Vlada aktivnije postavi u ovom slučaju. Nisu u pitanju samo radna mjesta u Kutini i opastanak Petrokemije, nego je u pitanju puno više od toga - istaknuo je Klaus.

Sinhronizirana akcija Stožera za obranu Petrokemije, kontakti s pojedinim ministrima, saborskim zastupnicima, obraćanje javnosti urodili su plodom.

Ina je povukla svoju odluku o prekidu isporuke plina Petrokemiji i najavljen je nastavak pregovora o daljnjoj isporuci plina i uvjetima te isporuke u ponedjeljak na najvišoj razini, doznajemo u Kutini.

Ako Ina nastavi s ucjenama i prijetnjama, Kutina traži da se Vlada na isti način postavit prema Ini koja cijeloj Hrvatskoj duguje milijarde za neplaćene poreze i trošarine. Dragutin Vajnaht, član stožera ispred udruge branitelja Petrokemije, istaknuo je: "Nas više od tisuću iz Petrokemije branili smo Hrvatsku od Vukovara do Dubrovnika, branili smo našu Petrokemiju. Petrokemija i Kutina su ponovo napadnuti, ovaj put iz Ine i mi ćemo je ponovo braniti svim raspoloživim sredstvima", rekao je Vajnaht.

Izvor: Jutarnji list




Više o okupaciji tvornice i masovnim prosvjedima kojima je Stožer za obranu Petrokemije Kutina spriječio uništavanje tvornice 2001. godine:

http://hrcak.srce.hr/file/28130

 

HAP @ 17:39 |Komentiraj | Komentari: 0

Šuker prodao obveznice: Nudili su nam 3 milijarde dolara

„Za naše obveznice bilo je zainteresirano 150 investitora koji su ponudili preko 3 milijarde dolara, a odlučili smo se za 1,5 milijardi dolara najboljeg priceinga i kupon od 6,75 posto“, izjavio je u telefonskoj izjavi iz New Yorka za Business.hr ministar financija Ivan Šuker nakon uspješno provedenog road showa za hrvatske dolarske obveznice.

Dospijeće obveznica je deset godina. Posljednji sastanak ministra Šukera bio je u u newyorškoj banci JP Morgan Chase, preko koje je, uz američku Citigroup i britansku banku Barclay organizirana prodaja novog izdanja hrvatskih državnih obveznica.

Osim dobrog interesa Šuker tvrdi da smo, „mada se to mnogima u Hrvatskoj neće svidjeti“, dobili komplimente za vođenje i monetarne i fiskalne politike. Investitori su također bili zainteresirani za pregovore o ulasku Hrvatske u EU, što im se čini bitnim faktorom.

Šuker ističe da je nakon 7 prezentacija europskim te 19 američkim investitorima, “prilično zadovoljan“.

Izvor: Business.hr


HAP @ 17:34 |Komentiraj | Komentari: 0

by Mark Weisbrot Among the conventional wisdom that we hear every day in the business press is that developing countries should bend over backwards to create a friendly climate for foreign corporations, follow orthodox (neoliberal) macroeconomic policy advice, and strive to achieve an investment-grade sovereign credit rating so as to attract more foreign capital.

Guess which country is expected to have the fastest economic growth in the Americas this year?  Bolivia.  The country's first indigenous president, Evo Morales, was elected in 2005 and took office in January 2006.  Bolivia, the poorest country in South America, had been operating under IMF agreements for 20 consecutive years, and its per-capita income was lower than it had been 27 years earlier.

Evo sent the IMF packing just three months after he took office, and then moved to re-nationalize the hydrocarbons industry (mostly natural gas).  Needless to say this did not sit well with the international corporate community.  Nor did Bolivia's decision in May 2007 to withdraw from the World Bank's international arbitration panel, which had a tendency to settle disputes in favor of international corporations and against governments.

But Bolivia's re-nationalization and increased royalties on hydrocarbons has given the government billions of dollars of additional revenue (Bolivia's entire GDP is only about $16.6bn, with a population of 10 million people).  These revenues have been useful for a government that wants to promote development, and especially to maintain growth during the downturn.  Public investment increased from 6.3% of GDP in 2005 to 10.5% in 2009.

Bolivia's growth through the current world downturn is even more remarkable in that it was hit hard by falling prices for its most important exports -- natural gas and minerals -- and also by a loss of important export preferences in the US market.  The Bush administration cut off Bolivia's trade preferences that were granted under the Andean Trade Promotion and Drug Eradication Act, allegedly to punish Bolivia for insufficient cooperation in the "war on drugs."

In reality, it was more complicated: Bolivia expelled the US ambassador because of evidence that the US government was supporting the opposition to the Morales government, and the ATPDA revocation followed soon thereafter.  In any case, the Obama administration has so far not changed the Bush administration's policies toward Bolivia.  But Bolivia has proven that it can do quite well without Washington's cooperation.

Ecuador's leftist president, Rafael Correa, is an economist who, well before he was elected in December 2006, understood and wrote about the limitations of neoliberal economic dogma.  He took office in 2007 and established an international tribunal to examine the legitimacy of the country's debt.  In November 2008 the commission found that part of the debt was not legally contracted, and in December Correa announced that the government would default on roughly $3.2bn of its international debt.

He was vilified in the business press, but the default was successful.  Ecuador cleared a third of its foreign debt off its books by defaulting and then buying the debt back at about 35 cents on the dollar.  The country's international credit rating remains low, but no lower than it was before Correa's election, and it was even raised a notch after the buyback was completed.

The Correa government also incurred foreign investors' wrath by renegotiating its deals with foreign oil companies to capture a larger share of revenue as oil prices rose.  And Correa has bucked pressure from Chevron and its powerful allies in Washington to drop his support of a lawsuit against the company for alleged pollution of ground waters, with damages that could exceed $27bn.

How has Ecuador done?  Growth has averaged a healthy 4.5% over Correa's first two years.  And the government has made sure that it has trickled down: healthcare spending as a percent of GDP has doubled, and social spending in general has expanded considerably from 5.4% to 8.3% of GDP in two years.  This includes a doubling of the cash transfer program to poor households, a $474m increase in spending for housing, and other program for low-income families.

Ecuador was hit hard by a 77% drop in the price of its oil exports from June 2008 to February 2009, as well as a decline in remittances from abroad.  Nonetheless it has weathered the storm pretty well.  Other unorthodox policies, in addition to the debt default, have helped Ecuador to stimulate its economy without running too low on reserves.
Ecuador's currency is the US dollar, so that rules out using exchange rate policy and most monetary policy for counter-cyclical efforts in a recession -- a significant handicap.  Instead, Ecuador was able to cut deals with China for a billion-dollar advance payment for oil and another $1bn loan.

The government also has begun requiring Ecuadorian banks to repatriate some of their reserves held abroad, expected to bring back another $1.2bn, and it has started repatriating $2.5bn in central bank reserves held abroad in order to finance another large stimulus package.

Ecuador's growth will probably come in at about 1% this year, which is pretty good relative to most of the hemisphere.  For example, Mexico, at the other end of the spectrum, is projected to have a 7.5% decline in GDP for 2009.

The standard reporting and even quasi-academic analysis of Bolivia and Ecuador says they are victims of populist, socialist, "anti-American" governments -- aligned with Venezuela's Hugo Chávez and Cuba, of course -- and on the road to ruin.  To be sure, both countries have many challenges ahead, the most important of which will be to implement economic strategies that can diversify and develop their economies over the long run.  But they have made a good start so far, by giving the conventional wisdom of the economic and foreign policy establishment -- in Washington and Europe -- the respect it has earned.


Mark Weisbrot is co-director of the Center for Economic and Policy Research, in Washington, D.C.  He received his Ph.D. in economics from the University of Michigan. He is co-author, with Dean Baker, of Social Security: The Phony Crisis (University of Chicago Press, 2000), and has written numerous research papers on economic policy.  He is also president of Just Foreign Policy.  This column was first published by the Guardian on 28 October 2009 and republished by CEPR under a Creative Commons license.

MR
StatCounter - Free Web Tracker and Counter
HAP @ 01:38 |Komentiraj | Komentari: 0


Zagreb, 29.10.2009., 20:21 | Dinko Boić

Sprema se nova blokada hrvatskih fakulteta. Ovoga bi puta, prema našim saznanjima, studentski prosvjedi trebali biti veći i žešći. A zahtjevi studenata mogli bi se i proširiti.

Koristite Adobe Flash Player 8

Za naprednije mogućnosti gledanja videa molimo da instalirate Adobe Flash Player 9
Adobe Flash Player 9 možete preuzeti ovdje
Dodaj video na svoj blog

Još veći prosvjedi studenata

Studentski prosvjedi (Foto: Pixsell)

Studentski prosvjedi (Foto: Pixsell)

Travanjski prizori uskoro bi se mogli ponoviti. Studenti zagrebačkog Filozofskog fakulteta nezadovoljni odnosom vladajućih prema njihovim zahtjevima pripremaju novu blokadu fakulteta. Zahtjevi su isti - cjelokupno obrazovanje financirano iz državnog proračuna. 'Nisam zadovoljan s načinom na koji je vlast reagirala. Znači, jedna totalna ignorancija koja je nedopustiva', kazao je jedan student Filozofskog fakulteta. Iako plenum još nije donio konačnu odluku o blokadi pripreme su u punom jeku. 'Nadamo se da ćemo sad, ako plenum izglasa početak blokade, da će nas ljudi ovog puta ozbiljnije shvatiti. Znači da pokušavamo u malo većem zamahu, da se ne nadovezuje jedan fakultet na drugi, nego da idemo svi odjednom', dodao je drugi.

Na posljednjem plenumu održanom u utorak gostovali su studenti iz Osijeka, Pule, Rijeke, Splita i Zadra, pa bi blokade fakulteta mogle biti znatno većih razmjera nego na proljeće. 'Mislim da s blokadom fakulteta treba nastaviti. Mislim da je to jedini način da se nešto promijeni', smatraju studenti. A ukoliko prosvjedi uzmu zamah, mogli bi zadati značajne probleme vladajućima. 'Mislim da s tim treba nastaviti dalje. Ne samo što se tiče stanja u školstvu koje je katastrofalno, nego mislim da trebamo to širiti i na zdravstvo i na cijelo društvo koje se pokušava iz socijalnog stanja prebaciti u jedno neoliberalno stanje'.

Uz već najavljene prosvjede sindikata, te nagomilane unutarnje i vanjsko-političke probleme, vladu Jadranke Kosor nesumnjivo čeka žestoka jesen.

Izvor: Nova TV


HAP @ 00:14 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, listopad 29, 2009


Želimo svoje plaće

Direktori osječkog Vemila danas su oko 11 sati zaključali vrata centra jer radnici zbog neisplaćenih plaća za kolovoz, rujan i listopad ne žele napustiti prostorije trgovine. Reagirala je i policija.

Radnicima osječkog Vemila poslodavci puna tri mjeseca nisu isplatili plaću. Vjerojatno iz straha da bi radnici mogli uzeti robu i novac od utrška kako bi se isplatili, oko 11 sati vrata centra zaključalo je dvoje regionalnih direktora tvrtke. Nešto kasnije stigla je i policija.

Radnici su okupljenim novinarima kazali kako su oni ti koji ne žele otići dok im se ne da izvanredni otkaz kao tehnološkom višku. Tako bi naime, imali pravo na naknadu od Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Poručili su kako će ostati u centru dok ne bude gotova inventura.

Izvor: Dnevnik.hr

* * *

Osijek: Radnike Vemila zaključali su šefovi zbog neisplaćenih plaća. Nešto prije 16 sati Uprava je obećala radnicima isplatiti sve zaostale. plaće

Piše: Željko Garmaz

Dvoje direktora osječkog Vemila, regionalni menadžer Boris Gojšić i direktorica prodaje Marina Leš, u utorak ujutro zaključali su petero svojih radnika u trgovini, oduzeli im ključeve i nisu dopuštali više od pola dana napustiti poslovni prostor u Ulici Ivana Gundulića u središtu Osijeka. Nakon toga radnici su odbili izaći iz trgovine dok im se ne isplate zaostale plaće.



Epilog je to nesređenih odnosa u trgovini još od kolovoza, kada su radnici primili svoju posljednju plaću. Otad radnici upozoravaju inspektorat na nezakonito poslovanje svojih poslodavaca. Prema pričama zatočenih radnika, njihovi direktori već tjednima ne uplaćuju utržak trgovine na račun u banci već sav novac drže u ladicama na katu Vemila. Direktori su radnicima obećali da će im sve zaostatke platiti od tog novca. No, u utorak su se predomislili. Strahujući da će radnici demonstrativno uzeti novac iz ladica i njime naplatiti svoja potraživanja, direktori su ih u utorak ujutro zaključali. Potom su pozvali policiju da provjeri količinu novca, kao i robu u trgovini, za koju su također strahovali da će postati plijen radnika. Oko 14 sati Verica Resković, direktorica društva Vemil, iz Zagreba je poslala fax u osječku podružnicu obavijestila sve radnike o odluci da zatvaraju Vemila u Osijeku zbog racionalizacije poslovanja. Nakon prispjele obavijesti radnicima su otključali trgovinu. Jedinoj zaposlenoj radnici na neodređeno vrijeme odmah su uručili otkaz, a ostalima, zaposlenima na određeno do kraja mjeseca, neće produljiti ugovor. Radnici su zbog toga odbili izaći iz poslovnice.

- Ako napustim trgovinu, rekli su mi da mi neće dati radnu knjižicu niti da će mi isplatiti zaostale plaće. Moram stajati ovdje dok god ne naprave inventuru. Tek tada će mi, eventualno, dati papire! - rekao nam je jedan od radnika Boris Trošić.

Inače, Vemil je vodeći hrvatski maloprodajni lanac tehničke robe koji je samo u 2008. godini ostvario 370 milijuna kuna prometa. Time se svrstao na 1. mjesto ljestvice maloprodajnih lanaca tehničke robe i 5. mjesto na ljestvici 100 najuspješnijih IT tvrtki u Hrvatskoj. Unatoč nepovoljnim tržišnim uvjetima Vemil je i u prvoj polovici 2009. godine nastavio napredovati i očuvao je svoju vodeću poziciju.

DOBILI JAMSTVO UPRAVE IZ ZAGREBA

Nešto prije 16 sati radnicima osječkog Vemila stigla je obavijest Uprave iz Zagreba. Uprava im jamči da će im isplatiti sve zaostale plaće, a radnike se upućuju na slobodne dane do isteka ugovora. Time su ispunjeni svi zahtjevi radnika te je policija, koja je tamo bila kao "tampon zona", napustila poslovnicu. Radnici su nakon višesatne drame otišli svojim kućama. Ista jamstva su dali i djelatnicima splitskog Vemila, ali kako se doznaje za sedmoricu njih, koji su prije mjesec dana dobili otkaz, nikad nisu isplaćeni zaostaci od dvije plaće.

Izvor: 24sata

HAP @ 20:08 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Čitati, diskutirati i misliti anarhofeminizam PDF Ispis E-mail
Četvrtak, 29 Listopad 2009 10:23
S Ankicom Čakardić, sveučilišnom profesoricom i teoretičarkom anarhofeminizma, razgovaramo o kritici feminističkoga mainstreama i o nagovoru na anarhofeminizam kao i o anarhofeminističkoj sceni u ex-YU regiji
 
Suzana Marjanić
Govori: Ankica Čakardić
Zarez, broj 268

S obzirom da se interesiraš za anarhofeminizam te kako u Zagrebu imamo dvije izdavačke anarhističke kuće (DAF i Što čitaš?), koje su nam anarhofeminističke prijevode ponudili njihovi urednici? I nadalje, koje je anarhofeminističke knjige nužno prevesti kako bi bile dostupne zainteresiranima za slobodarske ideje, a tu prije svega mislim na srednjoškolsku generaciju?

– Uobičajeno je Emmu Goldman razumijevati kao temelj klasične anarhofeminističke misli. I, bespredmetno, ima višestrukoga smisla započeti ovaj razgovor upravo s njom. To najbolje svjedoči njezin tekst i politički angažman. DAF je nakon Nettlauove Povijesti anarhizma i Wolffove Obrane anarhizma objavio treću knjigu biblioteke NI DIEU NI MAÎTRE – prijevod eseja Emme Goldman Anarchism and Other Essays. Znakovito je da su oni prvoga puta bili objavljeni 1910. godine, znači da nam se približava stota godišnjica toga izdanja. U njima ona bez zadrške progovara o prividnoj slobodi žena osiguranoj općim pravom glasa, pozivajući se na položaj žena u Australiji i Novom Zelandu. Njezina tvrdnja ide i dalje od toga, ona pita jesu li majke time sretnije, djeca slobodnija, imaju li radnici više prava itd. Uzimajući Finsku za primjer, ona bitno ukazuje i na suvremeni problem žena u politici; naime, time što žene sjede u parlamentu, njihova se – njezinim jezikom – gorljivost ni dalje ne iskazuje; ne razlikuju se od muškaraca političara.

Izdavačka kuća Što čitaš? je objavila knjižicu-pamflet Lise Bendall Anarhizam i feminizam koja sjajno uvodi u specifičnost anarhofeminizma. Nažalost, ne može se reći da postoji neki kontinuirani – ili barem nešto brojniji – slijed prijevoda ili pak domaćih tekstova u tom problemskom horizontu. Baš stoga – kao odgovor na drugi dio pitanja – nužno bi za početak trebalo prevesti tekstove Lucy Parsons i Voltairine de Cleyre. Pored činjenice da su to "klasici" i prvi tekstovi u kojima možemo čitati anarhofeminizam, oni nisu ni jezično ni sadržajno preteški, pa su posve odgovarajući i mlađoj, srednjoškolskoj generaciji. U taj niz bih uvrstila i Lynne Farrow, Peggy Kornegger i knjigu Quiet Rumours: An Anarcha-Feminist Anthology koja bi posebno odgovarala srednjoškolskoj generaciji.
 

ANARHIZAM I HARDCORE/PUNK SCENA

Kako bi glasila kratka povijest anarhofeminizma, koliko ju je moguće sažeti za ovu prigodu, na ex-YU području?

– Anarhofeminizam se na ovim prostorima razvijao uz pojavu, tj. revitalizaciju anarhističke ideje kasnih devedesetih. Ukorak sa ZAP-om (Zagrebački anarhistički pokret), Antiratnom kampanjom i Attack!-om se krajem devedesetih počela utvrđivati i anarhofeministička frakcija. U prvom redu imamo u vidu grupu AnfemA (Anarhofeministička akcija). Najjedinstvenija je te vrste i zapravo jedina koja je funkcionirala kao, dakako, neformalna grupa na ovim prostorima. Mislim da se ne može govoriti o koherentnijoj pojavi anarhofeminizma na ex-Yu području prije 1999. godine. Ono što je specifično za anarhističku ideju na ovim prostorima, zapravo uopće, jest činjenica da se ona razvijala kao sastavni element hardcore/punk scene. To znači da je susret anarhističkoga "štiva" nezavisnih distribucija gotovo uvijek prisutan na hard-core punk koncertima. Naglašavam, uglavnom. To je pozitivno utoliko što su baš takvi događaji spajali anarhiste i anarhistkinje na ex-Yu području kada nije bilo konkretnijega teorijsko-političkoga povoda.

Posve je sličan slučaj i sa Slovenijom. I tu su se pojavljivale pojedinke i pojedinci, združeni oko Metelkove. U Srbiji se tek sredinom 2000-ih pojavljuju neke djevojke koje se okupljaju oko ASI-ja (Anarhosindikalistička inicijativa) i Žena u crnom. U Sarajevu se priprema 5. PitchWise koji nije anarhofeministički festival, ali koji u pojedinim segmentima feminističkih sadržaja daje mjesta specifičnosti anarhističkoga feminizma. Najčudesnija je možda bila pojava makedonskoga Anarhofeminističkoga festivala u travnju 2005. godine. Ono što zapravo želim podvući jest da je teško govoriti o povijesti anarhofeminizma na ovim prostorima budući da se nije dogodila "scena", nositeljice/i ideja su uglavnom pojedinke/ci. Danas mi se (nažalost) taj slučaj čini još neznatnijim...  
 

SPECIFIČAN SLUČAJ CHOMSKOG

Uvodiš li u svoje fakultetske kolegije teoretičare/ke anarhizma? Naime, predaješ Socijalnu filozofiju i seminar iz Filozofije roda na Odsjeku za filozofiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu te si zaposlena i kao viša asistentica na Katedri za kulturnu teoriju i diskurzne studije na Odsjeku za kulturologiju Filozofskoga fakulteta u Rijeci.

– Za odgovor na ovo pitanje trebala bih prvo navesti jednu napomenu. Pored (samo)deklariranih teoretičara anarhizma postoje i autori koji u bitnom smislu u svomu radu zahvaćaju slobodarske ideje. Neke kritike države i kapitalizma, prava, potom moći, autoriteta, znanja, navika, društvenih i rodnih uloga, rata i sl. itekako funkcioniraju kao prilog suvremenomu anarhističkom mišljenju. Kao primjer za to uvjetno bismo mogli uzeti Patemaninu kritiku društvenoga ugovora, Foucaultove teze o represiji, Deleuzeovu i Guattarijevu kritiku kapitalizma, radikalnu demokraciju Mouffe, Laclauova obrazloženja o emancipaciji, kulturnu kritiku bell hoks, egzistencijalizam Simone de Beauvoir itd. Te autorice i autori su svakako predmetom rasprave na mojim kolegijima. Ali su i Goldman, Stirner, Bendall, Perlman, Thoreau, kao i primjerice specifičan slučaj Chomskog. Držim da je politička teorija – navlastito kritika njezinih klasičnih postavki – temeljno polazište za temu anarhofeminizma.  
 

FEMINISTIČKA TEORIJA I PRAKSA – STVAR ČOVJEKA

Predaješ  i kolegij Uvod u anarhofeminizam u Centru za mirovne studije. Na koji se način oblikovala kolegij te na kojoj literaturi temeljiš predavanja? Npr. u Antologiji anarhizma Višeslava Kirinića moguće je pronaći samo Emmu Goldman.

– CMS (Centar za mirovne studije) je vrlo "mješovita" sredina. Pri tomu ne mislim ništa više od činjenice da taj program upisuju različite generacije, različiti rodovi, različita obrazovanja i profesije, različite subkulture i različiti životni stilovi uopće. U predavonici možeš naći punkericu, branitelja, tatu, mamu, gaya, ateistkinju, vjernika, lovca, veganku, profesora, studenticu... To govorim stoga što je moj zadatak na tom kolegiju dvostruko težak: prvo moram tu "mješovitost" – koja najčešće nije bila u bitnoj vezi s problematikom roda – uvesti u feminizam, a onda ih dodatno zbuniti anarhofeminizmom. A znamo da prisutnost, ali čak i riječ feminizam nerijetko izaziva nelagodu. Ta je nelagoda zanimljiv fenomen i o tomu nekom drugom prigodom; podroban je uvid u tu fenomenologiju napravila Gordana Bosanac u knjizi Visoko čelo – Ogled o humanističkim perspektivama feminizma koja će uskoro biti publicirana.

Kolegij obično započinje teorijom društva i države, u nekoj varijanti "džepnoga izdanja" budući da nastavu oblikujem u 12 sati rada, iz čega nadalje izvlačim kritiku društvenoga ugovora i prelazim na anarhizam i feminističku teoriju. Tek u tom kontekstu čitamo/diskutiramo/mislimo anarhofeminizam. Višegodišnje je iskustvo pokazalo da tema nije laka, ne stoga što je u sadržajnom smislu teško spoznatljiva već postoji stanovita doza nepovjerenja u smislenost – a iz moje perspektive i nužnost – takvoga tipa mišljenja u okviru mirovnjačkih tema. Upravo je to razlog zašto na CMS-u u novije vrijeme govorim i o F/feminističkoj političkoj antropologiji. Dakako, i tu stvar ne ostaje lakšom, ali se uspije shvatiti koliko je feministička teorija i praksa stvar čovjeka, a ne, kako se to obično pogrešeno tumači, isključiva stvar žena. Anarhofeminizam, ali i zbiljski feminizam uopće, ne tvrdi da je reprezentacijski univerzalan nego polazi od kritike postojećih vrijednosti iz pozicija žena kao marginalizirane skupine u društvu. Upravo stoga mu se može prebaciti njegova pristranost ili kontrakulturnost u javnoj sferi. No, upravo iskorak feminizma u javnu sferu ukazuje da njegovi argumenti imaju i vanjski cilj, dekonstrukciju vrijednosti po društvo kao cjelinu. Od literature uglavnom koristim već spomenute autorice i autore...  

 
PREKO MARXA DO ANARHIZMA

Kako je došlo do tvojega upoznavanja s idejama anarhizma, osobito anarhofeminizma te koliko npr. fakultetski program obuhvaća protagoniste anarhizma?

– Anarhizam upoznajem vlastitim studiranjem političke teorije i filozofije, a započelo je čitanjem Marxa. Neki početni motivacijski implus dolazi od ZAP-a i Attack!-a, kao uostalom i upoznavanje s anarhofeminizmom. Fakultetski se program ne bavi eksplicitno anarhističkom teorijom, mada se kod pojedinih profesora može čuti o filozofijama nekih anarhizama, kao primjerice u nastavi političke filozofije Žarka Puhovskog kad je riječ o Proudhonu, Kropotkinu i Thoreauu. Dakako, o njima se govori tek u kontekstu mišljenja nekih drugih filozofa i filozofkinja, recimo kad se studira Marx ili Hannah Arendt. Isto tako, riječki Kulturni studiji pružaju prostora za toliko različitih tema da sam i sama pripremala za svoje kolegije nešto u okviru slobodarskih studija, slično programu i metodi kolegija koje držim u CMS-u.  
 
 
ANARHOSINDIKALISTI

Imaš  li neke dodire s MASA-om, s njihovim akcijama solidarnosti s radnicima?

– Nisam članica MASA-e i nemam bitnih dodira s njihovim akcijama, mada poznajem njihov angažman. Zadnji susret s njima sam imala na akciji/blokadi Slobodni filozofski kada je tu gostovao Ratibor T., beogradski anarhosindikalist. Zaintrigirala me je činjenica da je predavanje naslovio kao Revolucionarni sindikalizam – direktnodemokratska metoda radničkoga organiziranja, pa smo poveli diskusiju o tomu zašto je "anarhosindikalizam" preveo tim imenom. Posrijedi je bila, da parafraziram Ratiborove riječi, popularizacija i prilagodba teme u okviru aktualnosti na FF-u. Ono što sam razgovorom ponovno potvrdila jest glatka veza direktne demokracije i anarhističke metode djelovanja.

Kad je pak riječ o akcijama solidarnosti MASA-e s radnicima, nisam u tomu sudjelovala.  

Koje su još anarhističke organizacije u Hrvatskoj političke aktivne kao MASA? Osobno mi se čini nijedna, ili možda griješim.

– U potpunosti si u pravu, ne postoji politički aktivnija anarhistička organizacija u Hrvatskoj. Pitanje je što to znači ako se ustvrdi da je i MASA pretiha? Kako bilo, to je možda jedini primjerak onoga što – barem načelno – funkcionira kao grupa, za razliku od pokojega anarhista ili anarhistkinje. Pored toga, MASA-ini su članovi i članice, načelno, akteri koji nisu izrasli iz one anarhističke struje s početka razgovora, dakle ZAP-a, Attack!-a i DHP-a., što ide u prilog činjenici da je posrijedi neka nova generacija ili, bolje rečeno, posve drugi ljudi.
 

SLUČAJ ASI-ja

U nedavnom razgovoru za Zarez Marko Strpić je istaknuo kako policija i tajne službe pomno prate sve političke i društvene skupine koje bi ih ostavile bez posla promjenom društvene organizacije. Jesi li ikada imala neka negativna iskustva iz pozicije "nadzora i kazne"?

– Marko je poprilično u pravu. Ne mogu reći da "pomno prate sve političke i društvene skupine" koje ističe, ali da su jako dobro informirani, oduvijek, to stoji. Ako se nisu uspjeli uvući u ciklus organiziranja određenoga događaja, onda kada bi se pojavili na licu mjesta neke akcije, u pravilu su pokazivali ponašanje koje bi u bitnomu odgovaralo ovom drugom dijelu Foucaultove sintagme. Netko uvijek mora biti kažnjen. Kad je posrijedi nadziranje, i fizičko i elektroničko, ono se neobično često odrađivalo. Postoji nekolicina nezgodnijih primjeraka toga tipa i u mom slučaju, ali ni približno slično onomu što konkretno proživljavaju Ratibor T. i nekolicina pripadnika i pripadnica ASI-ja (Anarhosindikalistička inicijativa). To je slučaj koji ide do te mjere da se oni optužuju za međunarodni terorizam, iako to demantiraju. Štoviše, tvrde da je policija iskoristila/inscenirala ovaj incident ne bi li ih na neki način privela, tj. kaznila.   
 

PLENUME U TVORNICE

Obično se kao anarhistički stav navodi, kako ističe Marko Strpić, da anarhisti ne bi nikoga trebali povesti, već da samo mogu ukazati na probleme i ponuditi neke mogućnosti. A čini se da na tom području – dakle, na području ukazivanja problema i ponude nekih mogućnosti – za sada u Hrvatskoj od anarhističkih organizacija radi jedino MASA. Možda bi ipak anarhisti, anarhistkinje trebali biti daleko aktivniji i vidljiviji u ovim našim začudnim okolnostima kao što bi trebali i agilnije ukazivati na društvene probleme.

– Ne mislim da je trenutno moguće da neka skupina, pritomu primarno anarhistički orijentirana, učini tako snažan iskorak koji bi u bitnomu smislu mogao ponuditi snažnu, smislenu, utemeljenu ponudu mogućnosti izmjene društvenih problema. Osnovni je razlog onaj koji sam već navela, naprosto nemamo takvu scenu. To ne znači da time umanjujem vrijednost anarhističke metode djelovanja, time bih u cijelosti negirala vlastita uvjerenja. S druge pak strane, MASA mi se ipak čini pretihom. Mislim da je najveći slobodarski čin u novijoj povijesti Hrvatske napravila potpuno "anonimna" skupina ljudi, naime studenti i studentice u ovogodišnjoj proljetnoj blokadi. Takav autonomni čin samoorganiziranja gotovo je politička avangarda koja je istovremeno bila promišljena i dosljedna, ali i do te mjere društveno angažirana da je postala mjera svakoj uskoro nastaloj akciji u horizontu socijalnih prava. Tomu svjedoči i sjajan grafit: "Plenume u tvornice".  
 

FEMINIZAM I ANARHIZAM, FemFest…

Kakva je suradnja feminističkih i anarhističkih organizacija u Hrvatskoj?

– Konkretnije suradnje nije bilo, dakako, kako se meni čini. Ne mogu reći da je to tendenciozno, uz to, ako se i dogodio neki vid kontakta, zapreke u suradnji nije bilo. Kao primjer navodim suradnju AnfemA-e i B.A.B.E. Čini mi se da postoje neka međusobna mjesta uvažavanja, ali principi anarhističkoga organiziranja ne nalaze puno sličnosti s organiziranjem NVO tipa.  
 

Jedna si od organizatorica Feminističkoga festivala (FemFest). Kakva je sudbina tog Festivala danas? Naime, koliko mi je poznato nije održan ni prošle ni ove godine?

– FemFest se dogodio dvije godine zaredom (2006. i 2007.) a potom smo donijele odluku da ga više nećemo organizirati. U organizaciji je sudjelovalo desetak ljudi, što se uskoro pokazalo poprilično teškim, samo stoga što smo u startu dogovore temeljile na samorazumljivostima. Bilo nas je nekoliko koje smo isključivo htjele funkcionirati kao neformalni kolektiv – što smo tih godina i uspjele – i otvarati politički angažirane teme. Većini se to činilo dodatno kompliciranijim i naprosto im je bilo dovoljno da se tih festivalskih dana događa "ženski" festival. Već smo tu pokazale bitno neslaganje; držim da feminizam gubi na smislenosti ako se reducira takvim esencijaliziranjem.  

Poznat je tvoj članak Zašto danas nema feminističkog pokreta?, koji si napisala, kako si i odredila podnaslovom, kao prilog kritici feminističkoga mainstreama i nagovor na anarhofeminizam. Dakle, koje su osnovne kvalitete anarhofeminizma u odnosu na feminističku glavnu struju?

– Mainstream feminizam se smješta u kontekst "borbe" unutar sistema koja može biti korisna, primjerice, u pravnom smislu, kako se to obično ističe. Ono što mi se čini važnijim od takvoga liberalizma jest činjenica da se time gubi moć subverzije koja ne dopušta djelomično usvojene promjene. To je lako oprimjeriti sljedećim; orijentacija bilo koje mainstream politike – u okviru npr. tranzicijskih zemalja – znači i adekvatno praćenje zahtjeva stanovitih institucija; u jednom od slučajeva to će nesumnjivo biti EU, u drugom MMF ili Svjetska banka, matrica je ista. U tom smislu, nažalost, i mainstream feminizam kao i određena nacionalna politika trguje svojim početnim zahtjevima ili ih usmjerava tamo gdje će oni biti lakše usvojivi. Time se, držim, u najvećoj mjeri gubi na britkoj i direktnoj subverziji postojećega modela političko-tržišnoga sustava i eventualnim slobodarskim metodama funkcioniranja.

S druge strane, anarhofeminizam se razlikuje kako u metodi tako i u onomu na čemu u sadržajnom smislu inzistira. Tu ne postoji formalizacija grupe, funkcionira se prema horizontalnoj strukturiranosti, dakle nema predsjednice ili verifikacije autoriteta toga tipa. Ono što je specifičnije, ne ovisi o "godišnjim modama" donatora. Dakle, uvijek je prisutna perspektiva mogućega i drugačijega, utopijskih razmjera, nevezano za postojeći model društveno-političkoga svijeta/života. Taj je potencijal neiscrpan i ne zamara se glavnim strujama prividno isključivo jedine organizacije privatne i javne sfere ljudskoga slučaja. Iskoraci iz standarda toga tipa vrijede kako za praktičku ravan djelovanja tako i za kritiku klasičnoga, tj. dominantnog ontološko-epistemološkoga registara.

Ono što mi se čini jako važnim je i to da anarhofeminizam ne ostavlja ni anarhizam iz kritičkoga diskursa kad reproducira patrijarhalnost, što je, uostalom, najbolje ilustrirati na primjeru antiautoritarca i federalista Pierre-Josepha Proudhona. Zagovarajući tvrdnju da je "anarhija red", pored njegova "integralnoga socijalizma" i težnje za oblikom anarhističkoga društvenog ugovora koji se ne vodi između pojedinaca i države već je bio zamišljen kao "dogovor čovjeka s čovjekom", ovaj anarhist će tvrditi da 27 žena vrijedi koliko i 8 muškaraca. Pozivajući se na vječnu "prirodu" žene, on će u djelu La Pornocratie, ou Les Femmes dans les temps modernes navesti 5 slučajeva u kojima muž smije ubiti ženu: prijevara, pijanstvo, rasipništvo, bezobraznost i izdaja.  
 
 
ANIMAL LIBERATION FRONT

S obzirom na često isticanu odrednicu Lynne Farrow o tome kako je feminizam zapravo anarhizam, može li se ista odrednica uspostaviti i za aktiviste za prava životinja? Nadalje, s obzirom da si zagovornica za prava životinja, koliko anarhizam čini i teorijski i praktično na području prava životinja? Naime, AnfemA, koja postoji od 1999. godine, ističe kako negira klasnu, spolnu i specističku represiju.

– Ne bih se složila s Lynne Farrow da je svaki feminizam anarhizam. Toga sam se dijelom dotakla kad sam govorila o razlici mainstream feminizma i anarhističkoga. Kad je riječ o aktivistima za prava životinja, mislim da bih mogla ponoviti posve istu stvar. Ponekad mi se čini da usmjerenost na prava životinja dovoljno ne apstrahiraju kad je riječ o ekonomiji ili etnocentrizmu, navlastito "zapadocentrizmu". Primjerice, nerijetko puta radi inzistiranja na vegan kozmetici – dakako iz razloga nepodržavanja testiranja na životinjama – pribjegavaju kupnji proizvoda multinacionalnih korporacija. Da ne govorimo o često tematiziranom paradoksu inzistiranja na vegan prehrani (i ljudi i nekih životinja) koju je u industrijskoj varijaniti moguće pribaviti uglavnom u zapadnim zemljama.

Kad je riječ o angažmanu anarhista u području prava životinja, on je prisutan, ali samo u određenom smislu. Prije svega, ne djeluje se ni kolektivno ni javno pa tako, ako hoćemo biti konkretniji, ne ulazi u priču zakonskoga tretiranja životinja, već se individualno angažira na drugim (boycott) razinama, u slučaju testiranja životinja u kozmetičke i farmakološke svrhe ili prehrambenim industrijama i, konzekventno, navikama.

Ako govorimo o van-hrvatskomu kontekstu, mislim da bi ALF (Animal Liberation Front) bio primjer praktičkoga anarhističkog angažmana u polju prava životinja, možda konkretnije njihova direktnoga oslobođenja. U teorijskom smislu, mislim da ekoanarhizam i ekofeminizam ulaze u temu ne samo prava životinja, utilitarizma, specizma, već – što mi se čini iznimno važnim – i kritike antropo-andro-centrizma uopće.

Što se tiče zadnje tvrdnje u ovom pitanju, moram priznati da mi je inzistiranje AnfemA-e na negaciji specizma velika novina, ali koja me veseli. Jedino, valjalo bi vidjeti u kojem se smislu i na kojim konkretnim slučajevima na toj specifičnoj negaciji inzistira.  
 

NUKLEARNA PORODICA = EKONOMSKA BAZA KAPITALIZMA

I na kraju, koliko mi je poznato, anarhofeminizam se bori za ukidanje nuklearne porodice koja je ekonomska baza kapitalizma, a ipak, mnoge naše anarhofeministkinje na kraju, nakon završenih fakulteta, ulaze u brak, čime zapravo samo ponavljaju i produljuju matricu građanske obitelji. Da li time ipak krše jednu od temeljnih odrednica anarhofeminizma?

– To je jedno od mojih čestih pitanja kad mislim o filozofiji svakodnevlja i privatnoj sferi života. U potpunosti se slažem s Carole Pateman koja u Spolnom ugovoru upravo kritizira taj način ugovaranja odnosa i pristanka na državno upisivanje, tj. bilježenje. To je nesumnjivo određeno reproduciranje postojeće paradigme kulturnih vrijednosti. Na razini svakodnevlja taj se tip društveno-političke navike života čini posve banalnim. Takav tip prakse privatnoga svakodnevlja prividno funkcionira kao banalnost, baš kao što je to slučajem kad je posrijedi obitelj kao navodno nepolitička dimenzija života. Mislim da je dovoljno zaviriti u paradoks koji ukazuje na činjenicu da taj tip društvenoga ugovora ne mogu sklapati svi. I u trenutku kada ga anarhofeministkinje u cijelosti odbacuju i kritiziraju, a drugi tek osvajaju pravo na taj vid ugovaranja, posve je jasno koliko je to višestruko složeni problem reprodukcije asimetrije moći i uopće temeljno mjesto političke borbe.

Izvor: Centar za anarhističke studije
HAP @ 19:57 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, listopad 28, 2009

U Beču je večeras prosvjedovalo 40 000 ljudi za besplatno obrazovanje dostupno svima te u potporu blokiranim fakultetima

HAP @ 22:52 |Komentiraj | Komentari: 0
PDF Ispis E-mail
Srijeda, 28 Listopad 2009 12:28

Kada su se pred dvadesetak godina urušavali sustavi koji su se smatrali socijalističkima, to je predstavljano kao konačno oslobođenje od neprirodnih eksperimenata i povratak zdravom kapitalizmu koji će dovesti do konačnog blagostanja nakon stoljetnog zaostajanja za “razvijenim svijetom”. Malo tko je primjećivao da su nosioci tog oslobođenja bili dijelom upravo moćnici bivšeg režima zajedno s polukriminalnim poslovnim elementima koji su to oslobođenje naplatili osobnim bogaćenjem. Tada, kada je počinjao proces “tranzicije”, nije bilo vidljivo ono što je danas sasvim jasno: da tranzicija znači samo prelazak u kapitalizam, ali ne i prelazak u blagostanje.


Hrvatska je danas integrirana u svjetsku ekonomiju na taj način da je podčinjena interesima imperijalizma, a razina radnih i socijalnih prava je znatno smanjena. To nije posljedica “grešaka” u privatizaciji, jer drugačija privatizacija nije mogla postojati i bila je naposljetku logičan razvoj tržišnih reformi koje su vodile strukture bivšeg režima.

Takvu situaciju dodatno pogoršava činjenica nepostojanja organizirane snage koja bi predstavljala interese radničke klase i potlačenih. Izrazi narode pobune ostaju bez organizacije i artikulacije i kao takvi osuđeni su na propast. Pokušaji organiziranja antikapitalističke alternative svodili su se na uske krugove nostalgičnih kadrova bivšeg režima koji u promjenama devedesetih nisu uspjeli sačuvati svoje povlaštene položaje ili pak na grupe liberalno-pacifističkih studenata bez jasne ideje o tome kako se boriti protiv kapitalista. Zemljom je godinama vladao polukolonijalni kapitalizma bez da se razvio revolucionarni pokret kao nužan odgovor na te uvjete.

Kada smo osnivali Crvenu akciju prije godinu dana u Hrvatskoj nije postojala nikakva organizacija, aktivisti ili socijalna borba, pa čak ni novija revolucionarna tradicija na koju bismo se oslonili. To je značilo da smo morali osmisliti antikapitalistički aktivizam u Hrvatskoj ispočetka. Rukovodili smo se vlastitim analizama, ali i iskustvom revolucionarnih pokreta u inozemstvu i to onih najuspješnijih. Crvenu akciju vidimo kao prvu iskru revolucionarnog pokreta koji ima historijsku ulogu rušenja kapitalizma, ali inzistiramo na tome da je ona od početka ustanovljena na revolucionarnim osnovama koje pretpostavljaju prilagođenost uvjetima ilegalnog rada. Kao organizaciji koja tek počinje logična prva aktivnost je bila propaganda. Protekli period u tom smislu možemo gledati s rezerviranim zadovoljstvom pošto CA više nije nepoznanica. To naravno ne znači da su propagandni ciljevi ispunjeni, već samo da je naš trud kojeg treba nastaviti imao uspjeha. Druga neophodna aktivnost bilo je pružanje kontrainformacija, odnosno marksistička analiza svakodnevnih procesa koju nudimo kao odgovor na medije i druge ideološke aparate države. I tu smo imali određenih uspjeha s vrlo čitanim portalom.

Ipak, unatoč svojoj mladosti i neiskustvu otišli smo mnogo dalje od ovih dvaju bazičnih aktivnosti. CA se profilirala kao jedina organizirana snaga antiimperijalizma u Hrvatskoj organiziravši prosvjede za Palestinu i protiv NATO-a. Naravno, to nisu bili masovni ni utjecajni prosvjedi, ali nije nevažno da su se održali. Napravili smo također i značajne korake prema radikalizaciji socijalne borbe u Hrvatskoj s napadima na simbole i aparate imperijalizma i kapitalizma kao što su NATO tramvaj i medijska kuća EPH. Također, napravili smo prve borbene crvene blokove na Prideu i radničkom prosvjedu. Međutim, najvažnije iskustvo bilo je svakako aktivno sudjelovanje u događaju koji je značajno podigao razinu socijalne borbe. To su dakako studentske blokade koje su ponudile novo oružje narodu u borbi protiv sistema, a to su plenumi koje prepoznajemo kao jedini mogući instrument revolucije.

Slaviti godinu dana organizacije možda izgleda pretenciozno, ali u proteklih godinu dana za revolucionarni pokret desilo su se važnije stvari nego u proteklih par desetljeća i što je još važnije, u tome nije nezanemariva uloga naše organizacije. Zbog toga je za naš rođendan Zagreb osvanuo sa revolucionarnim porukama na svim glavnim prometnicama i pod crvenom zastavom. Time poručujemo da smo tu da ostanemo sve dok postoji razlog za pobunu.

 

 

 

 

 

 

 

 



http://www.crvena-akcija.org/index.php?option=com_content&view=article&id=183:godina-dana-crvene-akcije&catid=36:crvena-akcija&Itemid=56
HAP @ 15:59 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare


Von Maria Holzmüller

Eine Welle von Studentenprotesten rollt derzeit über Österreich. In Wien besetzen Studenten seit Tagen den größten Hörsaal - und animieren weitere Unis zur Nachahmung.

Anzeige:


Eine Welle von Studentenprotesten schwappt derzeit über Österreich. In Wien halten Hunderte das Audimax der Uni besetzt. (Foto: )

Ein Hauch von 1968 weht derzeit durch die Universitäten Österreichs. In Wien besetzen Hunderte Studenten seit fünf Tagen die größten Hörsäle ihrer Universitäten. Mit ihrer Protestaktion wollen die Studenten ihrem Unmut über die geplanten Zugangsbeschränkungen an den Hochschulen und die neu entflammte Diskussion um die Wiedereinführung von Studiengebühren Ausdruck verleihen.

Ihren Ausgangspunkt nahmen die Studentenproteste am vergangenen Donnerstag in der Universität Wien. Mehrere Hundert Studenten hatten das Audimax der Universität gestürmt, wie österreichische Medien berichteten. Seitdem weigern sich die Besetzer, den Hörsaal wieder zu verlassen. Hier wird geschlafen, gegessen, diskutiert - und mitunter auch gefeiert, zu Popmusik und Vivaldis "Vier Jahreszeiten". Mittlerweile haben auch Studenten der Universität Graz sowie der Wiener Akademie der Künste Hörsäle ihrer Hochschulen besetzt. Studentenvertreter der Technischen Hochschule Wien unterstützen die Proteste.

Bildstrecke Nackte Proteste


Der österreichische Wissenschaftsminister Johannes Hahn (ÖVP) zeigt sich bislang wenig beeindruckt von den Aktionen der Studenten. Er sei nicht bereit, auf die Protestierenden zuzugehen, verkündete er vor dem Sonderministerrat anlässlich des österreichischen Nationalfeiertags am Montag. Wenn die Österreichische Hochschülerschaft (ÖH) mit ihm sprechen wolle, solle sie auf ihn zugehen.

Flashmob mit quietschenden Plastikhühnern
Während ein Großteil der Studenten weiterhin das Wiener Audimax unter Kontrolle hielt, organisierten sich am Montag rund 100 Studenten zu einem Flashmob und stürmten mit quietschenden Plastikhühnern "bewaffnet" das Wissenschaftsministerium, das anlässlich des Nationalfeiertags einen Tag der Offenen Tür feierte. Angesichts der lautstarken "Kikeriki"- und "Der Hahn gehört gerupft"-Rufe - in Anspielung auf Wissenschaftsminister Hahn - verließen die Besucher des Ministeriums fluchtartig das Gebäude, wie die österreichische Zeitung Der Standard berichtete.

Direkte Stellungnahmen der Audimax-Besetzer sind dagegen nach Angaben der Zeitung schwer zu bekommen. Im Audimax wolle niemand mit Journalisten reden, jeder berufe sich auf das basisdemokratische Prinzip, dass niemand mehr zu sagen habe, als andere. Derweil zitiert Der Standard aus einem Forderungskatalog der Studenten, in dem unter anderem die "vollständige Abschaffung der Studiengebühren", "freier und unbeschränkter Zugang zu Master-Studien und mehr Transparenz für das Aufnahmeverfahren für die Bachelor-Studien" angemahnt werden.

Der Österreichische Rundfunk (ORF) zitiert auf seiner Web-Seite zudem einen anonym bleibenden Studentensprecher aus dem besetzten Wiener Audimax, der die "Re-Demokratisierung und Stärkung der Mit- und Selbstverwaltung in allen Bildungseinrichtungen, die Ausfinanzierung der Unis, selbstbestimmtes Lernen und Leben ohne Konkurrenz- und Leistungsdruck, freie Masterzugänge, keine verpflichtende Studieneingangsprüfun" und "Abschaffung aller Bildungs- und Studiengebühren auch für Migranten und Migrantinnen" fordert.

100.000 Euro Zusatzkosten, allein an einem Tag
Die intellektuelle Elite des Landes zeigt sich mit den Protestierenden solidarisch. Am Montagabend wurde der Schriftsteller Robert Menasse im Wiener Audimax erwartet, die Autoren Klaus Werner Lobo und Isolde Charim sollten kurze Vorträge halten und anschließend mit den Studenten über die Frage diskutieren, was sich an den Unis ändern soll, wie Der Standard berichtet.

Für die Universität Wien wachsen derweil mit jedem Tag der Besetzung die anfallenden Kosten. Wie der ORF berichtet, hätten allein der erste halbe Besetzungstag und die darauf folgende Nacht Zusatzkosten von 100.000 Euro verursacht, etwa durch den verstärkten Sicherheitsdienst, Sachschäden wie beschmierte Wände und beschädigte Lampen sowie verstärkte Reinigungsdienste. Gerüchte um eine geplante Räumung durch die Polizei bestätigten sich bisher jedoch nicht.

"Tag der freien Bildung"
Während zahlreiche Universitäten des Landes dem Beispiel der Wiener Studenten folgten, wurde mitunter auch Kritik laut. Die Medizin-Fakultäten in Wien und Innsbruck distanzierten sich vom "Vandalismus", forderten aber ebenfalls zusätzliche finanzielle Mittel. Die ÖH-Vertreter der juristischen Fakultät der Uni Wien stellten sich dezidiert gegen die Audimax-Besetzung. Sie bemängeln, dass die die eigentlichen Anliegen der Studenten im Rummel um die Besetzung beinahe untergehen und kaum Beachtung in den Medien finden.

Die Bundesvertretung der ÖH rief unterdessen den Dienstag zum "Tag der freien Bildung" aus, für Mittwoch ist eine Großdemonstration der Studenten in Wien geplant. Bis dahin soll auch das Audimax besetzt bleiben - mindestens.


(sueddeutsche.de/beu)


Susanne Padberg

Galerie DRUCK & BUCH
Bachgasse 15
72070 Tuebingen
07071/21135
Info@druckundbuch.de
www.druckundbuch.de
HAP @ 12:05 |Komentiraj | Komentari: 0
HAP @ 09:19 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, listopad 27, 2009
Ohrabreni mirnim početkom jeseni i propalim sindikalnih prosvjedom,
vladajući su se ponadali kako će uspjeti progurati izmjene Zakona o
radu kojim bi išli na ruku onima čije interese zastupaju -
kapitalistima. Tako su uputili konačni prijedlog Zakona o radu u Sabor
kako bi što prije izglasali promjene koje idu na našu štetu pod
izgovorom što bržeg zatvaranja 19. poglavlja pregovora sa EU. Radni
tjedan tako je ograničen je na 40 sati, a broj prekovremenih na 8 sati
tjedno. No iznimka postoji za one koji rade u smjenama uz obvezu da se
poštuje "prosjek od 40 sati u 4 mjeseca", s tim da će se prekovremenim
radom smatrati samo onaj broj sati koji nakon proteka od 4 mjeseca
prelazi fond od prosjeka 40 sati tjedno.

Tako ćemo primjerice moći jedan tjedan raditi 44 sati, drugi 46, treći
42, četvrti 28, a uz poštivanje "prosjeka" neće nam biti isplaćeni
prekovremeni sati. Tako ćemo raditi više za manju ili jednaku plaću.
Također, unatoč ograničenju na 48 sati, postoji mogućnost rada od 60
sati ukoliko potpišemo pristanak, no malo je vjerojatno da će netko
odbiti potpisati pristanak šefovima. Novim zakonom, unatoč ograničenju
rada na određeno vrijeme na tri godine, postoji način zaobilaženja
zakona  pa zapošljavanje na određeno vrijeme može ići u nedogled. Kako
bi prikazali da zakon ide na ruku radnicima, mediji u službi
buržoazije na sav glas hvale povećanje godišnjih odmora sa 18 radnih
dana na četiri tjedna, no način korištenja toga prava može indirektno
dovesti do smanjenja razdoblja godišnjeg odmora. Prema sadašnjem
Zakonu imamo pravo na prvi dio godišnjeg odmora od 12 radnih dana.
Prema važećem Zakonu predviđeno je 2 tjedna, a pri tome se tjedan ne
računa po radnim danima. Ukoliko nas šef pošalje na godišnji od
ponedjeljka do ponedjeljka, s obzirom da se više ne računaju radni
dani, već tjedni, zapravo ćemo biti kraće na godišnjem odmoru. Kod
tjednog odmora, u obveznom trajanju od 36 sati, postoji iznimka za
radnike koji rade u smjenama, a kojima se može odrediti tjedni odmor u
trajanju kraćem od 36 sati, tj. najmanje 24 sata, a kod nekih
djelatnosti 20 sati. U svakom slučaju, izgubiti ćemo na broju dana
godišnjeg odmora. Uz sve ovo, ali i druge nedostatke zakona, vladajući
nimalo ne vode računa o našim interesima u cilju zaštite zdravlja i
sigurnosti na radnom mjestu. Ovaj zakon, ukoliko prođe dovesti će do
još veće nesigurnosti i neizvjesnosti. Za sada su i sindikati na našoj
strani, no pitanje je do kada. Nebrojeni primjeri su pokazali da
vladajuće stranke mogu kupiti socijalni mir lažnim obećanjima i
mrvicama koje udjele sindikalnim vođama. Na nama je da se što čvršće
međusobno povežemo i pokažemo da ništa od ovoga neće proći.

http://www.crvena-akcija.org/index.php?option=com_content&view=article&id=182:protiv-novog-zakona-o-radu&catid=34:hrvatska&Itemid=58
HAP @ 14:34 |Komentiraj | Komentari: 0
Povodom dodjele Nobelove nagrade za ekonomiju Elinor Ostrom, inicijativa Komunal organizira javni događaj:

NITI S DRŽAVOM, NITI S TRŽIŠTEM

30.10.2009 u 19:00 –bivša tvornica Medika

Kada bi se urbani pokreti usmjerili prema zahtjevu preuzimanja sredstava za proizvodnju u gradu i preuzimanju sredstava za upravljanje gradom otvorila bi se mogućnost za razvoj zajedničkih ili komunalnih dobara koje za svog subjekta nositelja ne bi imale niti državu niti tržište nego zajednicu, kooperaciju, grupu odnosno u konačnici sam pokret.

„Niti s državom niti s tržištem“  čuvena je fraza politologinje Elinor Ostrom, ovogodišnje dobitnice Nobelove nagrade za ekonomiju koja je svoj rad posvetila istraživanju modela upravljanja zajedničkim dobrima putem raznih samoorganiziranih zajednica.

Ovom tribinom želimo otvoriti raspravu o pitanju je li proučavanjem klasičnih oblika korištenja i upravljanja komunalima moguće pronaći pravedniji pristup organiziranju grada? I ako je moguće, da li su današnji urbani pokreti u mogućnosti razviti kooperativne institucije koje bi bile sposobne upravljati takvim prostorima?

Ove hipoteze istražit ćemo u bivšoj tvornici Medika u Zagrebu, jednom od mogućih mjesta koja upravo prolaze svoju tranziciju prema zajedničkom urbanom prostoru.

Događaj se sastoji od niza višemedijskih prezentacija i javne tribine kao okosnice samog događaja:

1) Tribina o pitanjima zajedničkog dobra u gradovima

Gosti tribine:

Prof. dr. Ozren Žunec, Filozofski fakultet

Prof. dr. Zdravko Petak, Fakultet političkih znanosti

Prof. dr. Ognjen Čaldarović,  Filozofski fakultet

Moderator tribine:

Emil Jurcan, dipl.ing.arh

2) Projekcija filmaJedan dan u turopoljskoj zadruzi

redatelj: Drago Chloupek, direktor fotografije: Aleksandar Gerasimov, produkcija: Škola narodnog zdravlja

19 minutni prikaz svakodnevice jedne od posljednjih velikih obiteljskih zadruga u selu Mraclinu u Turopolju snimljen 1933. godine. Film je prikazan na Drugom međunarodnom festivalu etnografskih i socijalnih filmova 1960. godine, 27 godina nakon nastanka, gdje je pod talijanskim naslovom "Grandi famiglie croate" izazvao svojevrsnu senzaciju na festivalu i zasjenio nove filmove. 
 
3) Prezentacija mape "Crveni plan" - slika grada u kasnom kapitalizmu, Pulske Grupe 
Pulsku grupu čini osam pulskih arhitekata okupljenih 2006. godine. Rad grupe prezentiran je na arhitektonskim fakultetima u Zagrebu, Istanbulu, Ljubljani i Veneciji, kao i na Bijenalu mladih umjetnika Europe i Mediterana u Bariju u svibnju 2008. godine i Bijenalu suvremene umjetnosti u Tirani 2009. godine. 2008. godine grupa je proizvela «Crveni plan Pule» kao korak u istraživanju neformalnog urbanizma Pule, služeći se informacijama objavljenim u lokalnim medijima tijekom godinu dana. Ovaj plan Pulska grupa smatra stvarnim urbanističkim planom svoga grada.


 
4)  Promocija novina "Otvoreni Muzil" građanske inicijative za Muzil "Volim Pulu" 


Građanska inicijativa za Muzil "Volim Pulu" je mreža pojedinaca stvorena s namjerom upoznavanja zatvorenog vojnog područja Muzila u Puli. Osnovni zahtjevi inicijative su otvaranje tog područja te zajednička rasprava građana o njegovoj budućnosti. Inicijativu čine zainteresirani pojedinci, a ne grupe, udruge, institucije ni stranke.

 
5)  Promocija novog broja novina "Zarez" – dvotjednika za kulturna i društvena zbivanja. Temat broja je «Post-kapitalistički grad" 
 
Sve zajedno bit će uprizoreno u bivšoj tvornici MEDIKA (Pierottijeva 11, Zagreb) uz podršku raznih istomišljenika.


Kontakt:

komunal@gmail.com

098 1376147

HAP @ 09:54 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, listopad 26, 2009
http://www.masa-hr.org/content/studenti-prosvjedovali-protiv-sajma-studentskih-kredita:

Citat:
Studenti prosvjedovali protiv Sajma studentskih kredita
Objavio/la Info, srijeda, 21.10.2009. 22:55

Studenti, članovi Mreže anarhosindikalista i anarhosindikalistkinja, u suradnji sa studentima iz Slovenije u poslijepodnevnim su satima održali prosvjednu akciju pred zgradom Nacionalne sveučilišne knjižnice. U zgradi knjižnice održavao se 5. jubilarni Sajam stipendija u sklopu kojeg se odvijao prvi Sajam studentskih kredita. Studenti su ispred zgrade istaknuli transparent s natpisom "Studentski krediti = dužničko ropstvo" kojim su upozorili posjetitelje sajma na rastuću opasnost koju predstavljaju studentski krediti.



Smatramo neprihvatljivim i bezobraznim ovaj pokušaj popularizacije studentskih kredita, posebice u vrijeme kad su studenti jasno poručili da neće dozvoliti daljnju komercijalizaciju obrazovnog sustava. Bankovni krediti nisu rješenje za očuvanje ili poboljšanje studentskog standarda koji zadnjih godina strmoglavo opada usljed povećanja iznosa participacija, udjela studenata koji plaćaju studij, životnih troškova i troškova smještaja. Naprotiv, klijentizacija studenata znači još jači prodor liberalne tržišne doktrine na sveučilište, doktrine po kojoj znanje postaje roba koja se može kupiti gotovinom ili – na kredit. Jedino rješenje vidimo u potpuno javno financiranom obrazovanju i većim potporama za studente kroz fondove zasnovane na solidarnosti.

      Jedan svijet – jedna borba.
      Obrazovanje nije na prodaju!



Lokalna grupa Zagreb
Mreže anarhosindikalista i anarhosindikalistkinja
HAP @ 16:41 |Komentiraj | Komentari: 0
PoliGraf (udruga studenata FPZ-a) vas poziva na predavanje Stipe Ćurkovića i Mislava Žitka, mladih teoretičara u usponu, koji će predavati na temu "Kriza i strategije političkog otpora".

Predavanje će se održati na FPZ-u (Lepušićeva 6) u srijedu, 28.10. u 18 sati, u seminaru V (4. kat desno). Predavanje će biti snimano kamerom i poslije dostupno na internetu.
HAP @ 16:24 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, listopad 25, 2009

Igor Lasić: Kadrovi javni, profiti tajni - Komercijalizacija visokog školstva kao ozakonjena pljačka javnog novca

I dok se po javnim fakultetima godinama trača o sustavu koji profesorima šutke tolerira očite prekršaje formalnopravnih sveučilišnih ograničenja, privatni visokoučilišni sektor glorificira slobodno tržište. Oslobođeno prvenstveno od javnog interesa baš kao što nam je ovih dana nabacio ideju MMF: Hrvatska mora olakšati posao ulagačima, smanjiti državni udio u ekonomiji i državne poticaje te prerasporediti socijalne doprinose. Probajmo zamisliti što bi to značilo za, primjerice, ovdašnjih tridesetak privatnih visokih učilišta koja zasad uglavnom samo kadrovski iscrpljuju javni sektor.


Da su nas privoljeli da pod normalno otiremo nos rukavom ili da redovito buljimo u nečije teške fizičke mane, bile bi to nepristojnosti kudikamo manje gnjusne od toga što su nas baš navukli da komuniciramo preko kojekakvih tzv. službi za odnose s javnošću, glasnogovorništava i tomu sličnog posredništva što efikasnošću tampona upija samu mogućnost društvenog dijaloga. Ta se himera poduzetničkog, pravničkog i medijskog, koja ima misiju strukturiranja društva samog, namećući mu totalitarni diskurs što se već barem desetljeće oblikuje u javnom prostoru posttranzicijske Hrvatske, naime, javila prošlog tjedna i u ovim novinama, s demantijem nekih dijelova teksta pod naslovom „Od srca vam želim ekonomski slom“ (Novi list, 26. rujna).

U tome se članku ovdje potpisani novinar bavio notornim američkim "guruima" marketinga, konkurentnosti i menadžmenta (Philip Kotler, Michael Porter i Jack Welch), koji posljednjih godina u Zagrebu održavaju predavanja nadahnuta predatorskim apetitom ekonomskog neoliberalizma, a na ta ih gostovanja – gdje domaća poduzetnička elita plaća kartu od četiri do 11 tisuća kuna - pozivaju određena privatna zagrebačka visoka učilišta. Ali, voditelj Službe za odnose s javnošću jednoga od njih, Veleučilišta VERN, nije uzeo opovrgavati ništa kazano u prethodnoj rečenici, nego pretpostavku da se njihovi studenti, koji rado pohađaju gornje obredne skupove, „vjerojatno nikad neće zalagati za javno financirano visoko obrazovanje“...

„Mogli bismo reći“, stoji u demantiju koji također zvuči kao da potječe iz jedne od onih privatnih novinarskih škola, „da je vjerojatnije da će se zalagati za njegovo proširenje na kvalitetno privatno visoko obrazovanje koje danas moraju plaćati iz vlastitog džepa“. I, da svedemo primjedbe na bitno, još im je zasmetala opaska da su privatna visoka učilišta u nas - nelojalna konkurencija javnim. S glasnogovornicima nećemo polemizirati u rubrici „Reagiranja“, međutim, jer je tek ono među njima govoreno ispotiha dostojno pažnje, nego ćemo iskoristiti šlagvort za proširenje konteksta u kojem se ta učilišta dodiruju, čak sljubljuju s ekonomskom ideologijom dubioznom već i zbog toga što simultano vezuje pridjeve - divna li slučaja! - (neo)liberalnog i (neo)konzervativnog.

Točka u kojoj spomenute dvije pojave strasno postaju jedno te isto, opet nimalo slučajnom jezičkom igrom nosi ime baš onoga što pokušava uzurpirati naš nesuđeni korespondent iz Službe za odnose s javnošću, dakle, upravo: odnos s javnošću. Pa, kakav je utoliko ekonomski te politički odnos s javnošću institucija poput VERN-a, ustvari većine tako sklonih javnom antigovoru u izvedbi public relationsa, od sličnih nositelja tzv. stručnih studija do vlade, od korporacija do Crkve? Ili, kakav je odnos gotovo svih privatnih visokih učilišta u Hrvatskoj, te vrle mezimčadi privatno-poduzetnički nastrojene Bolonjske reforme, prema javnim sveučilištima i drugim javnim visokim učilištima, koliko god se potonja u raznim vidovima i sama zapuštala?

Takav da na njihovim nastavničko-kadrovskim listama možete kao znatnu većinu prepoznati stručnjake već dugo zaposlene na, recimo, Sveučilištu u Zagrebu, o javnom trošku... Štoviše, nerijetko se iste ljude viđa na više takvih privatnih lista, pa u npr. VERN-u drže tezgu čak dvojica iz čelnog trojca onih koji su lani po medijima povlačeni kao šampioni hrvatskog akademskog fuša. Ako gdješto, pak, i jest riječ o zakonski prihvatljivim postocima, za to se red zahvaliti isključivo aktualnoj vladi s donedavnim ministrom znanosti i obrazovanja Draganom Primorcem; taj je ekskluzivno za visoka učilišta, ne i javna sveučilišta, prije dvije godine smanjio obaveznu kvotu stalno zaposlenih nastavnika s 50 na laganih 30 posto.

I dok se po javnim fakultetima godinama trača o sustavu koji profesorima šutke tolerira bjelodane prekršaje formalnopravnih sveučilišnih ograničenja, kao što je primjer bio i s kadrom u zdravstvu, privatni visokoučilišni sektor glorificira slobodno tržište. Oslobođeno prvenstveno od javnog interesa, ne samo u visokom obrazovanju i znanosti, te zdravstvu, nego generalno i temeljito, baš kao što nam je ovih dana nabacio ideju europski odjel MMF-a: Hrvatska mora olakšati posao ulagačima, smanjiti državni udio u ekonomiji i državne poticaje, te prerasporediti socijalne doprinose. Probajmo zamisliti što bi to značilo za, primjerice, ovdašnjih tridesetak privatnih visokih učilišta koja zasad uglavnom samo kadrovski iscrpljuju javni sektor.

A i ne moramo zamišljati: dojavili su nam s VERN-a. Biser kojim izokola bljeska Služba za odnose s javnošću u citiranom pismu, o "proširenju javno financiranog visokog obrazovanja na privatno visoko obrazovanje", već je elaborirao novi dekan VERN-a Goran Radman, i to proljetos, tumačeći razloge blokade na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, potom i mnogima drugim. Radman, nekadašnji socijalistički wunderkind u rukovođenju javnim sektorom, potom glavni Microsoftov čovjek u Hrvatskoj, prokazao je tada javne visokoobrazovne institucije kao "trome, učmale i korumpirane", pa je po njemu "loše stanje visokog obrazovanja" rezultiralo buntom, što je grub falsifikat vrlo jasno artikuliranih studentskih zahtijeva i stavova.

"Ja se i dalje zalažem da visoko obrazovanje bude javno, no država treba financirati studente, a ne institucije. Studenti trebaju sami odlučiti gdje će i što studirati, bez obzira je li riječ o državnim, gradskim ili privatnim učilištima", dodao je tom zgodom Goran Radman, lijepo opisujući kako bi preuredio društvo u kojem bi se višak vrijednosti odlijevao k privatnom vlasniku. I još je zaključio da bi trebalo izaći ususret "tržištu rada", vezivanjem punih dviju trećina studenata uz visoka učilišta – kapacitete bi nadogradio privatni kapital – koja ih za to tržište educiraju. Opremajući ih npr. tehničkim, poduzetničkim ekonomskim vještinama po mjeri aktualne svjetske prakse, da bi im za inicijaciju pripustili npr. Michaela Portera i njegove gotove, visokoparne teorijske recepte.

Pa, upravo ponajviše ta privatna visoka učilišta ekonomskog usmjerenja, koja svoje studente, kao kupce znanja na tržištu, ne dave odveć makroekonomskim informacijama niti ih podsjećaju na socijalnu dimenziju ekonomije, upravo ona često pristaju uz huk globalne postblokovske kontrarevolucije. Komercijalizacija visokog školstva u tome duhu, a zapravo tek ozakonjena pljačka javnog novca – da ponovimo formulaciju na koju je ona ista Služba za odnose s javnošću imala prigovor – tako bi srozala javno obrazovanje i uopće javni interes u znanosti, naročito humanistici, tržišno slabo aplikativnoj, da bi nam doskora ponestalo onih koji uopće razabiru što se zbiva... A baš to, neuvaženi glasnogovornici, to su vam ti odnosi s javnošću.

Igor Lasić
*članak prvotno objavljen u prilogu Pogled riječkog Novog lista, 17. listopada 2009. godine
HAP @ 11:17 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare

Svijet | 20.10.2009

Nema se novca - NATO u minusu 50 milijuna eura

 

Po prvi put u svojoj 60-godišnjoj povijesti NATO je suočen s novim izazovom – minusom na računu. Zbog vojnih i mirovnih misija NATO živi iznad svojih mogućnosti. Proračunska rupa duboka je 50 milijuna eura.

 


NATO savez, sinonim za vojnu premoć i utjecaj, zapao je u financijske probleme. Njegovih 28 članica troše više novca no što se slijeva u blagajnu Saveza, a takvo što još nije zabilježeno u njegovoj 60-godišnjoj povijesti. Ministre obrane zemalja članica očekuje rasprava kako napuniti praznu blagajnu. Tim povodom u četvrtak i petak ovog tjedna održat će se sastanak u Bratislavi, glavnom gradu Slovačke. „Upustili smo se u projekte koje ne možemo platiti i tako više ne možemo nastaviti.“, poručio je glavni tajnik NATO-a, bivši danski premijer, Anders Fogh Rasmussen. Ali zatezanje remena teško će proći, prije svega, zbog vojnih operacija u Afganistanu, ali i mirovnih misija na Balkanu i u Somaliji.

 

Teroristički napad u AfganistanuBildunterschrift: Rat u Afganistanu skupo se plaća

 

Za NATO tek mrvice

 

Glasnogovornik NATO-a James Appathurai nije htio govoriti o konkretnim podacima. Tek je dodao da su veći troškovi doveli do manjka u blagajni. Prema njegovim riječima, gubitak nije dramatičan, ali nije ni zanemariv. Iz diplomatskih izvora moglo se doznati kako je NATO u minusu od 50 milijuna eura. Osim vojnih i mirovnih operacija, NATO je izgubio novac i na području investicija i to od 8 do 10 milijuna eura u proteklih nekoliko godina. Treba reći da ono što članice izdvajuju za NATO predstavlju tek mrvice u odnosu na njihove nacionalne vojne proračune. Primjerice, njemački doprinos čini 15 posto NATO-vog proračuna, ali spomenuti iznos predstavlja tek 0.5 posto njemačkog vojnog proračuna. Iako se opseg djelovanja značajno povećao, nisu rasli i prihodi koji dolaze od zemalja članica. Dok se nekoć novac trošio za administraciju, sredstava sad odlazi na vojne bolnice po svjetskim ratištima i AWACS zrakoplove. „Proračunska rupa mora se pokrpati što je prije moguće, a na ministrima je da odluče hoće li se štedjeti ili će se smanjiti opseg našeg djelovanja.“, poručio je Rasmussen.

 

Sastanak ministara obrane zemalja članica u Litvi 2008. godine.Bildunterschrift: Čelni ljudi Saveza moraju odlučiti na čemu će štedjeti

 

Birokracija jede novac

 

Prošle godine NATO je ustrojio novu zapovjednu strukturu koja je trebala utjecaj i radna mjesta raspodijeliti pravednije. Svakako bi bilo pametno u ova teška vremena rezati birokraciju, ali takvo se što zbog političkih razloga teško može očekivati. Južne članice poput Italije, Turske, Grčke i Španjolske oštro se protive zadiranju u postojeću raspodjelu moći. S druge strane, istočne članice Saveza, gdje su još uvijek svježa sjećanja na vrijeme Hladnog rata i blokovske podjele svijeta, također ne kriju zabrinutost oko mogućeg raspleta ove drame. Naime, postoji bojazan da bi manjak novca mogao ugroziti samu svrhu Saveza – zaštitu u slučaju agresije kako stoji u čuvenom članku 5 Washingtonskog ugovora koji je, inače, prvi put primjenjen nakon 11. rujna. Iz anonimnih diplomatskih krugova može se čuti kako prije rezanja troškova, NATO mora odlučiti koja će biti njegova svrha i misija u budućnosti. Ali stezanje remena zahtjeva osjetljive političke kompromise koji se teško mogu očekivati.

 

Autor: dpa / G. Prokopec

 

Odg. urednik: S. Kobescak


 

Izvor: Deutsche Welle


HAP @ 09:11 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, listopad 22, 2009

Academy of arts in Vienna occupied

Sorry for my bad English.

In Vienna (Austria) the students have occupied the Academy of Arts. For now it is closed until today. With a banner reading "Education is not for sale" and with some solidarity greetings to other people struggeling for free education they show a direct connection to the International Students Movement. Here is their webside (only german so far): http://www.malen-nach-zahlen.at

 

[edited by admin]:

Their demands can also be accessed in English here.




Occupation @ the University of Vienna [Austria]

More than 1,000 students are occupying the largest lecture hall of the university in protest for FREE and EMANCIPATORY public EDUCATION right now.

They explicitely stated that they see their protest to be part of the global struggle!

Main police forces are slowly leaving the campus.
Protesters plan to keep the occupation at least for one night!


Any groups considering actions in solidarity?



[updated on Oct.22nd - 6pm GMT]

In Solidarity from Marburg [Germany],

Mo.

HAP @ 22:22 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 21, 2009

Ljetna škola - Jim Stanford: Što je to dobra ekonomija?

Zbog potrebe za kritičkim tekstovima u javnom prostoru, nastavljamo sa Ljetnom školom Slobodnog Filozofskog i nakon praznika. Tekst s kojim idemo dalje prijevod je poglavlja knjige Economics for everyone. A short guide to the economics of capitalism autora Jima Stanforda, pod naslovom 'Što je to dobra ekonomija'. Jim Stanford jedan je od najpoznatijih kanadskih ekonomista, zaposlen u sindikatu radnika auto-industrije i u tekstu daje jednu moguću listu ekonomskih ciljeva. Prema shvaćanju o tome da izbor kojim ekonomskim ciljevima treba težiti odražava prioritete i interese različitih pojedinaca, zajednica i društvenih slojeva, ekonomija je bolja što više od tih ciljeva ispunjava. Prijevod teksta izašao je i u 47. broju Skripte


Znanost ekonomike pokušava objasniti kako ekonomija funkcionira. No ekonomisti se također (posve opravdano) bave i time kako ekonomiju poboljšati. To samo po sebi iziskuje od svakog ekonomista (i čovjeka općenito) vrijednosnu prosudbu o poželjnosti ovakve ili onakve ekonomije. Nažalost, većina ekonomista nije poštena što se tiče tih vrijednosnih prosudaba. Oni se, naime, vole pretvarati da se bave "znanošću" i da su stoga njihove prosudbe vrijednosno neutralne. No to je daleko od istine.

Odluka o tome kojim ekonomskim ciljevima treba težiti odražava prioritete i interese različitih pojedinaca, zajednica i društvenih slojeva. To je samo po sebi stvar subjektivna izbora.

Ovdje navodimo jednu moguću listu ekonomskih ciljeva. Prema ovakvom shvaćanju, ekonomija je to bolja što više od ovih ciljeva ispunjava:


1. Blagostanje Ekonomija treba osigurati dovoljno proizvedene robe i uslugâ da bi omogućila uzdržavanje svojih građana i da bi im omogućila da uživaju u životu koliko god je to moguće. Blagostanje ne znači samo imati puno "stvari". To označava i dobar balans između osobne potrošnje, javnih usluga i slobodnoga vremena. (Usput budi rečeno, slobodno vrijeme je jedna od vrijednih stvari koja se ne nalazi u statistikama BDP-a.)

2. Sigurnost Ljudi u pojedinim ekonomijama trebali bi imati povjerenja u razmjernu stabilnost svojih ekonomskih prilika. Ne bi se trebali brinuti oko toga mogu li se uzdržavati (ako rade i mogu raditi), stambeno zbrinuti i omogućiti dobre ekonomske uvjete svojoj djeci. Milijarde se ljudi danas nalaze u stanju ekonomske nesigurnosti usred gospodarskih previranja, a to ima svoju cijenu. Čak i ljudi koji neće ostati bez svoga posla ili kuće često gube velik dio svog vremena i energije brinući se oko takve mogućnosti. I taj strah ima svoju cijenu. Stoga ekonomska sigurnost - koja omogućuje mirno spavanje bez brige o preživljavanju - ima sama po sebi veliku vrijednost.

3. Inovativnost Ekonomski napredak zahtijeva neprestano razmišljanje o tome kako učiniti rad što produktivnijim. Inovacije omogućuju stvaranje nove robe i uslugâ (proizvodâ) i boljih načina proizvodnje. Ekonomija bi trebala biti organizirana na način da promiče i omogućuje inovativno ponašanje ili će s vremenom izgubiti na kreativnoj energiji i zamahu.

4. Izbor Pojedinci imaju različite želje, nade i snove (iako društveni pritisci imaju veliku ulogu u oblikovanju tih želja). Stoga moraju imati mogućnost donositi ekonomske odluke - kao to što će raditi, gdje će živjeti i što će konzumirati - u skladu s tim željama. Veliki je ideološki mit to da samo ekonomije slobodnoga tržišta doista poštuju individualni "izbor". To je očito netočno: izbor se milijardâ ljudi brutalno guši ekonomskim teškoćama i društvenim podjelama koje su prirodni rezultat globalnoga kapitalizma. Također, usluge javnog sektora (škole, zdravstveno osiguranje, kultura, parkovi) itekako povećavaju izbor dostupan ljudima (pogotovo onima s nižim primanjima). Izbor pojedinca jest bitan ekonomski cilj, ali do istinske se mogućnosti izbora može doći na bolje načine nego što je to slobodnotržišni kapitalizam.

5. Jednakost Nejednakost je štetna već utoliko što pretpostavlja to da velik broj ljudi nema mogućnost raditi i uživati u životu. Stoga je jednakost kao cilj povezana s ciljem blagostanja (dakako, utoliko dok "blagostanje" pravilno definiramo - kao opću dobrobit, umjesto da ju se izjednačava s rastom BDP-a). No nejednakost je također inherentno negativna i sama po sebi. Čak i ako oni koji su na dnu ekonomskoga spektra svejedno imaju donekle zadovoljavajuće standarde življenja, koncentracija bogatstva na vrhu svejedno potkopava društvenu koheziju, opću dobrobit i demokraciju. Primjerice, ekonomisti govore o fenomenu zvanu "pozicijska konzumacija" (položajna potrošnja), po kojem na emocionalno stanje ljudî negativno utječe to što uspoređuju svoj životni stil sa životnim stilom bogatih i poznatih. U takvom slučaju nejednakost dovodi do izrazitih negativnih posljedica bez obzira na posljedice siromaštva kao takvog. Stoga je i ograničavanje ekonomskih razlika između bogatih i siromašnih također važan ekonomski cilj. Jednakost zahtijeva i zadovoljavajuću potporu za one članove društva koji ne mogu raditi.

6. Održivost Ljudi ovise o svom prirodnom okolišu. O njemu izravno ovisi kvaliteta našeg života (kroza zrak koji dišemo i prostor u kojem živimo). Iz okoliša dobivamo i građu koja nam je nužno potrebna za rad bilo koje industrije. Svaka proizvodnja sastoji se od toga da se preko nečega što smo dobili iz prirode ljudskim radom stvori "dodana vrijednost". Očuvanje okoliša je bitno samo po sebi (tim više ako prihvatimo da kao ljudi imamo i odgovornost prema drugim bićima koja nastanju naš planet). No također je bitno i u užem ekonomskom smislu, s obzirom na to da naša sposobnost da neprestano proizvodimo robu i usluge i u budućnosti ovisi o tome hoćemo li pronaći održive načine ubiranja plodova od prirodnih resursa koji su nam potrebni (bez stalnog smanjivanja prirodnih zaliha i onečišćavanja okoliša).

7. Demokracija i odgovornost Ekonomija je inherentno društvena djelatnost. Razni ljudi obavljaju različite uloge. Neki pojedinci i organizacije imaju veliku moć pri odlučivanju, dok je drugi gotovo uopće nemaju. Kako omogućiti to da ekonomske odluke, i opći razvoj ekonomije, odražavaju naše kolektivne želje i preferencije? Kako nadzirati ljude i institucije i osigurati se da rade ono što bi trebali raditi? U modernom kapitalizmu postoji dobro razvijen, ali vrlo uzak, pojam poslovne odgovornosti, kroz koju su korporacije odgovorne za maksimalizaciju bogatstva svojih dioničara. Konkurentna tržišta također nameću još jedan vrlo uzak oblik odgovornosti koji se sastoji u mogućnosti gubitka zarade i konačnoga bankrota onih poduzeća koja proizvode loše i preskupe proizvode. Demokratski izbori omogućuju građanima određenu mjeru utjecaja (preko svojih vlasti) nad gospodarskim trendovima, ali je mogućnost da izabrana vlast upravlja kapitalističkom ekonomijom već u samoj osnovi ograničena moći biznisa i investitorâ koje nitko ne bira. Nijedan od navedenih ograničenih oblika odgovornosti ne dopušta da se ekonomija podvrgne demokratskoj kontroli na cjelovit i dosljedan način. Uzimajući u obzir prevažnu ulogu ekonomije za ljudsko društvo u cjelini, nužno je zahtijevati istinske i dalekosežne oblike ekonomske demokracije i odgovornosti.


Jim Stanford
Preveo: Drago Markiša

Iz knjige Jima Stanforda, Economics for everyone. A short guide to the economics of capitalism, Pluto Press 2008.
HAP @ 21:35 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, listopad 20, 2009

Everybody is a Guerilla

Can the Centre’s anti-Naxal offensive really achieve anything?
war
It was a mix of the Bhagwad Gita and paracetamol tablets that ultimately helped the senior police officer escape his vortex of guilt and dilemma. The officer had just been transferred to the Naxal-affected areas of Sonbhadra and Chandauli in Uttar Pradesh, a few years ago. “I didn’t know who my enemy was,” he recalls, sipping coffee in the visitor’s room of his old, colonial-era official residence. Finally, he turned to the Bhagwad Gita, “And I kept doing what was expected of me.” That was around the time that one of his men started distributing paracetamol tablets among locals. “In 15 days, he had become like God in that area,” the officer recalls.

As the Centre prepares to launch the country’s most ambitious offensive ever against Naxals (domestic Maoists, specifically), it is clear that it will take much more than divine pep-talk and painkillers to win the war. As of now, however, the Government refuses to call it a ‘war’. “Our target is to secure the areas which are now under the control of Naxals, and provide the civil administration the confidence and security to re-establish itself in these areas,” GK Pillai, Union home secretary, tells Open.

Before the sound of bullets ricochets in Delhi, the Government is making the right kind of noises. For years, it stubbornly termed Naxalism as a ‘law and order problem’. Not so long ago, Prime Minister Manmohan Singh had called it a ‘virus’. But, as preparations for the final assault against Naxalites were being made, the PM told a gathering of state police chiefs: “Despite its sanguinary nature, the movement (Naxalism) manages to retain the support of a section of tribals and the poorest of the poor in many areas.” As the troop build-up began in various Naxal-affected states, the Centre announced a Rs 7,300 crore development package and withdrawal of more than 100,000 petty cases against tribals in Jharkhand. But the deployment of about 70,000 troops from central police forces like the CRPF and BSF, and special forces like Cobra and Greyhounds, also means that in the coming weeks there will be plenty of bloodshed. The anti-Naxal offensive will begin from six districts in four states—Chhattisgarh, Orissa, Jharkhand and Maharashtra—and Home Ministry sources say it will spread to other states in other forms. The key factor, Pillai says, is to quickly improve governance in the areas the State wrests back. “We will attack the causes of alienation,” he says.

Attacking the causes of alienation is alright, but taking control of these areas is unlikely to be easy without inflicting casualties among civilians. Already, a fact-finding mission of various human rights groups has reported killings of innocent tribals in the name of fighting Naxals in south Dantewada in Chhattisgarh. “The mission has found that poor tribals have been murdered, raped and molested,” says Gautam Navlakha, a human rights activist. “They want to get rid of Maoists so that they can loot the regions’ mineral resources. They want to privatise water, privatise forests,” he rages.

But does the Government have a choice other than the military offensive? “No,” says former BSF chief and Naxal expert Prakash Singh. “How can any government tolerate these people who indulge in violence at will?” he asks. However, he cautions that while the police forces get down to the business of eliminating the armed cadre of Naxals, the Centre needs to ensure that its plans for development in these areas actually do fructify. “There are socio-economic problems that need to be addressed. Poverty cannot be eliminated overnight, but people have genuine grievances and they must be given reason to believe that the Government is serious about making their lives better,” he says, adding, “You can’t do this just by pumping money. The message must go down to the bureaucracy involved that the funds have to reach the people. Unfortunately, that has not happened so far. Corrupt people get away, and that has to change.”

In the wake of heavy deployment of forces, some of whom have been withdrawn from Kashmir and the Northeast, questions are also being raised about whether the forces are motivated enough; the violence is so horrific that it appears as if the entire Naxal-affected belt is turning numb. In Jharkhand, the body of Inspector Francis Induwar, brutally beheaded by Naxalites, was picked up and thrown into an open truck in the manner that a municipal wagon picks up a dead cow. It took the Government three days to send the body of Sub-Inspector Chandrashekhar Deshmukh, one of the victims of the recent Naxal attack in Gadchiroli, Maharashtra, back to his village. In West Bengal’s Lalgarh, which was once described by the Home Ministry as the laboratory for anti-Naxal operations, Maoists have entrenched themselves even more deeply. Sources say this is because the central security forces—12 companies of BSF and 15 of CRPF, including two companies of the Cobra forces (about 2,700 men)—have been made to play second fiddle to the poorly-equipped West Bengal police.

“We can’t operate on our own,” complains a BSF company commander, “Our only activity is to follow the state police in patrolling metalled roads. Our task is to provide protection to the state police. At times, we enter villages and simply march through them.” He concedes that the induction of the BSF and CRPF hasn’t made an iota of difference to the insurgents. “Only in the first few days at the commencement of the operations (on 18 June) did we enter the jungles to take on Maoists. Over the past few months, we’ve been telling the state police we should start patrolling the jungles again and establish camps there, but they seem too scared to even entertain such thoughts,” the BSF officer notes.

Earlier this week, while Kishenji, a top Maoist military strategist, was holding one of his routine interactions with scribes inside a sparse forest bordering a village, security forces were patrolling a road barely 1.5 km away. The police, it is learnt, had prior information on the Maoist politburo member’s plans to meet journalists at that very spot, but could not muster the courage to make even a slight attempt to nab him.

Senior police officers of the district admit that Maoists roam about quite freely under the cover of foliage. They haven’t fled the jungles of Lalgarh. “They’re still operating with impunity in the jungles. What is really frustrating is that we’re not being given the green signal to flush them out. We can do it if we’re given a free hand,” says a police offcier who prefers anonymity. “The jungles here aren’t dense at all and offer good visibility for 25 to 30 metres at least.”

What angers the central security forces deployed at Lalgarh even more is that the state police has withdrawn nearly all armed police brought in from other districts. They see it as yet another example of the state government shirking its responsibility. “If the state withdraws its own forces, it has no right to demand more central forces for Lalgarh. And anyway, there’s no point in deploying more central forces if all they do is accompany the rag-tag state police on foot patrols along roads,” says the senior BSF officer.

The ‘success of the Lalgarh model’ can be gauged from the fact that since 18 June, Maoists have killed 82 persons (mostly CPM activists), razed 15 CPM party offcices, ransacked more than 100 houses (again, mostly of CPM workers) and driven away more than 1,000 people from their homes. As against this, the police-central security forces haven’t been able to kill or arrest a single active Maoist; of the 152 people taken into custody till now, barely a handful have any direct link with Maoists. Incidentally, the only Maoist to have died so far—Marang alias Bullet Murmu—was killed by armed CPM goons at a marketplace. Some CRPF and BSF officers fear that this could be the precise gameplan of the state government—facilitate the entry of CPM’s armed cadres into Lalgarh.

Meanwhile, the alienation of the poorest of the poor seems complete at Lalgarh. No development work has taken place over the past year. A team of bureaucrats who visited three gram panchayats in Lalgarh (“liberated from Maoists”, as the home secretary never tires of claiming) in August dished out many grand promises. But even simple ones, like issuing Below Poverty Line cards within two weeks, are yet to find fulfilment.

Senior CPM leaders vent their anger against what they call the ‘hypocrisy’ of human rights activists. “They remain silent when our workers are killed, often in front of their families, their heads and limbs chopped off. But they shout their lungs out when Chhatradhar Mahato (leader of the Maoist-backed peoples’ committee in Lalgarh) is arrested,” says CPM state secretary Biman Bose.

The state police, however, maintain that they won’t let civil society protests come in their way. “Many Maoists and their sympathisers will get arrested, maimed or killed. This will lead to protests, but one cannot fight Maoists by observing constitutional niceties,” says a top police officer. “You have to pay the rebels back in the same coin; be as brutal as they are, and employ the same tactics, or else you won’t succeed,” he says.

On its part, the Centre is tomtomming its development agenda. “There are schools but no teachers, health centres but no doctors. At places, Naxals have dug up the roads and these have not been rebuilt. So obviously, the people who live there have genuine grievances against the state, the civil administration. You can post somebody there but the person can’t go and work there. Our strategy is to secure all areas and make it possible for the civil administration to function there,” explains Pillai.

Human rights activist Navlakha laughs at this. “Thanks to Maoists, at least the Government is now pretending to think about hundreds of thousands of marginalised tribals. But where were they before Maoists came into the picture?” The Government is suspicious that its offensive will push Naxals into areas that are not within its sights as targets (for now). This is already happening. Maoists have launched a series of attacks in Bihar, for example, possibly in an attempt to diffuse the operation’s focus.

As the anti-Naxal offensive assumes bloodier proportions, with both sides fighting over every square km, expect confusion to gain dominance. As James Ahmed says in VS Naipaul’s Guerillas: “When everybody wants to fight there’s nothing to fight for. Everybody wants to fight his own little war, everybody is a guerilla.”

(With Jaideep Mazumdar in Lalgarh)

HAP @ 18:25 |Komentiraj | Komentari: 0


Rear Window
Sandipan Deb is an IIT-IIM graduate who wandered into journalism after reading a quote from filmmaker George Lucas — “Everyone’s cage door is open” — and has stayed there (in journalism, not a cage) for the past 19 years. He has written a book on the IITs and is the editor of Open

EMAIL AUTHOR

Staring at Defeat

Even the security forces know that every starving Indian is a potential Maoist insurgent
1
Tagged Under | Maoist | insurgency | Naxal
All Naxals have to do is ask villagers, ‘Your child died of diarrhoea. Do you think anyone in the Gandhi family has ever had diarrhoea?’
All Naxals have to do is ask villagers, ‘Your child died of diarrhoea. Do you think anyone in the Gandhi family has ever had diarrhoea?’
A couple of years ago, I found myself having lunch next to a quiet, inconspicuous man at the end of a two-day seminar at a business school. We got talking. I had noticed him the day before, but among all the participants in the discussions, he had been the least vocal. So when I found him next to me at the dining table, I asked him about his work. It turned out, quite simply, that he had the most dangerous job in India. He was the man in charge of the anti-Naxal operations in one of the country’s worst insurgency-affected states. There was a war on between Maoists and government forces, and he was the commanding officer on the State’s side.

Naxal insurgents had tried to kill him a dozen times, and miraculously, he had always escaped unhurt. “I don’t worry about the attacks,” he shrugged. “But twice, when they attacked my car, my wife was with me. My father was also an IPS officer, as was my uncle. But my wife is from a non-police family background, so she gets hassled with these incidents. So both times, when they started firing, I shoved her head down on my lap, so she couldn’t see what was going on, and placed my elbow on her back to better balance my Kalashnikov.” He paused for a bit, then said: “What I worry about is my children, because now they have started targeting family members of policemen. So if my kids are late by even five minutes from school, alarm bells start ringing.”

How do they hire, these Maoists, I asked him. He smiled grimly. “The poverty is so bad that the people think it’s better to die in a fight than starve to death, see their families starve to death. All that Naxals have to do is ask villagers two questions: ‘Your child died of diarrhoea last year. Do you think anyone in the Gandhi family has ever had diarrhoea?’ And ‘Your brother is crippled by polio. Do you think anyone in Manmohan Singh’s family can ever have polio?’ That’s it. They get food, they get a 303 rifle, they get a sense of empowerment for the first time in their lives. Every day in their lives they have known only fear and hopelessness. For instance, a corrupt constable would come to a tribal’s home and say, ‘Give me that goat of yours, or I’ll put you in jail on a theft charge.’ The tribal has no option but to give up his goat. But the goat is a massive loss for him, it could mean starvation. Then the Maoist comes to him, and gives him a 303. Immediately, he is equal to that cop. Our society and delivery systems have pushed him to the brink, he has nothing anymore to lose. Might as well retaliate.”

He chewed silently for some time. Then, “We, from the police’s side, try to do the most we can, distribute saris, food at remote villages, educate them, try to see that NREGA reaches them,” he said, “Because that’s the only way it’ll work, not through this endless low-intensity warfare. But there are so many leakages in the system…”

“We have seen the videos they make in their training camps. Three activities they do every day. Physical exercise, and their exercise regime is better and tougher than what the Indian Army does, forget about Indian policemen. Many of them are healthier than our men. The second daily thing they do is practice marksmanship. The third: a leader sits with them in the evening and indoctrinates them, makes sure they are not wavering in their resolve. It’s a very strong system.”

But how will this end? He smiled. “Not in the foreseeable future,” he said. “Of course, that’s my opinion. Unless we can get rid of this abject poverty, it won’t go the Government’s way.” What do you mean, I asked. Are we going to lose the war against Maoists? By this time, we had finished dessert and were walking out of the dining hall. His car was waiting to take him to the airport. “Yes,” he said. I never saw him again.

HAP @ 18:08 |Komentiraj | Komentari: 0

“We Shall Certainly Defeat the Government”

Somewhere in the impregnable jungles of Dandakaranya, the supreme commander of CPI (Maoist) spoke to Open on issues ranging from the Government’s proposed anti-Naxal offensive to Islamist Jihadist movements
battle cry
"From two to three states, the movement has now spread to over 15 states, giving jitters to the ruling classes."


Af first sight, Mupalla Laxman Rao, who is about to turn 60, looks like a school teacher. In fact, he was one in the early 1970s in Andhra Pradesh’s Karimnagar district. In 2009, however, the bespectacled, soft-spoken figure is India’s Most Wanted Man. He runs one of the world’s largest Left insurgencies—a man known in Home Ministry dossiers as Ganapathi; a man whose writ runs large through 15 states. The supreme commander of CPI (Maoist) is a science graduate and holds a B Ed degree as well. He still conducts classes, but now they are on guerilla warfare for other senior Maoists. He replaced the founder of the People’s War Group, Kondapalli Seetharaamiah, as the party’s general-secretary in 1991. Ganapathi is known to change his location frequently, and intelligence reports say he has been spotted in cities like Hyderabad, Kolkata and Kochi. After months of attempts, Ganapathi agreed to give his first-ever interview. Somewhere in the impregnable jungles of Dandakaranya, he spoke to RAHUL PANDITA on issues ranging from the Government’s proposed anti-Naxal offensive to Islamist Jihadist movements.
Q Lalgarh has been described as the New Naxalbari by the CPI (Maoist). How has it become so significant for you?

A The Lalgarh mass uprising has, no doubt, raised new hopes among the oppressed people and the entire revolutionary camp in West Bengal. It has great positive impact not only on the people of West Bengal but also on the people all over the country. It has emerged as a new model of mass movement in the country. We had seen similar types of movements earlier in Manipur, directed against Army atrocities and Armed Forces Special Powers Act (AFSPA), in Kashmir, in Dandakaranya and to some extent in Orissa, after the Kalinganagar massacre perpetrated by the Naveen Patnaik government.

Then there have been mass movements in Singur and Nandigram but there the role of a section of the ruling classes is also significant. These movements were utilised by the ruling class parties for their own electoral interests. But Lalgarh is a more widespread and more sustained mass political movement that has spurned the leadership of all the parliamentary political parties, thereby rendering them completely irrelevant. The people of Lalgarh had even boycotted the recent Lok Sabha polls, thereby unequivocally demonstrating their anger and frustration with all the reactionary ruling class parties. Lalgarh also has some distinctive features such as a high degree of participation of women, a genuinely democratic character and a wider mobilisation of Adivasis. No wonder, it has become a rallying point for the revolutionary-democratic forces in West Bengal.

Q If it is a people’s movement, how did Maoists get involved in Lalgarh?

A As far as our party’s role is concerned, we have been working in Paschim Midnapur, Bankura and Purulia, in what is popularly known as Jangalmahal since the 1980s. We fought against the local feudal forces, against the exploitation and oppression by the forest officials, contractors, unscrupulous usurers and the goondaism of both the CPM and Trinamool Congress. The ruling CPM, in particular, has become the chief exploiter and oppressor of the Adivasis of the region, and it has unleashed its notorious vigilanté gangs called Harmad Vahini on whoever questions its authority. With the State authority in its hands, and with the aid of the police, it is playing a role worse than that of the cruel landlords in other regions of the country.

Given this background, anyone who dares to fight against oppression and exploitation by the CPM can win the respect and confidence of the people. Since our party has been fighting uncompromisingly against the atrocities of the CPM goons, it naturally gained the confidence and respect of the people of the region.

The police atrocities in the wake of the landmine blast on 2 November [in 2008, from which West Bengal Chief Minister Buddhadeb Bhattacharjee had a narrow escape] acted as the trigger that brought the pent-up anger of the masses into the open. This assumed the form of a long-drawn mass movement, and our party played the role of a catalyst.

Q But not so long ago, the CPM was your friend. You even took arms and ammunition from it to fight the Trinamool Congress. This has been confirmed by a Politburo member of CPI (Maoist) in certain interviews. And now you are fighting the CPM with the help of the Trinamool. How did a friend turn into a foe and vice-versa?


A This is only partially true. We came to know earlier that some ammunition was taken by our local cadre from the CPM unit in the area. There was, however, no understanding with the leadership of the CPM in this regard. Our approach was to unite all sections of the oppressed masses at the lower levels against the goondaism and oppression of Trinamool goons in the area at that time. And since a section of the oppressed masses were in the fold of the CPM at that time, we fought together with them against Trinamool. Still, taking into consideration the overall situation in West Bengal, it was not a wise step to take arms and ammunition from the CPM even at the local level when the contradiction was basically between two sections of the reactionary ruling classes.

Our central committee discussed this, criticised the comrade responsible for taking such a decision, and directed the concerned comrades to stop this immediately. As regards taking ammunition from the Trinamool Congress, I remember that we had actually purchased it not directly from the Trinamool but from someone who had links with the Trinamool. There will never be any conditions or agreements with those selling us arms. That has been our understanding all along. As regards the said interview by our Politburo member, we will verify what he had actually said.

Q What are your tactics now in Lalgarh after the massive offensive by the Central and state forces?

A First of all, I wish to make it crystal clear that our party will spearhead and stand firmly by the side of the people of Lalgarh and entire Jangalmahal, and draw up tactics in accordance with the people’s interests and mandate. We shall spread the struggle against the State everywhere and strive to win over the broad masses to the side of the people’s cause. We shall fight the State offensive by mobilising the masses more militantly against the police, Harmad Vahini and CPM goons. The course of the development of the movement, of course, will depend on the level of consciousness and preparedness of the people of the region. The party will take this into consideration while formulating its tactics. The initiative of the masses will be released fully.

Q The Government has termed Lalgarh a ‘laboratory’ for anti-Naxal operations. Has your party also learnt any lessons from Lalgarh?

A Yes, our party too has a lot to learn from the masses of Lalgarh. Their upsurge was beyond our expectations. In fact, it was the common people, with the assistance of advanced elements influenced by revolutionary politics, who played a crucial role in the formulation of tactics. They formed their own organisation, put forth their charter of demands, worked out various novel forms of struggle, and stood steadfast in the struggle despite the brutal attacks by the police and the social-fascist Harmad gangs. The Lalgarh movement has the support of revolutionary and democratic forces not only in West Bengal but in the entire country. We are appealing to all revolutionary and democratic forces in the country to unite to fight back the fascist offensive by the Buddhadeb government in West Bengal and the UPA Government at the Centre. By building the broadest fighting front, and by adopting appropriate tactics of combining the militant mass political movement with armed resistance of the people and our PLGA (People’s Liberation Guerilla Army), we will defeat the massive offensive by the Central-state forces. I cannot say more than this at the present juncture.

Q The Centre has declared an all-out war against Maoists by branding the CPI (Maoist) a terrorist organisation and imposing an all-India ban on the party. How has it affected your party?


A Our party has already been banned in several states of India. By imposing the ban throughout the country, the Government now wants to curb all our open activities in West Bengal and a few other states where legal opportunities exist to some extent. The Government wants to use this draconian UAPA [Unlawful Activities (Prevention) Act] to harass whoever dares to raise a voice against fake encounters, rapes and other police atrocities on the people residing in Maoist-dominated regions. Anyone questioning the State’s brutalities will now be branded a terrorist.

The real terrorists and biggest threats to the country’s security are none other than Manmohan Singh, Chidambaram, Buddhadeb, other ruling class leaders and feudal forces who terrorise the people on a daily basis.

The UPA Government had declared, as soon as it assumed power for the second time, that it would crush the Maoist ‘menace’ and began pouring in huge funds to the states for this purpose. The immediate reason behind this move is the pressure exerted by the comprador bureaucratic bourgeoisie and the imperialists, particularly US imperialists, who want to plunder the resources of our country without any hindrance. These sharks aspire to swallow the rich abundant mineral and forest wealth in the vast contiguous region stretching from Jangalmahal to north Andhra. This region is the wealthiest as well as the most underdeveloped part of our country. These sharks want to loot the wealth and drive the Adivasi people of the region to further impoverishment.

Another major reason for the current offensive by the ruling classes is the fear of the rapid growth of the Maoist movement and its increasing influence over a significant proportion of the Indian population. The Janatana Sarkars in Dandakaranya and the revolutionary people’s committees in Jharkhand, Orissa and parts of some other states have become new models of genuine people’s democracy and development. The rulers want to crush these new models of development and genuine democracy, as these are emerging as the real alternative before the people of the country at large.

Q The Home Ministry has made preparations for launching a long-term battle against Maoists. A huge force will be soon trying to wrest away areas from your control. How do you plan to confront this offensive?

A Successive governments in various states and the Centre have been hatching schemes over the years. But they could not achieve any significant success through their cruel offensive in spite of murdering hundreds of our leaders and cadres. Our party and our movement continued to consolidate and expand to new regions. From two or three states, the movement has now spread to over 15 states, giving jitters to the ruling classes. Particularly after the merger of the erstwhile MCCI and People’s War in September 2004 [the merger between these groups led to the formation of the CPI (Maoist)], the UPA Government has unleashed the most cruel all-round offensive against the Maoist movement. Yet our party continued to grow despite suffering some severe losses. In the past three years, in particular, our PLGA has achieved several significant victories.

We have been confronting the continuous offensive of the enemy with the support and active involvement of the masses. We shall confront the new offensive of the enemy by stepping up such heroic resistance and preparing the entire party, PLGA, the various revolutionary parties and organisations and the entire people. Although the enemy may achieve a few successes in the initial phase, we shall certainly overcome and defeat the Government offensive with the active mobilisation of the vast masses and the support of all the revolutionary and democratic forces in the country. No fascist regime or military dictator in history could succeed in suppressing forever the just and democratic struggles of the people through brute force, but were, on the contrary, swept away by the high tide of people’s resistance. People, who are the makers of history, will rise up like a tornado under our party’s leadership to wipe out the reactionary blood-sucking vampires ruling our country.

Q Why do you think the CPI (Maoist) suffered a serious setback in Andhra Pradesh?

A It was due to several mistakes on our part that we suffered a serious setback in most of Andhra Pradesh by 2006. At the same time, we should also look at the setback from another angle. In any protracted people’s war, there will be advances and retreats. If we look at the situation in Andhra Pradesh from this perspective, you will understand that what we did there is a kind of retreat. Confronted with a superior force, we chose to temporarily retreat our forces from some regions of Andhra Pradesh, extend and develop our bases in the surrounding regions and then hit back at the enemy.

Now even though we received a setback, it should be borne in mind that this setback is a temporary one. The objective conditions in which our revolution began in Andhra Pradesh have not undergone any basic change. This very fact continues to serve as the basis for the growth and intensification of our movement. Moreover, we now have a more consolidated mass base, a relatively better-trained people’s guerilla army and an all-India party with deep roots among the basic classes who comprise the backbone of our revolution. This is the reason why the reactionary rulers are unable to suppress our revolutionary war, which is now raging in several states in the country.

We had taken appropriate lessons from the setback suffered by our party in Andhra Pradesh and, based on these lessons, drew up tactics in other states. Hence we are able to fight back the cruel all-round offensive of the enemy effectively, inflict significant losses on the enemy, preserve our subjective forces, consolidate our party, develop a people’s liberation guerilla army, establish embryonic forms of new democratic people’s governments in some pockets, and take the people’s war to a higher stage. Hence we have an advantageous situation, overall, for reviving the movement in Andhra Pradesh. Our revolution advances wave-like and periods of ebb yield place to periods of high tide.

Q What are the reasons for the setback suffered by the LTTE in Sri Lanka?

A There is no doubt that the movement for a separate sovereign Tamil Eelam has suffered a severe setback with the defeat and considerable decimation of the LTTE. The Tamil people and the national liberation forces are now leaderless. However, the Tamil people at large continue to cherish nationalist aspirations for a separate Tamil homeland. The conditions that gave rise to the movement for Tamil Eelam, in the first place, prevail to this day. The Sinhala-chauvinist Sri Lankan ruling classes can never change their policy of discrimination against the Tamil nation, its culture, language, etcetera. The jingoistic rallies and celebrations organised by the government and Sinhala chauvinist parties all over Sri Lanka in the wake of Prabhakaran’s death and the defeat of the LTTE show the national hatred for Tamils nurtured by Sinhala organisations and the extent to which the minds of ordinary Sinhalese are poisoned with such chauvinist frenzy.

The conspiracy of the Sinhala ruling classes in occupying Tamil territories is similar to that of the Zionist rulers of Israel. The land-starved Sinhala people will now be settled in Tamil areas. The entire demography of the region is going to change. The ground remains fertile for the resurgence of the Tamil liberation struggle.

Even if it takes time, the war for a separate Tamil Eelam is certain to revive, taking lessons from the defeat of the LTTE. By adopting a proletarian outlook and ideology, adopting new tactics and building the broadest united front of all nationalist and democratic forces, it is possible to achieve the liberation of the oppressed Tamil nation [in Sri Lanka]. Maoist forces have to grow strong enough to provide leadership and give a correct direction and anti-imperialist orientation to this struggle to achieve a sovereign People’s Democratic Republic of Tamil Eelam. This alone can achieve the genuine liberation of the Tamil nation in Sri Lanka.

Q Is it true that you received military training from the LTTE initially?

A No. It is not a fact. We had clarified this several times in the past.

Q But, one of your senior commanders has told me that some senior cadre of the erstwhile PWG did receive arms training and other support from the LTTE.

A Let me reiterate, there is no relation at all between our party and the LTTE. We tried several times to establish relations with the LTTE but its leadership was reluctant to have a relationship with Maoists in India. Hence, there is no question of the LTTE giving training to us. In spite of it, we continued our support to the struggle for Tamil Eelam. However, a few persons who had separated from the LTTE came into our contact and we took their help in receiving initial training in the last quarter of the 1980s.

Q Does your party have links with Lashkar-e-Toiba or other Islamic militant groups having links with Pakistan?

A No. Not at all. This is only mischievous, calculated propaganda by the police officials, bureaucrats and leaders of the reactionary political parties to defame us and thereby justify their cruel offensive against the Maoist movement. By propagating the lie that our party has links with groups linked to Pakistan’s ISI, the reactionary rulers of our country want to prove that we too are terrorists and gain legitimacy for their brutal terror campaign against Maoists and the people in the areas of armed agrarian struggle. Trying to prove the involvement of a foreign hand in every just and democratic struggle, branding those fighting for the liberation of the oppressed as traitors to the country, is part of the psychological-war of the reactionary rulers.

Q What is your party’s stand regarding Islamist jihadist movements?

A Islamic jihadist movements of today are a product of imperialist—particularly US imperialist—aggression, intervention, bullying, exploitation and suppression of the oil-rich Islamic and Arab countries of West Asia, Afghanistan, Pakistan, Somalia, etcetera, and the persecution of the entire Muslim religious community. As part of their designs for global hegemony, the imperialists, particularly US imperialists, have encouraged and endorsed every war of brazen aggression and brutal attacks by their surrogate state of Israel.

Our party unequivocally opposes every attack on Arab and Muslim countries and the Muslim community at large in the name of ‘war on global terror’. In fact, Muslim religious fundamentalism is encouraged and fostered by imperialists as long as it serves their interests—such as in Saudi Arabia and other Gulf countries, and Kuwait, Afghanistan, Iraq, Pakistan.

Q But what about attacks perpetrated by the so-called ‘Jihadis’ on innocent people like it happened on 26/11?

A See, Islamic jihadist movements have two aspects: one is their anti-imperialist aspect, and the other their reactionary aspect in social and cultural matters. Our party supports the struggle of Muslim countries and people against imperialism, while criticising and struggling against the reactionary ideology and social outlook of Muslim fundamentalism. It is only Maoist leadership that can provide correct anti-imperialist orientation and achieve class unity among Muslims as well as people of other religious persuasions. The influence of Muslim fundamentalist ideology and leadership will diminish as communist revolutionaries and other democratic-secular forces increase their ideological influence over the Muslim masses. As communist revolutionaries, we always strive to reduce the influence of the obscurantist reactionary ideology and outlook of the mullahs and maulvis on the Muslim masses, while uniting with all those fighting against the common enemy of the world people—that is, imperialism, particularly American imperialism.

Q How do you look at the changes in US policy after Barack Obama took over from George Bush?

A Firstly, one would be living in a fool’s paradise if one imagines that there is going to be any qualitative change in American policy—whether internal or external—after Barack Obama took over from George Bush. In fact, the policies on national security and foreign affairs pursued by Obama over the past eight months have shown the essential continuity with those of his predecessor. The ideological and political justification for these regressive policies at home and aggressive policies abroad is the same trash put forth by the Bush administration—the so-called ‘global war on terror’, based on outright lies and slander. Worse still, the policies have become even more aggressive under Obama with his planned expansion of the US-led war of aggression in Afghanistan into the territory of Pakistan. The hands of this new killer-in-chief of the pack of imperialist wolves are already stained with the blood of hundreds of women and children who are cruelly murdered in relentless missile attacks from Predator drones in Afghanistan and Pakistan. And, within the US itself, bail-outs for the tiny corporate elite and attacks on democratic and human rights of US citizens continue without any change.

The oppressed people and nations of the world are now confronting an even more formidable and dangerous enemy in the form of an African-American president of the most powerful military machine and world gendarme. The world people should unite to wage a more relentless, more militant and more consistent struggle against the American marauders led by Barack Obama and pledge to defeat them to usher in a world of peace, stability and genuine democracy.

Q How do you look at the current developments in Nepal?

A As soon as the Communist Party of Nepal (Maoist) [CPN(M)] came to power in alliance with the comprador-feudal parties through the parliamentary route in Nepal, we had pointed out the grave danger of imperialist and Indian expansionist intervention in Nepal and how they would leave no stone unturned to overthrow the government led by CPN(M). As long as Prachanda did not defy the directives of the Indian Government, it was allowed to continue, but when it began to go against Indian hegemony, it was immediately pulled down. CPN-UML withdrew support to the Prachanda-led government upon the advice of American imperialists and Indian expansionists. We disagreed with the line of peaceful transition pursued by the UCPN(M) in the name of tactics. We decided to send an open letter to the UCPN(M). It was released in July 2009.

We made our party’s stand clear in the letter. We pointed out that the UCPN(M) chose to reform the existing State through an elected constituent assembly and a bourgeois democratic republic instead of adhering to the Marxist-Leninist understanding on the imperative to smash the old State and establish a proletarian State. This would have been the first step towards the goal of achieving socialism through the radical transformation of society and all oppressive class relations. It is indeed a great tragedy that the UCPN(M) has chosen to abandon the path of protracted people’s war and pursue a parliamentary path in spite of having de facto power in most of the countryside.

It is heartening to hear that a section of the leadership of the UCPN(M) has begun to struggle against the revisionist positions taken by Comrade Prachanda and others. Given the great revolutionary traditions of the UCPN(M), we hope that the inner-party struggle will repudiate the right opportunist line pursued by its leadership, give up revisionist stands and practices, and apply minds creatively to the concrete conditions of Nepal.

Q Of late, the party has suffered serious losses of party leadership at the central and state level. Besides, it is widely believed that some of the senior-most Maoist leaders, including you, have become quite old and suffer from serious illnesses, which is also cited as one of the reasons for the surrenders. What is the effect of the losses and surrenders on the movement? How are you dealing with problems arising out of old age and illnesses?

A (Smiles…) This type of propaganda is being carried out continuously, particularly by the Special Intelligence Branch (SIB) of Andhra Pradesh. It is a part of the psychological war waged by intelligence officials and top police brass aimed at confusing and demoralising supporters of the Maoist movement. It is a fact that some of the party leaders at the central and state level could be described as senior citizens according to criteria used by the government, that is, those who have crossed the threshold of 60 years. You can start calling me too a senior citizen in a few months (smiles). But old age and ill-health have never been a serious problem in our party until now. You can see the ‘senior citizens’ in our party working for 16-18 hours a day and covering long distances on foot.As for surrenders, it is a big lie to say that old age and ill-health have been a reason for some of the surrenders.

When Lanka Papi Reddy, a former member of our central committee, surrendered in the beginning of last year, the media propagated that more surrenders of our party leaders will follow due to ill-health. The fact is that Papi Reddy surrendered due to his loss of political conviction and his petty-bourgeois false prestige and ego. Hence he was not prepared to face the party after he was demoted by the central committee for his anarchic behaviour with a woman comrade.

Some senior leaders of our party, like comrades Sushil Roy and Narayan Sanyal, had become a nightmare for the ruling classes even when they were in their mid 60s. Hence they were arrested, tortured and imprisoned despite their old age and ill-health. The Government is doing everything possible to prevent them from getting bail. Even if someone in our party is old, he/she continues to serve the revolution by doing whatever work possible. For instance, Comrade Niranjan Bose, who died recently at the age of 92, had been carrying out revolutionary propaganda until his martyrdom. The social fascist rulers were so scared of this nonagenarian Maoist revolutionary that they had even arrested him four years back. Such is the spirit of Maoist revolutionaries—and power of the ideology of Marxism-Leninism-Maoism which they hold high. When there are serious illnesses, or physical and mental limitations to perform normal work, such comrades are given suitable work.

Q But what about the arrests and elimination of some of your senior leadership? How do you intend to fill up such losses?

A Well, it is a fact that we lost some senior leaders at the state and central level in the past four or five years. Some leaders were secretly arrested and murdered in the most cowardly manner. Many other and state leaders were arrested and placed behind bars in the recent past in Jharkhand, Bihar, Chhattisgarh, Orissa, West Bengal, Maharashtra, Haryana and other states. The loss of leadership will have a grave impact on the party and Indian revolution as a whole. We are reviewing the reasons for the losses regularly and devising ways and means to prevent further losses. By adopting strictly secret methods of functioning and foolproof underground mechanisms, by enhancing our mass base, vigilance and local intelligence, smashing enemy intelligence networks and studying their plans and tactics, we hope to check further losses. At the same time, we are training and developing new revolutionary leadership at all levels to fill up the losses.

Q How do you sum up the present stage of war between your forces and those of the Indian State?

A Our war is in the stage of strategic defence. In some regions, we have an upper hand, while in others the enemy has the upper hand. Overall, our forces have been quite successful in carrying out a series of tactical counter-offensive operations against the enemy in our guerilla zones in the past few years.

It is true that our party has suffered some serious leadership losses, but we are able to inflict serious losses on the enemy too. In fact, in the past three years, the enemy forces suffered more casualties than we did. The enemy has been trying all means at their disposal to weaken, disrupt and crush our party and movement. They have tried covert agents and informers, poured in huge amounts of money to buy off weak elements in the revolutionary camp, and announced a series of rehabilitation packages and other material incentives to lure away people from the revolutionary camp. Thousands of crores of rupees have been sanctioned for police modernisation, training and for raising additional commando forces; for increasing Central forces; for training Central and state forces in counter-insurgency warfare; and for building roads, communication networks and other infrastructure for the rapid movement of their troops in our guerilla zones. The Indian State has set up armed vigilante groups and provided total support to the indescribable atrocities committed by these armed gangs on the people. Psychological warfare against Maoists was taken to unheard of levels.

Nevertheless, we continued to make greater advances, consolidated the party and the revolutionary people’s committees at various levels, strengthened the PLGA qualitatively and quantitatively, smashed the enemy’s intelligence network in several areas, effectively countered the dirty psychological-war waged by the enemy, and foiled the enemy’s all-out attempts to disrupt and smash our movement. The successes we had achieved in several tactical counter-offensive operations carried out across the country in recent days, the militant mass movements in several states, particularly against displacement and other burning issues of the people, initiatives taken by our revolutionary people’s governments in various spheres—all these have had a great impact on the people, while demoralising enemy forces. There are reports of desertions and disobedience of orders by the jawans posted in Maoist-dominated areas. Quite a few have refused to undertake training in jungle warfare or take postings in our areas, and had to face suspension. This trend will grow with the further advance of our people’s war. Overall, our party’s influence has grown stronger and it has now come to be recognised as the only genuine alternative before the people.

Q How long will this stage of strategic defence last, with the Centre ready to go for the jugular?

A The present stage of strategic defence will last for some more time. It is difficult to predict how long it will take to pass this stage and go to the stage of strategic equilibrium or strategic stalemate. It depends on the transformation of our guerilla zones into base areas, creation of more guerilla zones and red resistance areas across the country, the development of our PLGA. With the ever-intensifying crisis in all spheres due to the anti-people policies of pro-imperialist, pro-feudal governments, the growing frustration and anger of the masses resulting from the most rapacious policies of loot and plunder pursued by the reactionary ruling classes, we are confident that the vast masses of the country will join the ranks of revolutionaries and take the Indian revolution to the next stage.

HAP @ 17:59 |Komentiraj | Komentari: 0
RADIKALNA LJEVICA: »CRVENA AKCIJA« SVE VIDLJIVIJA NA ZAGREBAČKIM ULICAMA
»Napornim radom poraziti ćemo kapitalizam«
Novi list
 
Jasna poruka – grafit »Crvene akcije«ZAGREB – Diljem Zagreba sve su uočljiviji grafiti i šablone koje na zidovima crtaju pripadnici »Crvene akcije« (CA). S obzirom na ime, te na činjenicu da imaju uglavnom antikapitalistički sadržaj (poput »Šefovi su krivi za krizu. Neka je i plate!«), nije teško zaključiti da se radi o novoj ljevičarskoj grupi u hrvatskoj metropoli. Jedan od pripadnika CA, koji je inzistirao na anonimnosti, rekao nam je da se radi o organizaciji nastaloj iz želje da se stvori radikalna ljevica u Hrvatskoj, koja će biti prilagođena radu u uvjetima kapitalizma.
    – U trenucima tranzicijske depresije, mi odustajemo od nostalgije i želimo obnovu revolucionarnog pokreta. U ovoj fazi razvoja osnovne aktivnosti su širenje revolucionarnih ideja i obrazovanje kadrova, ali mi smo osim toga do sad već bili angažirani u nekoliko pokreta. Aktivno smo sudjelovali u studentskim blokadama, organizirali smo prosvjed za Palestinu u siječnju i protiv NATO-a u travnju, te nekoliko simboličkih napada bojom na istaknute simbole imperijalizma i kapitalizma. Osim toga, težimo sudjelovati što više u svakom radničkom prosvjedu. Želimo poticati i pomagati borbu svugdje gdje se pojavljuje, kaže naš sugovornik. Po njegovim riječima, pripadnici CA su svjesni da su, kao mlada i slaba organizacija preslabi da izazovu pozornost države, ali i da su njihovi ciljevi suprotni interesima vladajućih
    – Naš krajnji cilj je društvo gdje smisao proizvodnje neće biti punjenje privatnih džepova pojedinaca, nego zadovoljenje najširih potreba stanovništva. Smatramo da je kapitalizam društvo koje je u interesu samo malobrojne vladajuće klase. Kapitalizam želimo zamijeniti puno pravednijim i demokratičnijim društvom. Do stvaranja takvog društva može doći samo revolucijom radničke klase i ostalih potlačenih. Da bi do revolucije došlo, potrebno je da se potlačeni organiziraju i stvore svoje organe borbe kao što su bili studentski plenumi proljetos. Naš glavni kratkoročni cilj je pomagati potlačenima u stvaranju tih revolucionarnih organa borbe i zato su naše parole: »plenume u tvornice« i »sva vlast plenumima«, nastavlja aktivist. Istaknuo je da je borba protiv kapitalizma »neposredni interes većine stanovništva«.
    – U društvu nedostaje solidarnosti i organiziranosti. Imamo situacije da, naprimjer, umirovljenici napadaju studente koji se bore za svoja prava, umjesto da se bore zajedno. Za to je kriv sistem koji namjerno stvara podjele i huška jedne na druge. Ljude trebamo mobilizirati napornim i požrtvovnim radom. Svjesni smo da će biti teško, ali iz svakog poraza ćemo nešto naučiti dok ne pronažemo načina da porazimo sistem, zaključio je aktivist. U svakom slučaju, radikalne ljevičarske grupe uobičajene su u velikim europskim gradovima, te je Zagreb pojavom CA barem po nečemu postao bliži Europi.

Jerko BAKOTIN

IzvPrilagođeno za ispis

 

   

HAP @ 16:34 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, listopad 19, 2009
NETRANSPARENTAN RAD ZAGREBAČKOG STUDENTSKOG ZBORA: GDJE JE 2, 5 MILIJUNA KUNA?
Skupština zbora pojma nema kome su dani novci
Članovi skupštine– koji su dodjelu sredstava izglasali– uopće nisu vidjeli obrazloženje temeljem kojeg su pojedinim projektima dali novac, a pojedine odbili!
 
Obrazloženja o projektima ne dopiru do studenataZAGREB – Skupština Studentskog zbora Sveučilišta u Zagrebu na sjednici održanoj 9. srpnja podijelila je studentskim projektima više od 2,5 milijuna kuna, a članovi skupštine – koji su dodjelu sredstava izglasali – uopće nisu vidjeli obrazloženje temeljem kojeg su pojedinim projektima dali novac, a pojedine odbili! Time se nastavila dugogodišnja praksa netransparentnog raspolaganja proračunom zbora, zbog koje je u prošlosti bilo mnogo sumnji u malverzacije i iskorištavanja novca za privatne svrhe. Naime, zagrebački Studentski zbor (SZ) ove godine je formirao komisiju, sastavljenu od troje profesora i četvero studenata, koja je provela evaluaciju više od dvjesto i pedeset prijavljenih projekata, te odlučila hoće li svaki pojedini projekt dobiti novac, i koliki će biti taj iznos.
    – Na sjednici prije te dogovorili smo kako će se svim članovima skupštine – uz prijedlog raspodjele sredstava koji je izradilo povjerenstvo – dostaviti i svi projekti tako da se ne glasa na neviđeno, nego da znamo otprilike kako izgleda projekt koji je, recimo, zatražio 100 tisuća a dobio 40 tisuća kuna, rekao nam je jedan član skupštine koji je nazočio glasanju. No, to se nije desilo, nego
Korumpirana prošlost – i sadašnjost – institucije
   
    Netransparentan rad SZ-a najproblematičnije je zbog povijesti same institucije, koja obiluje slučajevima korupcije. Zbor je osnovan krajem devedesetih, službeno – kako bi se zakonski osiguralo studentsko predstavljanje u radu i upravljanju samih sveučilišta, a zapravo zato da se studentska populacija stavi pod kontrolu HDZ-a. Vrlo brzo, pozicije u zborovima postale su odskočne daske za buduće političare, koji su uz to raspolagali milijunskim iznosima. Studentski predstavnici trošili su stotine tisuća kuna na mobitele, vlastita privatna putovanja i tulumarenja po Europi pod izlikom međunarodne suradnje, a studentske interese su promatrali kao nešto što ih se ni najmanje ne tiče. To se nastavilo do danas, pa se predsjednik zagrebačkog SZ-a Ivan Bota ovog proljeća suprotstavio studentima koji su se borili za javno financirano obrazovanje, a njegov riječki kolega Tomislav Čengić (današnji predstavnik državnog zbora) tulumario je Dalekim istokom o trošku riječkog zbora. Najslavniji predsjednik HSZ-a ipak je bio Petar Bezjak, koji je smijenjen nakon što je otišao u zatvorsku posjetu Mirku Norcu. 
    
Boras: Povjerenstvo je korektno odradilo svoj posao
   
    U sastavu Povjerenstva koje je odlučivalo o projektima bio je i dekan Filozofskog fakulteta Damir Boras.
    – Mi smo obavili taj posao sukladno Pravilniku koji postoji na Sveučilištu. No, što se tiče daljnje procedure, da li su obrazloženja išla na skupštinu ili ne – ne bih komentirao, jer ne znam. Sigurno je da sva obrazloženja postoje. Studenti su sastavili prijedlog podjele sredstava, profesori koji su sudjelovali u radu povjerenstva su kontrolirali i ponešto mijenjali. Osobno, nastojao sam inzistirati na projektima koji obuhvaćaju više fakulteta, odnosno, od veće su važnosti za Sveučilište, zaključio je Boras.
je skupštini dostavljen tek popis projekata, s naznačenom količinom odobrenog novca.
    – Tražili smo svu dokumentaciju, bilo putem interneta, bilo na papiru. Onda su počela izvlačenja kako je to komplicirano, kako su projekti privatno vlasništvo pa ne mogu biti postavljeni na internet, kako je riječ o golemoj hrpi papira... Odluka je izglasana s tridesetak glasova za, četiri suzdržana, te par glasova protiv, kaže naš sugovornik. Ističe kako vjeruje da je komisija svoj posao odradila dobro, no smatra skandaloznim način na koji je izglasana dodjela sredstava. Navode našeg sugovornika potvrđuje i Marko Banušić, koji u SZ-u predstavlja Prirodoslovno-matematički fakultet.
    – Procedura dodjele sredstava problematična je dugi niz godina. Ove godine je to čak i dobro prošlo, najviše zahvaljujući radu profesora Borasa koji je sudjelovao u radu komisije i trudio se da se projekti zaista ozbiljno evaluiraju. Ali, zaista je problematično da obrazloženja nisu dostavljena skupštini, kaže Banušić. Problem zapravo proizlazi iz lošeg i sumnjivo usvojenog Pravilnika o dodjeljivanju sredstava, u kojem ne postoji kontrola dodjele sredstava.
    – Postojalo je povjerenstvo koje je trebalo izraditi novi Pravilnik u čijem radu sam sudjelovao. Intenzivno smo radili na tome, između ostalog, konzultirali smo Nacionalnu zakladu za znanost koja ima dobre kontrolne mehanizme. No, naš prijedlog Pravilnika je potpuno ignoriran, te smo u travnju dobili Pravilnik koji je pripremio predsjednik SZ-a Ivan Bota, a koji uopće ne odgovara raspodjeli državnih novaca. O njemu se nije nikad ni glasovalo, zapravo, inscenirano je nekakvo internetsko glasovanje, što uopće nije predviđeno Statutom, tvrdi Banušić. Najproblematičnija je odredba koja dopušta prenamjenu sredstava.
    – Na prošlogodišnjem natječaju tako je jedan projekt tražio 100 tisuća kuna, a odobreno mu je 50 tisuća, ali, prenamjenom sredstava na kraju mu je dodijeljeno 150 tisuća kuna. Takve stvari bi svakako trebalo spriječiti, no dva ili tri glasa protiv u skupštini zbora ne znače ništa, zaključio je Banušić.

Jerko BAKOTIN

Izvor: Novi list
HAP @ 15:50 |Komentiraj | Komentari: 0


Dirljiva ispovijest "Globusa" i Darka Hudelista, koji je rasvijetlio dramatične i nadasve jezive okolnosti pod kojima je donedavni politički moćnik držao u pokornosti ponosno i slobodarsko hrvatsko novinstvo, samo pokazuje da je na ovim prostorima tradicija sluganstva vitalnija od tradicije tiranija. Piše: Viktor Ivančić

Odlasci političkih vođa uvijek su prilika za novo utvrđivanje identiteta onih koji su im do tada bezuvjetno služili. Ti postupci obično su hitri, mučni i lišeni milosti. Punktovi na tijelu odlazećeg vođe gdje su još uvijek svježi tragovi poljubaca odjednom se pretvaraju u mete prema kojima oni što su jučer utiskivali cjelove sada isporučuju streljiva ozbiljnih kalibara. Neutralni promatrači − a takvi se statistički bilježe u promilima − ne mogu da se ne sažale nad agonijom rashodovanih političkih moćnika kada oni bivaju izloženi pravedničkoj srdžbi svojih epigona.

Sociologija se time nije ozbiljno bavila, ali neko bi objektivno istraživanje po svemu sudeći pokazalo kako je količina pljuvačke što će je potrošiti na političkoga vođu u odlasku ubjedljivo najveća kod onih što su mu donedavno oblizivali stopala. Tako se, interventnim mjerama, uspostavlja unutrašnji moralni balans, ažurira proces socijalne prilagodbe i osigurava kontinuirani rad sluznih žlijezda.

Sve se to lijepo vidjelo kada je bivši hrvatski premijer Ivo Sanader podnio paket čudnovatih ostavki i uklonio se s političke scene: nije još stigao ni napustiti rezidencijalne prostore, a članovi posluge krenuli su s kreativnim iživljavanjem, razbijajući kristalne čaše i porculanske servise, parajući noževima umjetničke slike, vitlajući pozlaćenim vilicama, da bi onda složno pojurili za onim koji je godinama iznuđivao njihovu pokornost za sitnu lovu ili, još češće, očinsko tapšanje po obrazu. I sami su se iznenadili svojoj brzini kada više, barem na kratko, nisu bili primorani klečati.

Zbog koga smo to ponosni što smo Hrvati?

Jedan ga je ugledni pisac svojski opatrnuo ljevicom, mada nema dugo da je s vođom obavio intervju koji je ušao u anale novinarske snishodljivosti, pitajući ga stigne li od državničkih obaveza pročitati štogod od lijepe književnosti, te je li se kao mali igrao na partizana i ustaša ili na kauboja i Indijanaca. Jedna ga je ugledna kolumnistica bez krzmanja pregazila bagerom, a još uvijek je friško sjećanje na njezin čuveni predizborni pamflet pod naslovom "Zašto ću glasati za HDZ?" Jedan je ugledni komentator − koji je odbjeglome premijeru sastavio desetke razigranih hvalospjeva, konstatiravši između ostaloga da se "zbog Sanadera osjeća ponosnim što je Hrvat" − postupio nešto poduzetnije, te svečano obznanio javnosti kako ga je vijest o vođinoj abdikaciji zatekla − gdje? − u uredu šefa opozicije! Usput je primijetio kako opozicijski prvak izgleda fenomenalno, ponaša se mudro i razborito, uopće, plijeni svojim državničkim gardom, pa se čovjek u njegovu prisustvu osjeti ponosnim što je Hrvat...

Ipak, najdalje je otišao urednik "Globusa" Darko Hudelist, "majstorski pisac političkih portreta", kako ga najavljuje matična redakcija, koji je s Ivom Sanaderom obračunao na temelju gole faktografije, a istodobno podnio i neku vrstu kolektivnog računa, jer je u hrabrome ispovjednom tonu rasvijetlio dramatične i nadasve jezive okolnosti pod kojima je donedavni politički moćnik držao u pokornosti ponosno i slobodarsko hrvatsko novinstvo. 

Besplatni udžbenici udvorištva

"Skica za portret samozaljubljenog Ive" glasi odvažni nadnaslov Hudelistova teksta u "Globusu", što odgovara osnovnoj autorovoj tezi − da je Sanader odstupio s funkcija zbog psihološke strukture svoje ličnosti, naime zbog neumjerenog narcizma. (Uz pomoć narcizma, doduše, još bi se uvjerljivije dao obrazlagati eventualni ostanak na funkcijama, ali time se u ovome zapisu nećemo baviti.) Kao dokaz o narcisoidnosti bivšega kancelara Hudelist nudi na uvid iskustvo vlastite kože, točnije kože cjelokupnoga uredničkog tima, prije i poslije bičevanja.

Budući da je baš u vrijeme objave Hudelistova teksta vlasnik kompanije koja izdaje "Globus" otvorio u Splitu privatno Medijsko sveučilište, najavljujući ga ne samo kao jedinstvenu obrazovnu ustanovu za hrvatske prilike, nego i kao "snažno oružje za slobodu medija", bilo bi više nego korisno uvrstiti to štivo u obaveznu studentsku literaturu, pošto ono nesumnjivo ima udžbeničku vrijednost, kako bi budući naraštaji, izučavajući ga, postali dorasli svijetlim tradicijama i stekli što kvalitetnije orijentire kada je riječ o suptilnim odnosima između nezavisnoga novinarstva i političke vlasti. S tom primišlju, ovdje ćemo ga obilno citirati, uz kratke pauze za pitanja i zadatke, namijenjene mlađim čitateljima − mogućim novacima Medijskog sveučilišta − koji će tako imati priliku da utvrde gradivo.

Kancelarovo koautorstvo

Elem, Darko Hudelist svoju ispovijest započinje konstatacijom da je uoči prošlih izbora od uredništva dobio zadatak da načini portrete dvojice političkih lidera, tada aktualnog premijera i šefa HDZ-a Ive Sanadera, te predsjednika SDP-a Zorana Milanovića. Sanader nije htio s njime surađivati kod prikupljanja građe, odbio ga je čak primiti na razgovor, pa je autor, što će, samostalno sastavio tekst i poslao ga redakciji elektronskom poštom. A zatim je uslijedila drama... "Ono što se potom događalo tek mi je naknadno ispričao moj kolega, tadašnji glavni urednik 'Globusa' Alborghetti. Sanader je u posljednji čas zatražio moj tekst na 'autorizaciju' (iako se nije radilo o intervjuu)! I to, opet, na vrlo teatralan, narcisoidan način, na koji me neodoljivo podsjeća i ova njegova nedavna odluka o 'abdikaciji'."

Pitanja i zadaci:

Koji su komunikacijski kanali kojima predsjednik Vlade može zatražiti od glavnoga urednika tekst na "autorizaciju" (iako se nije radilo o intervjuu)?

Može li istim komunikacijskim kanalom i glavni urednik zatražiti "autorizaciju" neke od premijerovih odluka prije nego ona bude objavljena (iako se ne radi o intervjuu)?

Da li autoru smeta to što je Sanader zatražio "autorizaciju" njegova članka, ili što je to učinio "na vrlo teatralan, narcisoidan način"?

Ako autor ističe da je premijerova intervencija u njegov rukopis zatražena "u posljednji čas", očigledno smatrajući takvo što nepriličnim, znači li to kako bi bio zadovoljniji da mu je dotični izložio svoje zahtjeve prije nego je počeo pisati?

Zbog čega je autor "autorizaciju" stavio u navodne znakove, dajući joj posprdan prizvuk, ako je politički moćnik doista želio revidirati njegov autorski rad, promijeniti ga i prilagoditi svojim (ko)autorskim zamislima?

Za vježbu: Sklopite oči, duboko udahnite i izdahnite, opustite se, zamislite da ste glavni urednik, pa da vas telefonom naziva predsjednik Vlade tražeći da urednički obradi tekst koji je napisan o njemu, a zatim po svojoj refleksnoj reakciji sami procijenite imate li potencijal za obavljanje uredničkoga posla u "Globusu".

Što ne može muha može Sanader

Hudelist dalje piše: "Sanader je izrazio želju pročitati moj tekst o njemu (i, naravno, redigirati ga gdje god je to smatrao nužnim) doslovce uoči završavanja tog broja 'Globusa', u utorak, negdje u kasnopopodnevnim ili večernjim satima (kad, u pravilu, 'ni muha' ne može uletjeti u već kompletirani i prelomljeni sadržaj broja). I moj ga je kolega, 'Globusov' glavni urednik, morao odnijeti k njemu, u njegov kabinet, pričekati ondje dok ga Sanader ne pročita i onda ga, redigiran, vratiti u redakciju, na novo, završno opremanje i tiskanje. Koliko se sjećam, a po interpretaciji svojega kolege, Sanader je bio prilično zadovoljan mojim portretom, intervenirao je tek na nekoliko mjesta, pri čemu mi je našao i dvije-tri sitnije faktografske pogreške."

Pitanja i zadaci:

Kako biste opisali odnos u kojemu Sanader izrazi želju da pročita i prepravi tekst o sebi, nakon čega glavni urednik mora odnijeti rukopis u njegov kabinet?

Vjerujete li da je osoba koja premijerove želje ne doživljava kao naredbe dovoljno kvalificirana da obnaša dužnost glavnoga urednika najutjecajnijeg hrvatskog političkog tjednika?

Što je uopće činio urednik dok je čekao da predsjednik Vlade redigira tekst o sebi: a) kopao nos i pravio kuglice, b) rješavao križaljku, c) čitao prethodni broj "Globusa", d) dijelio manje važne rukopise na redakturu niže rangiranim činovnicima u kabinetu?

Da li autor, zbog činjenice da je "Sanader bio prilično zadovoljan mojim portretom", pa mu je "intervenirao tek na nekoliko mjesta", osjeća danas ponos ili ojađenost?

Zbog čega autor, naglašavajući kako je list bio kompletiran i prelomljen, navodi klišej da u njega nije mogla uletjeti "ni muha", a ne odlučuje se za neke druge insekte i glavonošce, poput crva, komaraca ili gnjida?

Za vježbu: Pažljivo pročitajte drugu rečenicu u citiranom pasusu, koja počinje s: "I moj ga je kolega...", te pokušajte dešifrirati da li se pridjev "redigiran" odnosi na tekst ili na glavnoga urednika. 

Drama u redakciji

U Hudelistovu tekstu dalje stoji: "Sve se to odvijalo u neviđenoj dramatici i utrci s vremenom, jer je bilo krajnje neizvjesno kakav će tome biti epilog, a broj je doslovce bio pred zaključenjem. Sad, kad s malo poveće distance razmišljam o tome, pitam se: a što bi bilo da sam, pišući taj tekst, bio, kao autor, malo 'neodgovorniji' (i, recimo, 'drskiji' prema Sanaderu) i da je onda on, čitajući moj rukopis, prekrižio mnogo veći broj rečenica, pasusa ili čak stranica − čime bi to 'Globus', u one 'sitne sate', nadoknadio, odnosno čime bi popunio već 'zapečaćenih' 11 stranica, a bilo je doista prekasno da se traže bilo kakve alternative? I tko bi, i kako, nadoknadio tu štetu? Srećom, izbačeno je tek nekoliko rečenica ili dijelova rečenica, od kojih mi je jedne posebno bilo žao."

Pitanja i zadaci:

Da li je "neviđena dramatika" u redakciji "Globusa" nastala zbog toga što politički moćnik prepravlja tuđi autorski tekst, i to tekst o sebi, ili zato što je bilo neizvjesno hoće li taj posao završiti na vrijeme, pošto je "broj doslovce bio pred zaključenjem", naime, jesu li tenzije narasle zbog političke cenzure ili zbog cajtnota?

Ako se autor posvetio kontemplaciji u vremenu sadašnjem, kako veli, "kad s malo poveće distance razmišljam o tome", što bi mogao biti razlog da o tome nije razmišljao kad "malo poveće distance" nije bilo, tj. dok je Ivo Sanader još bio na vlasti?

Jesu li autorove spekulacije o tome kako je prema tadašnjem predsjedniku Vlade mogao biti "neodgovorniji" i "drskiji" nego što je bio, rezultat "malo poveće distance"?

Kada autor navodi pretpostavku da je Sanader mogao prekrižiti "mnogo veći broj rečenica, pasusa ili čak stranica", pa se pita čime bi to "Globus" "nadoknadio", jer "bilo je doista prekasno da se traže bilo kakve alternative", zbog čega ni danas − nakon "malo poveće distance" − ne pomišlja kako je jedna od alternativa bila uskratiti premijeru mogućnost da intervenira u tekst?

Kada spominje "štetu", misli li autor na štetu koju je "Globus" pretrpio zbog nadzora i izravnog utjecaja vlasti na uređivačku politiku ili na štetu koja bi nastala zbog manjka novinskog materijala, odnosno vjeruje li da je manja šteta počinjena Sanaderovim prepravljanjem članka o samome sebi nego što bi bila da je u tjedniku objavljeno 11 praznih stranica?

Za vježbu: Pažljivo pročitajte zadnju rečenicu u citiranom pasusu, pa probajte odgonetnuti da li autor činjenicu da mu je premijer iz teksta izbacio "tek nekoliko rečenica ili dijelova rečenica" doživljava kao trijumf ili kao poraz, pošto iskaz započinje poštapalicom "srećom", a završava riječju "žao".

Simpatičniji i ljudskiji Sanader

Hudelist u finalu ispovijesti navodi: "Od Sanaderovih najbližih prijatelja bio sam doznao neke zanimljive podatke o njegovu djedu po ocu Juri Sanaderu, seoskom liječniku i veterinaru iz Dugobaba, koji je bio jedan od rijetkih stanovnika tog sela što su imali ručni sat, pa se, štoviše, za njega govorilo: 'Ako želiš znati točnu uru, zovi Sanadera Juru!' Ivo Sanader taj je slikoviti detalj maknuo, valjda zbog one tada aktualne afere o satovima, vezane za njega osobno, tj. za njegovo vlastito kolekcioniranje skupih satova, na čemu su mu mnogi zamjerali i čak ga javno prozivali. Držim da je to učinio nepotrebno: pokazao je, kao narcis, preveliku osjetljivost na to. A zapravo bi ga ta anegdota učinila, u javnosti, simpatičnijim i ljudskijim."

Pitanja i zadaci:

Zašto autor, u svome portretu Ive Sanadera, nije pisao o kolekciji satova Ive Sanadera, zbog koje su ga "mnogi javno prozivali", ali ne i tvorac njegova novinskog portreta, nego je pisao o ručnoj uri njegova djeda Jure Sanadera?

Da li je autor, izbjegavajući pisati o skupocjenoj kolekciji premijerovih ručnih satova, naveo anegdotu o satu njegova djeda s namjerom da Ivu Sanadera učini "simpatičnijim i ljudskijim"?

Ako je odgovor na gornje pitanje potvrdan, možete li naslutiti koliko je novinarsko služenje režimu maštovit i istraživački zahtjevan posao?

Ako je narcisoidni premijer taj slikoviti detalj maknuo iz teksta, iako ga je on trebao predstaviti "simpatičnijim i ljudskijim", možete li naslutiti koliko posao služenja režimu donosi boli i odricanja?

Ako i danas, nakon "malo poveće distance", autor zamjera Sanaderu što ga je spriječio da ga prikaže "simpatičnijim i ljudskijim" − makar u Dugobabama svi govore: "Ako želiš ispast politička marka, zovi Hudelista Darka!" − mislite li da je dotični sišao s uma ili je samo ogrezao u narcizmu?

Za vježbu: Još jednom pažljivo pročitajte citirano štivo, proradite pitanja i zadatke, pa pokušajte iznaći odgovor na pitanje svih pitanja: zbog čega Darko Hudelist i uredništvo "Globusa", do đavola, vjeruju da ovakvim razotkrivanjem difamiraju Ivu Sanadera, a ne uređivačku politiku svoga tjednika?

S koljena na koljeno

Ako kompletno uredništvo eminentnog lista u prizoru neviđene servilnosti prema političkome moćniku ne vidi drugih negativnih aspekata osim bahatih želja toga moćnika, koje se moraju bezuvjetno ispuniti, onda imamo posla sa žilavim fenomenom. Imamo posla s nezavisnim novinarstvom, koje je nezavisno utoliko što ne zavisi od vlastite volje, nego se rukovodi golim nagonom za pokornošću. Obilna tradicija, uz pomoć kanalizacijske mreže, pretočila se u trajnu deformaciju.

Pothvat koji nezavisno hrvatsko novinarstvo ne može izvesti, to je da napusti mentalne gabarite sluge. Kadar s urednikom koji čuči ispred vrata kabineta čekajući da guzonja na vlasti prepravi tekst o sebi, pa se − dvije godine kasnije − i urednik i autor zgražaju nad guzonjinim postupkom a ne nad onim svojim, upućuje na nešto više od pragmatički navođenog poltronstva.

Poslužimo li se trivijalnim psiho-kategorijama Darka Hudelista, sličilo bi to na narcizam poslušnika koji trpi i zlobno čeka smrt svojega gospodara, ne zato da bi se riješio stege i odmetnuo u samostalnost, već da bi mogao služiti nekome drugom. On patetično cvili pod čizmom, ali ne može podnijeti mogućnost slobode; uzgaja visoku svijest o svojoj patnji, ali ne i o svome izboru; baštini mentalitet logorskog čuvara koji ne snosi odgovornost za svoje postupke, jer ga na njih neprekidno primoravaju viši zahtjevi i interesi, mada se na tu dužnost prijavio kao dobrovoljac.

S obzirom na to da ne želi ostvariti kontakt s vlastitom voljom, pa ni spoznati nešto poput uvjerenja, sva je prilika da je potrebniji despot njemu, nego on despotu. Štoviše: politički naredbodavac njegovih je ruku djelo! Poznata je stvar da moćnici raspolažu širokim asortimanom klimoglavaca, pa ih rotiraju s vremena na vrijeme da bi osigurali svježu krv, ali u društvima s bogatim nasljeđem, gdje je obavljeno fino totalitarno tkanje, vrijedi i obratno: korifeji udvorničkog novinarstva mijenjat će vođe poput čarapa, jer nisu smislili bolji oblik kamuflaže. Tu je na djelu prešutna deviza da moćnik navučen na neoprana stopala postaje jedini vidljivi nositelj smrada.

Dirljiva ispovijest "Globusa" i Darka Hudelista samo pokazuje da je na ovim prostorima tradicija sluganstva vitalnija od tradicije tiranija. Budući da se radi o klečanju, prenosi se s koljena na koljeno. Ali može i uz pomoć Medijskog sveučilišta.

Izvor: Novosti


HAP @ 11:09 |Komentiraj | Komentari: 0

by Harry Targ In the Beginning

I am a child of the cold war.  I was born in 1940, was an adolescent in the 1950s, and devoid of political consciousness when President Eisenhower warned of the "unwarranted influence, whether sought or unsought, by the military-industrial complex" in 1960.   I was modestly inspired by the young President Kennedy's admonition to "ask not what your country can do for you but what you can do for your country."  In fact I have thought a lot about that exhortation recently as I compare the enthusiasm with which young people embraced the Kennedy campaign in 1960 and the way young people today are energized by Barak Obama.  While most of us did not realize then that JFK spoke for American empire, he helped mobilize young people who throughout the 1960s fought against it.

I was not just an empty vessel, ready for cooptation, however.  I read and heard about the courageous people organizing and participating in the Montgomery bus boycott, the lunch counter sit-ins, and the freedom rides in the south.  And I slowly but significantly drifted into the cognitive orbit of the melodies and messages of Pete Seeger and the Weavers, but the politics of social change only marginally entered course work in high school and college.  As a student of foreign policy and diplomacy and international relations I gravitated toward the most "radical' paradigm reflected in curricula at the time, "the realist" perspective.  This view suggested that all nations, even our own, were driven by the pursuit of power.  Defending freedom, fighting totalitarianism, standing up to communism, the realists said, was the discursive "cover" for the drive to power for which all nations were driven.

I attended a graduate program in political science that was in the forefront of the new "behavioral science" revolution.  We were told we were scientists in the academy and citizens when we returned home.  As scientists we were engaged in the pursuit of the construction of empirical theory about human behavior.  Our task was to better describe, explain, and predict -- not change -- political behavior.  The unverifiable "laws" of human nature, embedded in the realist logic, were to be replaced by rigorously acquired data and verifiable knowledge claims.

When I came to Purdue University in 1967, assigned to teach courses on international relations, I was troubled by the fact that neither the realists nor the behaviorists helped me understand the escalating war in Vietnam.  I was also increasingly troubled by the assumption that it was not my place as a professor to do anything about the war, as teacher or citizen, presumably armed with a body of knowledge that might have value to the debate about the war.

I started teaching a course with the ambiguous title "Contemporary Political Problems," and through it my students and I explored the writings of the day that we thought bore upon our place in the world.  These ranged from The Autobiography of Malcolm X  (1965), to the Port Huron Statement (1995), to Camus' The Rebel (1992), to C. Wright Mills' The Power Elite (1959), to William Appleman Williams' The Tragedy of American Diplomacy (1972).  Later on I organized courses around anarchist and utopian thought.  My exposure to the Marxist tradition came later.

Almost invariably, our discussions ended up exploring what the various theorists and activists we read thought about education.  We added to our readings in these courses essays on education by Paul Goodman (1964), Ivan Illich (1999), Jonathan Kozol (1968), Herbert Kohl (1988), Robert Paul Wolff (1970), and such eclectic writers as Lewis Mumford (1963).  And this was before the availability of the works of Paulo Freire in the 1970s, and followers such as Henry Giroux (2007), Peter McLaren (2000), and other radical educational theorists.  Out of all this, I began to develop an analysis of the political and economic contexts of higher education; a sense of the contradictory character of education, particularly higher education; a conception of how my education had been shaped by the cold war and U.S. empire; how the modern university was "contested terrain," as to ideas and behavior; how "theory and practice" were connected; and, for me, what the obligations of the educator were in the modern world.

The Political Economy of Higher Education

In his presidential address to the Society for the Study of Social Problems in 2000, Robert Perrucci refers to "Galileo's crime."  He argues that while most claim that Galileo was punished for proposing that the planets moved around the sun, others have pointed out that he was condemned because "he chose to communicate his findings about the earth and the sun, not in Latin, the medium of the educated elite, but in Italian, the public vernacular, parola del popolo" (Perrucci, 2001).

This thought, for me, constitutes a parable for the history of higher education as we know it.  In my view it is not unfair to suggest that institutions of higher education have always been created and shaped by the interests of the ruling classes and elites in the societies in which they exist.  This means they serve to reinforce the economic, political, ideological, and cultural interests of those who create them, fund them, and populate them.

Robert Paul Wolff years ago wrote a book entitled The Ideal of the University (1970). In it he identifies the historical university as the training ground for theology, literature, and law.  In each case, sacred or secular canonical texts were studied with a microscope.  Their study was designed to reify and transmit the core knowledge claims, ethics, and laws across generations.  Wolff's description, written forty years ago, about a reality hundreds of years earlier might still resonate with us today.

Thus the activity of scholarship is in the first instance a religious and literary activity, directed toward a given corpus of texts, either divine or secular, around which a literature of commentary has accumulated.  The corpus is finite, clearly defined, growing slowly as each stage in the progress of Western civilization deposits its masterpieces in the Great Tradition.  Though the tradition may contain pregnant, emotionally powerful commentaries upon life and men's affairs, the scholar's concern is with the textual world, not with the world about which the text speaks.  (Wolff, 5)

Wolff (1970), Berlin (1996), Smith (1974) and others add to this discussion an analysis of how the university changed in the late nineteenth century to serve the needs of rising industrial capitalism in Europe and North America.  The university shifted in the direction of serving new masters: from the clerics and judges to the capitalists.  Plans were instituted in elite universities to develop "departments," compartmentalizing knowledge so it can be fashioned for use in research and development, human relations, making the modern corporation more efficient, developing communications and accounting skills, and developing good citizens.  Elite universities initiated the changes that made higher education more compatible with and an instrumentality to modern capitalism.  The model then "trickled down" to less prestigious universities, which in the end become even more effective developers and purveyors of knowledge for use in capitalist societies.

Wolff quoted Clark Kerr, the former president of the University of California system and the target of the student movement in that state in the 1960s, who hinted at this theme of connectedness between certain societal needs, power, and education, and a parallelism between the era of the industrial revolution and the quarter century after World War II.

The American University is currently undergoing its second great transformation.  The first occurred during roughly the last quarter of the nineteenth century, when the land grant movement and German intellectualism were together bringing extraordinary change.  The current transformation will cover roughly the quarter century after World War II.  The university is being called upon to educate previously un-imagined numbers of students; to respond to the expanding claims of national service; to merge its activities with industry as never before; to adapt to and rechannel new intellectual currents.  By the end of this period, there will be a truly American university; an institution unique in world history, an institution not looking to other models but serving, itself, as a model for universities in other parts of the globe.  (Wolff, 33-34)  

For Kerr, the modern "multiversity," responding to the needs of society as reflected in federal and corporate research funding, is obliged to produce scientists, engineers, and doctors.  This university, he said, was "a model" for higher education around the world.

During World War II and the cold war, the modern university began to serve powerful new masters.  As Charles Wilson, president of General Motors, advocated in 1946, there was a need to maintain the coalition of forces that defeated fascism in Europe and Japanese imperialism in Asia to stave off new threats to U.S. and global capitalism and to forestall a return to the grim Depression economy of the 1930s.  To do that, Wilson said, we needed to justify the need for government (particularly the defense department)/corporate/and university collaboration, a collaboration that did so much to secure victory during the war.  He once referred to his vision as "a permanent war economy" (Jezer, 31).  As the post-war years unfolded, that justification was created, the threat of international communism.  The military, defense-related corporations, and research institutions had a reason to work together: to lobby for dollars, do the research, produce the technologies, train future scientists and engineers for the cold war, and educate the broader non-technically trained population in and out of the university to accept the basic parameters of the cold war struggle.

Henry Giroux paraphrased President Eisenhower's warning, referred to above: ". . . the conditions for production of violence, the amassing of huge profits by defense industries, and the corruption of government officials in the interest of making war the organizing principle of society had created a set of conditions in which the very idea of democracy, if not the possibility of politics itself, was at stake" (Giroux, 14-15).

Giroux claims that in Eisenhower's first draft of his famous farewell address he refers to a "military-industrial-academic complex."  In it Eisenhower recalls that in prior days scientists tinkered in their laboratories with experiments that intrigued them.  Now, because of huge costs, of course, scholarship and research required federal and corporate dollars.  But, and here is the warning, ". . . the prospect of domination of the nation's scholars by Federal employment, project allocations, and the power of money is ever present and is gravely to be regarded."  Later in the 1960s, J. William Fulbright, former senator from Arkansas, warning about the influences of defense spending and the arms industry, wrote that "In lending itself too much to the purposes of government, a university fails its higher purpose" (Giroux, 14-15).

What kind of claims can be derived from these formative statements; the variety of literatures of more recent vintage, such as those by theorists such as Giroux; and our observations of universities, curricula, and academic professions?

First, higher education remains subject to, influenced by, and financially beholden to governments and corporations.  These influences profoundly shape what professors and graduate students teach and research.

Second, as history shows, conceptions of disciplines, fields, bodies of knowledge, appropriate methods, fundamental truths pervasive in disciplines (rational choice in economics and the pursuit of power in political science) and the academic organization of universities are shaped by economic interest and political power.

Third, the sociology of professions -- professional associations, journals, peer review, the validation of professional work, definitions of the substance of courses, dominant paradigms governing disciplines -- is largely shaped by economic and political interest.

Fourth, in the main, the university as an institution is, and has always been, designed to serve the interests of the status quo, a status quo, again governed by economic and political interest.

Discourse and Contradiction in Higher Education

It would be a mistake to leave the impression that all that the university does is diabolical, even as it is shaped by and serves the dominant economic and political interests in society.  Within the confines of what Thomas Kuhn called "normal science," researchers and educators have made enormous contributions to social advancement in scholarship and human development.  However, the argument here is that the university as we should see it does serve some more centrally than others.  But even this is not the whole story.

There emerged over the centuries and decades a view that this institution, the university, should have a special place in society.  It should be, as Lasch referred to the family, "a haven in a heartless world."  Through its seclusion, professors could reflect critically on their society and develop knowledge that could be productively used by society to solve human puzzles and problems.  In other words, the doctrine of higher education diametrically conflicts with the reality described above.

The Galileo case suggests he was punished for his theoretical and communications transgressions by the academic hierarchy of his day.  More recently, scholars such as Scott Nearing were fired for opposing World War I, and over the years hundreds more for being communists, eccentrics, radicals of one sort or another, or for challenging accepted professional paradigms.  Of particular virulence have been periods of "red scares," when faculty who taught and/or engaged in activism outside some mainstream were labeled "communists," which by definition meant they were traitors to the United States.

In response to the ideal of the free-thinking scholar who must have the freedom to pursue her/his work, professional organizations and unions embraced and defended the idea of "academic freedom."  Academic freedom proclaimed that researchers and teachers had the right to pursue and disseminate knowledge in their field unencumbered by political constraints and various efforts to silence them and their work.  To encourage young scholars to embrace occupations in higher education and to encourage diversity of views, most universities in the United States gave lip service to academic freedom and in the main have sought to protect the principle in the face of attacks on the university in general and controversial scholars in particular.

During periods of controversy and conflict in society at large, universities become "contested terrain."  That is external pressures on universities lead administrators to act in ways to stifle controversy and dissent.  The targets of that dissent and their supporters, and students and colleagues at large, raise their voices in protest of efforts to squelch it.  Interestingly enough, the university, which on the one hand serves outside interests, on the other hand, prizes independence from outside interests.

Red Scares in Higher Education

Ellen Schrecker documents the enormous impact that the red scare of the 1940s and 1950s had on higher education in her book, No Ivory Tower: McCarthyism and the Universities (1988).  She interviewed academic victims of McCarthyite attacks on faculty at prestigious universities.  They were subpoenaed to testify before state legislative or Congressional committees about their former political affiliations and associations.  As was the requirements of the times, those ordered to testify could not just admit to their own political activities but were required to give witness against others who they may have known.

Some victims were former members of the Communist Party, others were signatories to petitions supporting the Spanish loyalists during their civil war, and still others had supported banning atomic weapons.  The most troubling element of the red scare story was the fact that university administrations refused to defend those of their faculty attacked and in fact, as she reports, some university officials demanded that their faculty cooperate with the investigatory committees.  Her subjects reported that they received little or no support from administrators because officials wished to protect their universities from funding reductions.

Since the collapse of the cold war international system, some scholars have begun to examine other aspects of the anti-communist hysteria as it related to the academy.  Fones-Wolf (1995) and others have addressed the multiplicity of ways in which funding priorities, rightwing assaults, official pronouncements from government officials, lobbying efforts by big business groups, and shifting electoral political currents affected and shaped the content of academic programs.  For example, disciplines can be seen as reflecting dominant "paradigms" which include assumptions about what the subject entails, what aspects of the subject deserve study, what theories are most appropriate for understanding the subject of the field, and what methods should be used to study subjects in the field.  All the social sciences and humanities privilege paradigms that did not challenge ongoing U.S. cold war assumptions about the world.

In each case, dominant paradigms of the 1950s and beyond constituted a rejection of 1930s and 1940s thinking, which was shaped by the labor and other struggles of the Depression era.  Literature shifted from privileging proletarian novels to the "new criticism," separating "the text" from historical contexts.  History shifted from a model of historical change that highlighted conflict to one that emphasized consensus-building.  Sociology shifted from class struggle/stratification models of society to "structural functional" approaches.  Political science shifted from "elitism" and institutional approaches to emphasizing "pluralism," in political processes.  For political science, every citizen in a "democracy" can somehow participate in political decision-making.

In other words, the military-industrial-academic complex shaped personnel recruitment and retention and the substance of research and teaching.  Some new disciplines, such as Soviet studies, were funded and rewarded at selected universities and the scholars trained at these institutions then secured jobs elsewhere.  Thus an anti-communist lens on the world was propagated.  Disciplines with more ready access to research dollars -- from engineering to psychology -- defined their research agendas to comport with government and corporate need.

In response to the university in the "permanent military economy," students in the 1960s began to demand new scholarship and education.  Opposition to the Vietnam War particularly stimulated demands on professors to rethink the historical character and motivation of United States foreign policy.  William Appleman Williams and his students, the so-called revisionists, articulated a view that the United States practiced imperialism ever since it became an industrial power.  Classrooms where international relations and foreign policy were taught became "contested terrain" for argumentation and debate between the older and more benign view of the U.S. role in the world and the view of the U.S. as imperial power.  Dependency and world system theories gained prominence.

The contestations spread.  Students demanded more diverse and complicated analyses of race and racism in America, patriarchy and sexism in gender relations, and working-class history.  Every discipline and every dominant paradigm was subjected to challenge.  The challenges were also reflected in radical caucuses in professional associations and even in some of the more upright (and "uptight") signature professional journals.  As a result there was a diminution of red scares in higher education, for a time.

The spirit of ideological struggle in the academy diminished after the Vietnam War and especially after Ronald Reagan became president.  Reagan brought back militant cold war policies, radically increased military expenditures, declared Vietnam a "noble cause," and developed a sustained campaign to crush dissent and reduce the strength of the labor movement.  The climate on campus to some degree returned to the 1950s.

However, a whole generation of 60s-trained academics were now tenured faculty at universities around the country.  They had institutionalized programs in African American Studies, Women's Studies, Peace Studies, and Middle East Studies.  Critical theorists populated education schools, American Studies programs, and other pockets of the university.  These faculty continued the debate with keepers of dominant paradigms, created interdisciplinary programs, and developed programs shaped by key social issues such as racism, class exploitation, gender discrimination, and war.

But by the 1990s, a new red scare was surfacing.  Some conservative academics and their constituencies talked about declining standards brought by the new programs.  Others criticized what they regarded as an insufficiently rosy view of United States history.  They claimed that the United States was being unfairly condemned for being complicit, for example, in a holocaust against Native Americans or because slavery and racism were central to the history of the country.  They formed academic associations and interest groups to defend against critical scholarship.

Then David Horowitz came along.  Overseeing a multi-million-dollar foundation funded by rightwing groups, Horowitz launched a campaign to purify academia of those who have records of teaching, research, and publication that he saw as unduly critical of the United States, ruling political or economic elites, or the global political economy.  He opposes those scholar-activists who participate in political movements or in any way connect their professional life with their political lives.  And he opposes those academics who participate in academic programs that are interdisciplinary, problem-focused, and not tied to traditional fields of study.  He published a book in 2006, The Professors: The 101 Most Dangerous Academics in America (2006), in which he presents distorted profiles of illustrative faculty whom he believes have violated academic standards because of a variety of transgressions.  Most of those identified either engage in political activity and/or participate in interdisciplinary scholarly programs that he finds offensive: Middle East Studies, Women's Studies, African-American Studies, American Studies, and Peace Studies.

In conjunction with the book and similar assaults on those he disagrees with on his electronic news magazine, Horowitz has encouraged right-wing students to challenge the legitimacy of these professors on college campuses and has tried to get conservative student groups to get state legislatures to endorse so-called "student bill-of-rights legislation."  Such legislation would establish oversight by state legislatures over colleges and universities, especially their hiring practices.

In conjunction with campaigns led by Lynn Cheney, the former vice-president's wife, and Senator Joe Lieberman, senator from Connecticut, an organization called the American Council of Trustees and Alumni was created.  As Giroux summarizes it, ". . . ACTA actively supports policing classroom knowledge, monitoring curricula, and limiting the autonomy of teachers and students as part of its larger assault on academic freedom" Giroux, 162).

Horowitz, ACTA, and others who attack the university have targeted visible academics for scrutiny and persecution.  Ward Churchill, a provocative professor of  Ethnic Studies, at the University of Colorado, was fired after a university committee was created to review his scholarship because of  controversial remarks he made off campus.  Norman Finkelstein, a DePaul University political scientist who had written several books critical of interpreters of Israeli history and foreign policy, was denied tenure after a coordinated attack from outside his university led by Harvard Law Professor Alan Dershowitz.  Distinguished political scientists John Mearsheimer and Stephen Walt have been the subject of vitriol and false charges of anti-semitism because they published a long essay and book analyzing the "Israeli lobby."

This latest red scare against higher education has had failures and successes.  Horowitz has had a visible presence on national cable television and radio.  He used it to attack some of the 101 dangerous professors.  However, his supporters have not been able to get any of their legislative proposals accepted.  Also, most university administrators have defended their faculty from the crude assaults from Horowitz and his followers.  In addition, many of the 101 and others like them have stepped up their public defenses of their scholarship and teaching.  It is unusual for any students to level attacks against targeted professors.  If anything, they defend the right of professors to be critical analysts in their subject areas in the classroom.

But, the new red scare has reinforced and legitimized the dominant paradigms in various academic disciples and created an environment of intellectual caution in the academy.  While the impacts are immeasurable, younger faculty cannot help but be intimidated by the public attacks on their senior colleagues.  The system of tenure and promotion in most institutions is vulnerable to public pressures, individual reviewer bias, and honest disagreements among faculty about whether published work and teaching is worthy of promotion and tenure.  Therefore, just as the administrators and faculty of the 1950s felt vulnerable to outside assault on their institutions, those passing judgment on today's faculty might see the necessity of caution in hiring and retaining faculty whose perspectives are new, different, radical, and engaged.

Intellectuals, the Critical Organic Discourse Model, and Higher Education

The latest red scare has rekindled debate concerning the role of higher education and faculty as to research, teaching, and activism.  Those propagating the red scare insist that education should focus on celebrating American society, history, and institutions.  Anything less, to them, constitutes bias and a violation of the principles of academic freedom.  In addition, educators should not engage in political activism.  Being an academic and being a citizen must remain separate.

While ACTA and others complain about the negativity of those reflecting on United States history, more sophisticated red scare spokespersons, including Horowitz himself, emphasize one or another of two different approaches to the academy.  Some argue that the professorate must be "fair and balanced" in their academic work.  That is, they should in the classroom present all points of view, indicating favoritism to none.  Presumably their research and writing should strive for this balance as well.

Parallel to the fair and balanced position is the argument that teachers and researchers should be objective, that is, apolitical, and indifferent to the merits of competing sides to a conflict being studied.  The objectivity standard requires that the professor abstain, in his/her public role from participation in society.  It should be noted that some targets of the red scare attacks have responded by claiming they are fair and balanced and objective, and occasionally their students have defended them on these grounds as well.  In fact, when Horowitz has been asked on national television if he has proof that his victims have not been fair and balanced and objective in the classroom, he has been forced to admit that he has no way of knowing since he and his researchers had not had occasion to observe the professors in question.

While being fair, balanced, and objective are worthy goals, they stand in contradiction to the history of the university alluded to throughout this paper.  What I call the critical and organic discourse model is a more appropriate standard of scholarship, teaching, and engagement for these critical times.  It has several dimensions: speaking truth to power; critically reflecting on all institutions and processes in society, privileging unpopular ideas, and applying those ideas in social settings where they may be helpful to bring about change.

The last point, inspired by Gramsci's idea of the "organic intellectual" and the discussion by Jacoby and others about the role of the "public intellectual," suggest that knowledge in the end comes from and should be used in support of those in society who have been disenfranchised politically, economically, and culturally.  As Gramsci put it, "The mode of being of the new intellectual can no longer consist in eloquence, which is an exterior and momentary mover of feelings and passions, but in active participation in practical life, as constructor, organizer, 'permanent persuader,' and not just a simple orator. . ." (Gramsci, 10).  Gramsci's "organic intellectual" is the intellectual who is connected to various social groups or movements and acts in concert with and stimulates the activities of such groups.  The organic intellectual in class society is linked to the project for historical change of the working class.  Historically the university has not served their needs, and those who embrace this model of teaching, research, and engagement should stand with the disenfranchised, such as the working class.

In sum, the most important elements of the critical and organic discourse model involve giving voice to the voiceless and engaging in education, research, and activity to pursue peace, social, and economic justice.

Conclusion

We have seen that the university historically has reflected and represented whatever ruling classes were prevalent at a given point in time.  We have also seen that the university is a site of contestation defined by a public ideology of academic freedom that justifies critical thought, pedagogy, and practice.  In this latter regard, Giroux points out, the university is an uncommon institution in modern life where full democratic participation in dialogue and critical reflection can take place.  Being fair, balanced, and objective is not enough to meet the needs of building a democratic space.  The university (its educators) must use this democratic space to engage students in reflection about the pursuit of peace in this violent world, and the striving for social and economic justice and against racism, sexism, and economic inequality.  (Some peace researchers have defended their practice by using a medical education metaphor.  Medical education is based on the study of creating health out of illness.  Fields like Peace Studies are based on the creation of a healthy body politic out of violence, discrimination, and inequality.)

Each approach to teaching in the university is evaluated on the basis of different "validation principles," that is, the standards of judgment of success or failure.  For the crude celebration-of-America approach, teaching and writing is judged on the basis of how positive it has been about the American experience.  For the fairness and balance and objectivity approaches, validation comes from colleagues who judge the quotients of different points of view and/or the distance of the research and teaching from a point of view.  For the critical and organic discourse model, validation comes from the extent to which the ideas developed resonate with and reflect the voiceless and the extent to which the total product of the professors activities -- teaching, research, and activism -- have facilitated peace and justice or not.  This is indeed a very high standard but, given the world we live in, the only realistic standard that should be applied both to the university and those of us who work in it.

 

References

Aronowitz, Stanley, The Knowledge Factory: Dismantling the Corporate University and Creating True Higher Education, Beacon, 2001.

Berlin, James. A., Rhetorics, Poetics, and Cultures, Refiguring College English Studies, National Council of Teachers of Education, 1996.

Camus, Albert, The Rebel: An Essay on Man in Revolt, Vintage, 1992.

Fones-Wolf, Elizabeth, Selling Free Enterprise: The Business Assault on Labor and Liberalism, 1945-60, University of Illinois, 1995.

Friere, Paulo, Pedagogy of the Oppressed, Continuum International Publishing Group, 2000.

Giroux, Henry, The University in Chains, Paradigm, 2007.

Goodman, Paul, Compulsory Mis-Education and the Community of Scholars, Vintage, 1964.

Gramsci, Antonio, Selections From the Prison Notebooks, International Publishers, 1971, 10.

Horowitz, David, The Professors: The 101 Most Dangerous Academics in America, Regnery, 2006.

Illich, Ivan, Deschooling Society: Social Questions, Marion Boyais Publishers, 1999.

Jezer, Marty, The Dark Ages: Life in the United States, 1945-1960, South End Press, 1982.

Kohl, Herbert, 36 Children, Plume, 1988.

Kozol, Jonathan, Death at an Early Age, Bantam, 1968.

Malcolm X, The Autobiography of Malcolm X, Grove Press, 1965.

McLaren, Peter, Che Guevara, Paulo Friere, and the Pedagogy of Revolution, Rowman and Littlefield, 2000.

Mills, C. Wright, The Power Elite, Oxford, 1959.

Mumford, Lewis, Technics and Civilization, Harvest, 1963.

Perrucci, Robert, "Inventing Social Justice: SSSP and the Twenty-First Century," Social Problems, May, 2001, 159-167.

Schrecker, Ellen, No Ivory Tower: McCarthyism and the Universities, Oxford, 1988.

Smith, David N., Who Rules the Universities? An Essay on Class Analysis, Monthly Review, 1974.

Students for a Democratic Society, "The Port Huron Statement," in Alexander Bloom and Win Breines, 'Takin It to the Streets,' Oxford, 1995.

Williams, William Appleman, The Tragedy of American Diplomacy, Delta, 1972.

Wolff, Robert Paul, The Idea of the University, Beacon, 1970.


Harry Targ is Professor at the Department of Political Science of Purdue University.  This article is the text of his public lecture, presented at the Departments of Philosophy and Political Science, University of Tennessee at Chattanooga, 1 April 2008

MR
StatCounter - Free Web Tracker and Counter
HAP @ 00:45 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, listopad 18, 2009
Nakon što je u travnju zaustavljena proizvodnja u Željezari Split,
radnici su poduzeli niz mjera kako bi im se isplatile zaostale plaće i
pronašao novi vlasnik. Štrajkovi glađu, kao zadnji očajni čin, ne samo
da nisu pomogli radnicima, nego su i simpatije javnosti prešle na
stranu vladajućih nakon lažnih suza "brižne i emotivne" premijerke
"pogođene" njihovom situacijom. Uz samopromociju i licemjerno
izigravanje zaštite interesa radnika, vladajući su dobili i na vremenu
koje su iskoristili za traženje novog vlasnika samo kako bi se
riješili željezare. Čak su i pregovarali s Carlson Fondom, šverceru
koji radi za interese vlasnika poljskog Zlomrexa.

Ponuda nije prihvaćena no Vlada traži njenu izmjenu. Zbog svega toga,
radnici napokon uzimaju stvar u svoje ruke pa će tako sutra (u
ponedjeljak) zauzeti tvornicu i početi štrajkati glađu ispred
Ministarstva gospodarstva. Zahtijevaju raskid ugovora sa poljskim
Zlomexom i početak proizvodnje 1. studenoga. Ukoliko se to ne dogodi
radnici će preuzeti tvornicu i organizirati proizvodnju pod svojom
upravom. Nemojmo dopustiti da se i ovoga puta ponovi dobro poznati
scenarij kada se Vlada nagodi sa radničkim predstavnicima tako da
ugovori novi sastanak za pregovaranje kako bi dobila na vremenu ili
udjeli mrvice kojima se radnici moraju zadovoljiti. Pokažimo svoju
solidarnost i dajmo punu potporu u provedbi najradikalnijeg zahtjeva -
preuzimanju tvornice u ruke radnika. Ukoliko uspiju u svom naumu,
pokazati će da se radikalizacijom radničkog pokreta može dobiti puno
više od mrvica izborenih pregovaranjem ili štrajkovima glađu. Zbog
straha da se to ne dogodi Vlada će učiniti sve da spriječi zauzimanje
tvornice, bilo razjedinjavanjem radnika, bilo slanjem policije na
radnike. Naš je zadatak podržati radnike u njihovom naumu i spriječiti
vladajuće da, ako radnici uspiju zauzeti tvornicu, manipuliranjem
javnosti pokažu ovo kao još jedno ometanje tuđeg posjeda i tako ih
izbace iz njihove tvornice. Samo našom solidarnošću i potporom možemo
postići da Željezara Split dođe u ruke onih kojima i pripada -
radnicima.

http://www.crvena-akcija.org/index.php?option=com_content&view=article&id=179:podrimo-radnike-eljezare-split&catid=34:hrvatska&Itemid=58
HAP @ 16:45 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, listopad 17, 2009
 Piše: Krešimir Žabec


Tijekom prezentacije znak NATO-a nekoliko se puta pretvorio u kukasti križ pa vratio u prvobitni oblik

ZAGREB - Trebala je to biti klasična prezentacija, jedna u nizu više desetaka koliko ih je general Drago Lovrić, hrvatski vojni izaslanik pri NATO-u, održao u svojoj vojnoj karijeri.

Pred auditorijem od oko 200 vojnih atašea, diplomata i pripadnika Oružanih snaga Drago Lovrić je, kao sudionik međunarodne konferencije “Odgovornost i djelovanje: izgrađujući sigurniji svijet”, na Hrvatskom vojnom učilištu stavio oko 15 sati i 15 minuta memorijski stick u računalo.

General okrenut leđima

Tema prezentacije bile su “Suvremene vojne operacije i nove sposobnosti vojnika” u sklopu panela “Razvijanje odgovarajućih sposobnosti - vojni odgovori”. Iza njegovih leđa bila su dva panoa.



Na jednom je bila njegova fotografija kao govornika, a na drugom prezentacija. Dok je na panou stajala prva stranica njegove prezentacije, Lovrić je pozdravljao cijenjene uzvanike. Okrenut leđima, nije niti vidio što se događa na panou. U jednom se trenutku službeni znak NATO-a, koji je bio dio grafičke podloge prezentacije, počeo pretvarati u svastiku.

Akcija Vojne policije


General nije niti primijetio što se događa, a svjedoci tvrde da to nije vidio ni dio prisutnih u dvorani. Nakon nekoliko sekundi vratio se znak NATO-a koji se nakon nekog vremena ponovno preoblikovao u svastiku. Nakon što je pozdravio goste, prešao je na druge slajdove na kojima više nije bilo znaka NATO-a pa, dakle, ni svastike.

Osim rijetkih visokih gostiju, skandal su primijetili pripadnici Vojne policije i osoba zadužena za informatiku. No, nitko nije želio prekinuti izlaganje jer se uvidjelo da dobar dio nazočnih nije primijetio što se događa. Nakon otprilike 30 minuta rasprava na panelu je završila.

Pripadnici Vojne policije tada su prišli generalu Lovriću i priopćili mu što se dogodilo. Odmah su izuzeli memorijski stick te je naložena istraga o toj iznimno neugodnoj situaciji.

Ovom neugodnom događaju nisu prisustvovali visoki civilni dužnosnici - predsjednik Republike, premijerka i ministar obrane - koji su bili na otvaranju konferencije. No, nazočili su načelnik Glavnog stožera general Josip Lucić, državni tajnik MORH-a Pjer Šimunović i drugi.

Potvrda iz MORH-a


Glasnogovornik MORH-a, Goran Grošinić, danas nam je potvrdio cijeli događaj, a proslijedio nam je i mišljenje generala Lovrića o uzrocima cijelog događaja. Naime, general Lovrić smatra da je to “indirektna posljedica zaostalih virusnih inficiranja NATO-ova znakovlja te da nije bilo apsolutno nikakve namjere od strane osoba koje su pripremale ovu prezentaciju da se dogodi to što se dogodilo”.

General Lovrić već je uputio svoje mišljenje o cijelom slučaju ministru obrane, načelniku Glavnog stožera i Uredu predsjednika.

Rekonstrukcija događaja


U razgovoru s više osoba uspjeli smo donekle rekonstruirati kako se moglo dogoditi da hakirani znak NATO-a završi u prezentaciji generala Lovrića pred oko 200 visokih vojnih i civilnih uglednika. Grafičku podlogu za naslovnu stranicu radio je časnik Ivica Olujić koji se nalazi u Savezničkom zapovjedništvu za transformacije u Norffolku u Sjedinjenim Državama.

Kako bi naslovna strana prezentacije bila što bolja, s Googlea je skinuo znak NATO-a. Tijekom postavljanja i kasnijeg pregledavanja ni u jednom trenutku nije se pokazivala svastika.

Sugovornici tvrde kako je najvjerojatnije haker, koji je virusom zarazio NATO-ov znak, stavio ograničenje da se on počne pretvarati u svastiku tek nakon početka prezentacije, a naslovna stranica stajala je neko vrijeme. Program je također omogućio da se transformacija znaka dogodi nekoliko puta u kratkom vremenu. Prema našim saznanjima, prezentacija je nekoliko puta pregledana, ali nije se moglo uočiti da je znak NATO-a hakiran.  

Zaplijenjena videosnimka


Kako doznajemo, osim memorijskog sticka, Vojna policija je izuzela i videosnimku cijelog događaja, ali ne treba očekivati dublju istragu o pozadini cijelog slučaja jer je zapravo i nema.

Naime, ne može se govoriti da je generalu Lovriću netko namjerno smjestio ovaj nemili događaj, nego je riječ o žrtvi hakerskog napada.

Ipak, to je dobro upozorenje svim nadležnim službama da ubuduće moraju sve službene znakove i potrebne dokumente skidati sa službenih stranica institucija.


Znak i tajmer

Znak NATO-a s Googlea je preuzet u gif formatu kao fotografija. U tom formatu glavna slika u sebi ima više podslika koje sadrže animaciju te se jedna slika mijenja u drugu. U ovom slučaju to je bio kukasti križ. Onaj tko je hakirao znak vjerojatno je stavio i neki vremenski tajmer kojim se znak NATO-a aktivira u određeno vrijeme, pojasnio nam je jedan programer način kako je hakiran znak NATO-a.

Ljevičarske skupine često uspoređuju NATO i naciste

“Razotkrivanje” NATO-a kao suvremenog sljednika nacističke teorije i prakse uobičajena je zanimacija mnogih, uglavnom krajnje ljevičarskih skupina, prepoznatljivih po raznim bojama, od Crnog bloka, preko Crvene akcije pa do ultraradikalnih frakcija Zelenih. Potonje ekologističke i pacifističke skupine rijetko se služe nasiljem, ali ima i takvih, kako među najžešćim zaštitarima drugih živih vrsta, tako i među najogorčenijim nezadovoljnicima unutar njemačkih Zelenih. Takvi su na stranačkom kongresu prije deset godina tadašnjeg šefa berlinske diplomacije, Joschku Fischera, pogodili kanticom crvene boje, ozlijedili mu uho i oštetili sluh jer su se kao navodni mirovnjaci protivili intervenciji kojom je NATO zaustavio Srbiju u “čišćenju” Kosova od Albanaca.

Izvor: Jutarnji list

Neprocjenjivo!
HAP @ 22:52 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, listopad 16, 2009
U poslijednje vrijeme u Italiji  dolazi do eskalacije fašističkog
nasilja. Sve su češći napadi na imigrante, homoseksualce, antifašiste
i borce za ljudska prava, a sada je očito kako fašističke bande imaju
zaštitu kako u ekstremnoj Berlusconijevoj desnici na vlasti, tako i u
umjerenoj desnici koja čini opoziciju. To jasno pokazuje primjer
Alessandra Della Malva, Elisabette Cipolli and Alessandra Orfana,
antifašističkih aktivista iz grada Pistoia. Oni su uhićeni nakon što
je policija napravila raciju u klubu "1. maj" za vrijeme
antifašističkog sastanka i privela sve prisutne. Optuženi su za
pripremu i organiziranje narodne samoobrane od fašističkog nasilja.

Vlast i policija su potpuno indiferentni na porast fašističkog nasilja
u zemlji, ali su zato spremni upotrijebiti represivne mjere prema
antifašistima kako bi obranili fašističke bande koje im očito služe.
Ovaj incident samo je jedan u nizu. Nedavno je policija pucala na
antifašiste koji su pisali grafite u Reggio Emiliji. Napadi i progoni
borbenih antifašista zabilježeni su i Massi, Bologni, Napulju i drugim
gradovima. Država i policija cinično tvrde kako napadajući ljevičare
brane pravo ekstremnih desničara na izražavanje. Ipak, ovi napadi
pokazuju kako je režim prinuđen koristiti fašističke bande kako bi se
obranio od revolucionarnog pokreta što je znak ja da revolucionarni
pokret jača i razvija se u smjeru koji je opasan za talijansku
buržoaziju. Naša puna solidarnost je sa talijanskim proletarijatom.

http://www.crvena-akcija.org/index.php?option=com_content&view=article&id=178:italija-progoni-antifaiste-&catid=35:svijet&Itemid=59
HAP @ 15:40 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 14, 2009

Tranzicija i solidarnost

Fotografija članka
Kampanja koju EPH zadnjih mjeseci provodi uvjeravajući nas da su lijenost i parazitizam hrvatskog radništva uzroci gospodarstvenih problema države, predstavlja zaoštravanje i novi stupanj otvorenosti u klasnom antagonizmu odozgo. Zasad se nije dogodio sličan stupanj samosvjesne mobilizacije s druge strane.


"Strukturne prilagodbe" tranzicije u kapitalizam proizvele su učinke i na razini diskursa. Određeni pojmovi počeli su funkcionirati kao gravitacijsko središte i zadnja legitimacijska instanca dalekosežnih društvenih promjena. Ti pojmovi čine osnovni konceptualni okvir kroz koji nam političke elite, stručnjaci i mediji tumače kako neminovnost tako i poželjnost tih procesa, sukladno cirkularnoj nepogrešivosti prosvijećene mandarinske logike prema kojoj je postojeće uvijek neminovno, a neminovno nužno i poželjno.

I najprovizorniji popis nužno bi uključivao riječi poput: "tržište", "konkurentnost", "fleksibilnost", "dinamičnost", "inovativnost". U zbroju, kao set krajnjih točaka hegemonijskog konceptualnog svemira čine ono što su Pierre Bourdieu i Loic Wacquant nazvali Novom planetarnom vulgatom. A to hoće reći: set međusobno povezanih ideologema koji predstavljaju diskurzivni korelat normalizacije socijalno-ekonomske agende washingtonskog konsenzusa kao temeljnog programskog dokumenta za globalni izvoz neoliberalnih reformi, od Latinske Amerike, preko postsocijalističke Istočne Europe, posrnulih tigrova jugoistoka Azije sve do okupiranog Iraka.

Ideološka hereza

Izvan uskih parametara Nove vulgate leži područje ideološke hereze kojemu je osporena i iluzija zamjenskog dostojanstva koju romantičniji misaoni obrasci običavaju proglašavati neotuđivom privilegijom marginalnih pozicija: da se smatraju pribježištem avangardâ. Dovoditi u pitanje socijalnu logiku reformi u ime tržišta ne znači samo zapriječiti si pristup u područje ideološke i političke "serioznosti" (riječ koja je dio autopercepcijih i reprezentacijskih protokola svake ortodoksije), nego i javno se stigmatizirati kao relikt "prošlih vremena": netko tko nije pronašao način da ispuže iz socijalističkog slijepog crijeva povijesti u svjetlost novoga konsenzusa. Kada ekonomska liberalizacija postaje istoznačna sa "slobodom" kao takvom, a sistematski napad na socijalna prava biva proglašen nužnim aspektom procesa posttotalitarne "demokratizacije", svako suprotstavljanje liberalizaciji postaje potencijalnim činom neprijateljstva prema slobodi, a otpor protiv sužavanja socijalnih prava neprijateljstvom prema demokraciji

U postsocijalističkim zemljama to ujedno znači nuditi se kao zamjenski adresat za naknadne obračune tranzicijskih elita s vlastitom ideološkom prošlošću. Agresija ideološkog lova u ime nove ortodoksije tako zamjenjuje potencijalno poniženje javnih konvertitskih ispovijesti. Tko je smještenizvan logike novog konsenzusa izlaže se riziku da bude pretvoren u naknadnu personifikaciju grijeha "totalitarne prošlosti" i postane povlašteni predmet naknadnih egzorcizama.

Inkvizicijska tankoćutnost novog pravovjerja ide toliko daleko da klice zagovora povratka u totalitarnu tamu socijalizma uspijeva detektirati i u najdefenzivnije formuliranoj obrani minimalnih socijalnih prava. Kada ekonomska liberalizacija postaje istoznačna sa "slobodom" kao takvom, a sistematski napad na socijalna prava biva proglašen nužnim aspektom procesa posttotalitarne "demokratizacije", svako suprotstavljanje liberalizaciji postaje potencijalnim činom neprijateljstva prema slobodi, a otpor protiv sužavanja socijalnih prava neprijateljstvom prema demokraciji.

U retoričkom registru nacionalističkih invektiva devedesetih neprijatelje tržišnih reformi - uz prešutnu pretpostavku o identičnosti interesa tržišta s interesima nacije
- običavalo se zvati upravo neprijateljima. U retorički mekšoj varijanti - uobičajenoj među nominalno "lijevim" parlamentarnim strankama i dijelom NGO scene - uobičajenije je govoriti o nedostatku demokratske zrelosti ili anakronizmu "krivoga mentaliteta". Prvi zadatak postsocijalističke demokratske pedagogije tako postaje da se "demokratski nezrelu" većinu nauči da proces postepenog opoziva dotad neupitnih socijalnih prava počne prepoznavati kao proces demokratskog napretka. Konačnim pragom uspješne tranzicije u odgovornu demokratsku samosvijest
postaje prihvaćanje socijalnog obespravljenja kao pouzdanog indikatora vlastite građanske emancipacije. Sloboda kapitala ne umanjuje našu slobodu da joj podredimo sve institucije države, a demokratska emancipacija ne bi bila potpuna da nas ne oslobodi i opasnih pipaka državnog skrbništa koje uvijek iznova prijeti da nas uljuljka u stanje pomirenosti s totalitarnim uzništvom. Prvi zadatak postsocijalističke demokratske pedagogije tako postaje da se "demokratski nezrelu" većinu nauči da proces postepenog opoziva dotad neupitnih socijalnih prava počne prepoznavati kao proces demokratskog napretka. Konačnim pragom uspješne tranzicije u odgovornu demokratsku samosvijest postaje prihvaćanje socijalnog obespravljenja kao pouzdanog indikatora vlastite građanske emancipacije

Strategije denuncijacije

Međutim, demonizacija nije jedina strategija denuncijacije disenzusa sa stvarnošću po mjeri Vulgate. Narativ o pounutrenim kognitivnim i vrijednosnim obrascima manipulativnog totalitaranog sustava zavedenima priznaje bar minimalno (iako krajnje problematično) dostojanstvo žrtve. Strategije denuncijacije otpora neoliberalnom konsenzusu koje kao motivaciju za disenzus identificiraju parazitizam i ustrajavanje na atavističkim privilegijama napuštaju teren skliske dijalektike između straha od totalitanog i prosvjetiteljske samilosti prema njezinim žrtvama. Ostaje nedvosmislenost čistog prezira. Ovdje više nije potrebno braniti uzvišenost demokratske dosljednosti, brani se "društvo" od onih koji bi živjeli na tuđi račun.

Osnovni i paradoksalni uvjet za uspjeh ove argumentacijske operacije je da recipijent unaprijed kao aksiom prihvaća da društvo koje treba braniti zapravo ne postoji, nego "samo pojedinci i njihove obitelji" (kako glasi kanonska formulacija Margaret Thatcher). A time se prvenstveno hoće reći da ne postoje kauzalni odnosi koje bi predstavljale restrikcije individualnoj volji, nikakvi povijesni i materijalni uvjeti djelovanja koje nisu samoskrivljeni, nikakvi entiteti ili relacije netransformabilne činom individualnog htjenja, nikakve razlike u polaznim pozicijama, nasljeđenim disproprocijama moći ili realnim slobodama. Radikalni metodološki individualizam generira vlastite etičke poučke: tko nije uspio sam si je kriv. Društvo treba prvenstveno štititi od onih koji društvo zazivaju, pravo od onih koji se na prava pozivaju. Specifično lokalna komedija krivih prepoznavanja hoće, međutim, da je formula o društvu koje ne postoji formula koju bi većina samosvjesno "lijevih" intelektualaca u regiji, bar donedavno, bez ustezanja potpisala - kao čvrst zalog protiv svemoći fantazmi o organskim narodnim zajednicama čijim autoritetom se bar jedno desetljeće ušutkivalo sva daljna pitanja.

Paradoks tranzicijskih nacionalizama bio je da su vlastitu proklamiranu ljubav prema naciji umjeli manifestirati, prije svega, negativno, kao ksenofobiju i averziju prema
novim prvim susjedima. Prema unutra je vladao neskriveni prezir novih elita prema masama onih radnika koji su odbijali prihvatiti da opoziv socijalizma kao nominalnog
društvenog projekta u korist povijesnog oslobođenja nacije logičnom nužnošću vodi u deindustrijalizaciju; nezaposlenost.

Deklarirana bratska ljubav među sunarodnjacima oslobođenih stoljenog jarma tuđe vlasti tako je proizvela prvi i terminalni simptom vlastite socijalne suštine: u trenutku
kada su na razini ideologije improvizirane barokne teorije "stališa" trebale izbrisati svaki trag spomena o klasnom antagonizmu, upravo klasni antagonizam- krijumčaren pod retoričkom kamuflažom nacionalnog jedinstva- ponovno je postao neposrednom društvenom činjenicom.

Ono što je liberalna i "socijaldemokratska" parlamentarna i intelektualna opozicija suprotstavila neoliberalizmu s nacionalističkom fasadom, bio je projekt indigniranog
odbacivanje kiča nacionalističkog pokrova uz prešutno ubrzavanje u smjeru iste socijalne politike. Ideali europske integracije i demokratske normalizacije (nakon što se Tuđman iz "zapadnoeuropskog civilizacijskog kruga" navigirao u izolaciju) zamijenili su Naciju kao krajnju instancu ideološke legitimacije istog transformativnog procesa. Moment s obje strane bučno deklamiranog ideološkog diskontinuiteta zaklanjao je dublji kontinuitet prešutnog temeljnog konsenzusa među elitama svih raspoloživih parlamentarnih opcija.

No, kontinuitet ne otkrivaju samo ustrajnost progresivne privatizacije resursa pod državnom kontrolom, liberalizacija trgovinskih odnosa, postepeno povećavanje pritiska na institucije socijalne zaštite i "fleksibilizacija" radnoga prava. Zanemareni aspekt kontinuiteta na ideološkoj razini - unatoč svim razlikama u diskurzivnoj izvedbi - čini i zajednički podtekst klasnog prezira u narativima tobože oprečnih socijalnih imaginarija. Slučajevi okupacija tvornica ili organizirani otpori privatizaciji i "racionalizaciji" naučili su nas da se u dominantno "desnoj" izvedbi prezir prema socijalizmu direktno prevodi u refleks optuživanja pobunjenih radnika za jugonostalgiju, "nefleksibilnost" i kočenje napretka mlade države

Nacionalizam i proces kapitalističke restauracije

Slučajevi okupacija tvornica ili organizirani otpori privatizaciji i "racionalizaciji" naučili su nas da se u dominantno "desnoj" izvedbi prezir prema socijalizmu direktno prevodi u refleks optuživanja pobunjenih radnika za jugonostalgiju, "nefleksibilnost" i kočenje napretka mlade države. Iza nacionalističke retorike krila se jedva skrivena klasna agenda. Paradoks koji vrijedi naglasiti je da su u kapitalizmu pauperizirani radnici počeli fungirati kao personificirana lica bijede demonizirane prošlosti -umjesto da budu personificirane optužba procesa koji ih je u takav položaj doveo. Što ih je kapitalizam stavljao u nezavidniji položaj (materijalno, ali i po pitanju nesposobnosti praćenja kulturne diverzifikacije potrošačkih preferencija srednjih klasa, koje su postale primarnim indikatorom uspješnog pozapadnjenja),to je lakše postalo dodijeliti im ulogu podsjetnika na prijeteću degradaciju u slučaju eventualnog "povratka na staro". Tako je postalo moguće ideološki instrumentalizirati učinke socijalnog nasilja protiv njezinih žrtava. Priželjkivana posljedica bila je tabuizacija problematike socijalnih posljedica ekonomskih reformi i otežavanje političke samomobilizacije radništva.

Gdje se protest ipak artikulirao - najupečatljiviji primjer je vjerojatno okupacija TDZ-a - bio je prisiljen pribjegavati poniznoj ideološkoj samolegitimaciji kroz eksplicitno
distanciranja od bilo kakve asocijacije sa socijalizmom. Pribjegavanje parafernalijama i insignijama lojalnosti postsocijalističkom projektu povratka Nacije treba čitati i kao pokušaj da se deklarativna bratska solidarnost nacionalističke retorike uzme za riječ i realizira putem direktnog apela. Činjenica da na taj apel nije odgovoreno indikator je socijalne ispraznosti ideološkog obećanja nacionalne solidarnosti.

Ako je nacionalizam time otkrio da je u krajnjoj konzekvenci - i neovisno o tome što su involvirani akteri vjerovali - bučna ideološka površina dubljih i dalekosežnijih
procesa kapitalističke restauracije, liberalna građanska ljevica je iz opetovanog igrokaza tih neuspjelih interpelacija politički uspjela ekstrahirati samo potvrdu svog prezira prema "kolektivističkim refleksima" masa, ovoga puta u ruhu moralno i estetski zgađenog antinacionalizma. Jedini projekt "emancipacije" koji je znala artikulirati i do kojega joj je stalo ne obraća se radnicima u okupiranim tvornicama: projekt brze asimilacije životnog stila (dobrim dijelom imaginarnih) zapadnih srednjih klasâ.

Još jedan paradoks hrvatske tranzicije predstavlja činjenica da unatoč progresivnoj proletarizaciji radnih i materijalnih prilika srednjih klasâ nije dovedena u pitanje temeljna autopercepcija većine njezinih pripadnika. Realno rastuća fragilnost materijalnog položaja ne uspijeva proizvesti pukotine niti poljuljati projektivnu identifikaciju sa slikom vlastite buduće pripadnosti privilegiranom sloju srednjoklasnih građana Europske Unije. Anticipatorna konzumacija imaginarne budućnosti pritom stoji u direktnoj korelaciji s visokom osobnom zaduženosti preko potrošačkih i stambenih kredita. Ono što na individualnoj i subjektivnoj razini predstavlja puko sredstvo simboličke i potrošačke integracije u imaginarnu Europsku uniju općeg blagostanja - kredit, na razini objektivne nacionalne ekonomije predstavlja snažan mehanizam realne ekonomske integracije u istočnoeuropsku stvarnost financijske kolonizacije od strane Zapada. Nedvojbeno je riječ o dubokom proturječju, a nedvojbeno je i da ono još nije postalo politički produktivno. Ali, dosad političke učinke nije proizvelo ni proturječje da zapadnoeuropska država blagostanja kao proklamirani krajnji horizont procesa integracije ostaje neupitna legitimacija neoliberalnih reformi u Hrvatskoj i u trenutku kada je postalo izvjesnim da je specifični oblik klasnog kompromisa koji je predstavljala država blagostanja i na Zapadu prošlost. Još jedan paradoks hrvatske tranzicije predstavlja činjenica da unatoč progresivnoj proletarizaciji radnih i materijalnih prilika srednjih klasâ nije dovedena u pitanje temeljna autopercepcija većine njezinih pripadnika. Realno rastuća fragilnost materijalnog položaja ne uspijeva proizvesti pukotine niti poljuljati projektivnu identifikaciju sa slikom vlastite buduće pripadnosti privilegiranom sloju srednjoklasnih građana Europske Unije

Nestanak kapitalizma kao objekta kritičke refleksije

Imaginarna socijalna ontologija lijevo-liberalnog spektra temeljito je gentrificirana, u njoj se nesrednjoklasni elementi javljaju samo kao isključen traumatski element od kojega treba držati političku i simboličku distancu. Isto vrijedi i za mnoge nekoć ponosno "opozicijske" intelektualce, novinare i pisce. Naglašena "urbanost", pa čak i rasprostranjen estetski i egzistencijalni kult heroizma gubitništva i nihilistične distance spram svakog oblika kolektivnosti u velikom dijelu suvremene hrvatske književnosti ostavljaju dojam afektiranog alibija za prešutni politički konformizam i način glamurizacije intaktnosti vjere u obećanje da proces europske integracije doista vodi preko eshatološkog praga iznad kojega počinje apolitična normalnost osiguranog blagostanja u "uređenoj državi". Činjenica da su neki od ljudi iz tog milijea ovogodišnje studentske blokade dvadesetak fakultetâ pozdravili kao "najvažniji politički događaj od samostalnosti" baca specifično retroaktivno svjetlo i na izostanak bilo kakve spomena vrijedne solidarizacije intelektualaca sa slučajevima radničkih okupacijâ tvornicâ poput TDZ-a. Solidarizacija se ovdje očito aktivira po ključu simboličkih identifikacija i participacije u istom kulturnom horizontu, pa njome rukovode i zazori koji korijen vuku iz takvih demarkacija, unatoč činjenici da je proletarizacija intelektualnog, a posebno novinarskog rada, evidentna činjenica.

Uzme li se na trenutak odstojanje i pokuša u povijesnoj perspektivi interpretirati tu okolnost u kontekstu progresivnog zaborava marksističkog koncepta klase u korist etnografsko- deskriptivnih, dobiva se implicitna, ali dalekosežna kritika političkih implikacija takvog zaborava Marxa. Zbog empirijske neposrednosti veća intuitivna plauzibilnost teze o primatu etnografsko-kulturoloških distinkcija nad tezom o povijesno presudnijem pitanju pozicije unutar kapitalističkog načina proizvodnje za posljedicu ima nestanak kapitalizma kao objekta kritičke refleksije. Umjesto eksplanatorne eksplikacije sistemske logike kapitala dobiva se potencijalno neiscrpna proliferacija fenomenologijâ životnih stilova. Bilo bi naivno sugerirati direktnu kauzalnu vezu između recentnih akademskih i intelektualnih modâ i
izostanka solidarizacije nominalno "lijevih" intelektualaca s radničkim protestima. No, ako ništa drugo, upravo činjenica njihova izostanka može poslužiti kao negativan indikator akutne analitičke relevantnosti marksizma za razumijevanje društvene stvarnosti koju kapitalizam de facto uspostavlja- jer nas podsjeća na političku cijenu njegova zaborava.

Politička dezorijentacija i naivno, nekritičko prijanjanje uz narative o državi blagostanja kao konačnom ishodu tranzicije, nedostatak kategorijalnog aparata koji bi omogućio razumijevanje strukturne pozadine neoliberalnih reformi i njihovih neizbježnih socijalnih implikacija simptomi su tog zaborava. Cijena je hegemonija apologetskih ideologema čak i među po autopercepciji "lijevim" intelektualacima,
sa svim posljedicama koje to podrazumijeva.

Zaoštravanje antagonizma?

Kampanja koju EPH zadnjih mjeseci provodi uvjeravajući nas da su lijenost i parazitizam hrvatskog radništva uzroci gospodarstvenih problema države, predstavlja zaoštravanje i novi stupanj otvorenosti u klasnom antagonizmu odozgo. Zasad se nije dogodio sličan stupanj samosvjesne mobilizacije s druge strane. Veliki najavljeni jesenski prosvjedi još nisu realizirani, a veliko je pitanje hoće li uspjeti nadići fragmentiranost sindikalne scene. Strategija EPH-a počiva na dva osnovna poteza. Direktnim denuncijacijama pokušava se oslabiti apelativni autoritet sindikatâ, koji, svim internim sukobima unatoč, i dalje predstavljaju najizglednije aktere masovnih protestnih akcija protiv vladine odluke da "krizu riješi" produbljivanjem socijalnog napada na radnu većinu.

Drugi aspekt kampanje predstavlja pokušaj utjecaja na samu percepciju problema u javnosti: teze o "parazitskom mentalitetu" retorički se zaoštravaju do nivoa tabloidne proizvodnje moralne panike, a katastrofizmu kao sredstvu ucjene plauzibilnost se pokušava priskrbiti pozivanjem na izvještaje Svjetske banke i MMF-a. Poziv na solidarizaciju bi tako trebao unaprijed biti dvostruko lišen apelativne
supstance. Rasplet situacije ove jeseni bit će i indikator intaktnosti legitimacijskih narativâ koji su dosad pacifirali veliku većinu i prevenirali političko propitivanje samog
tranzicijskog procesa. Pitanje je postavljeno. Ono glasi: hoće li medijski oktroirani - u osnovi neokolonijalni - samoprezir i klasna autoagresija uspjeti spriječi otvorenu koliziju interesa većine s tranzicijskim elitama? Ili će se otvoriti politički prostor za fundamentalo propitivanje dosadašnjeg smjera razvoja? Stanje je dovoljno akutno da si smijemo priznati da je naša uloga u ovome trenutku defenzivna, ali zato vrlo konkretna: obrana stečenih socijalnih prava i institucijâ socijalne zaštite kao povijesno već izborenih, konkretnih oblika solidarnosti. To je prvi - ali nužan - korak u otporu protiv sve direktnijeg podčinjavanja životâ većine zahtjevima kapitala

Za slučaj da će odgovor ići u smjeru reafirmacije solidarnosti, treba postaviti i pitanje što solidarnost danas znači, i je li i do koje mjere kao koncept uspjela ostati imuna na centripetalnu silu Vulgate?

Nacionalizam je donio prvo bitno sužavanje političkog dometa pojma solidarnosti. Granice solidarnosti svele su se na granice Nacije (kao što svi znamo, te granice se nisu podudarale sa službenim geografskim granicama nove države).
Transnacionalni, univerzalistički višak odstranjen je kao samo još jedan aspekt patologije socijalizma, još jedan dokaz njegove opasne utopijske preuzetnosti i neodržive artificijelnosti. Amputacija i kvantitativno sužavanje praćene su međutim deklariranim (kompenzacijskim?) skokom na kvalitativnom planu: solidarnost pripadnika novih državâ više se neće temeljiti na kriteriju hladne kalkulacije klasnog
interesa, nego na organskim sponama nepodjeljenjog narodnog zajedništva. U aksiomatski utvrđenom organskom jedinstvu nacionalnog htjenja socijalna solidarnost uspostavlja se po defoltu, inherentna je samom činu konstitucije
Nacije. To je razina ideologije. Ali, da bi se narativ održao postalo je na koncu potrebno izvanjsku podjelu između homogene narodne zajednice i onih koji su se (po etničkom usudu) našli izvan nje reproducirati unutar same Nacije. Da bi Nacija ostala homogena, oni koji su postali empirijskim svjedočanstvom neispunjenog obećanja solidarnosti, morali su postati predstavnicima kompromitiranog i neautentičnog elementa. Postoji međutim jedna skupina koja komplicira jednadžbu. U mjeri u kojoj su bili ratni veterani, radnici su - dok su istupali kao branitelji - uživali karakter simboličke i političke neupitnosti. Materijalne povlastice koje su iz toga proizlazile unutar nacionalističkog narativa nije bilo moguće osporiti, a da se ne dovede u pitanje sam narativ.

Gdje nisu imali to pokriće ili ga nisu znali moblilizirati kada bi se suprotstavljali privatizaciji i masovnim otpuštanjima, radnici su nužno opet postali nositeljima nečistog preostatka i metom političke i ideološke agresije. Kada se u medijima fenomen "lažnih branitelja" tretiralo isključivo kao simptom korupcije i nepotizma (koje ne isključujem kao eksplanatorne momente), propustilo se postaviti pitanje do koje mjere je braniteljski status zapravo jedini način da se obećanje solidarnosti unutar nacionalističkog narativa realizira. Odnosno, u kojoj mjeri specifični uvjeti mogućnosti te iznimke sâmo obećanje nacionalne solidarnosti otkrivaju kao nužno konstitutivno neistinito u uvjetima kapitalističke restauracije.

Liberalna opozicija nije morala strepiti od opasnosti shizoidnih raskoraka te vrste, pa je - zbog velikog broja upitnih slučajeva - za parazitizam mogla sumnjičiti i ratne
veterane, a preko denuncijacije nepotizma i korupcije kao aspekatâ procesa dodjeljivanja braniteljskog statusa, otvoriti prostor i za dalekosežnije denuncijacije samog koncepta kolektivnoga. Kolektivnost je tako dospjela u poziciju dvostruke kriminalizacije: prvo kao socijalistički, onda kao nacionalistički ideal. U tom svjetlu recentna kampanja EPH-a - po samopoimanju medijski agent liberalne političke
opcije - predstavlja dospjeće tog procesa do njegovih krajnjih konzekvenci. U kontradikciji između restauracije kapitalizma i proklamirane socijalne homogenosti ishod je nužna antagonizacija klasnih odnosa i - u ovom slučaju - agresivno odbacivanje samog načela solidarnosti i unutar suženih nacionalnih parametara.

No, koncept solidarnosti time nije nestao, nego je još jednom transformiran. Gdje se evocira u postkolektivističkoj varijanti, evocira se u obliku moralnog apela upućenog
individualnoj savjesti. Njegov primarni pojavni oblik postaje osjećaj krivnje, njegov prvi refleks humanitaristička gesta. I ovo potonje, međutim, samo u slučaju uspješne
interpelacije, koja uvelike ovisi o osjećaju vlastite relativne privilegiranosti adresata. Tamo gdje on nestaje - zbog rasta socijalnog i materijalnog pritiska - stvar prijeti da se izokrene u revolt protiv moralne ucjene. Tako koncipiran pojam solidarnosti obvezuje onoga u ime koga je upućen na apriorni pristanak na status pasivne žrtve i dolične teatralizacije vlastite nemoći. Tamo gdje je granica te pasivnosti prekoračena moralna obveza davatelja se pretvara u gnjev nad nezahvalnošću prosjačke arogancije. Sama fragilnost konstelacije i uvjeta mogućnosti nužnih za uspješnu izvedbu solidarne geste tako potencijalno postaju dodatnim ulogom
u dokaznom postupku o utopijskoj iluzornosti samoga koncepta. Solidarnost postaje zahtjevom za nemogućom mjerom osobnog moralnog heroizma, što je samo negativan pretkorak naturalizacije i normalizacije politike koja sustavno ukida povijesno već izborene institucionalne oblike solidarnosti. Na koncu i sama država blagostanja - na poslijeratnom zapadu toliko dugo nužan legitimacijski aspekt vjernosti tržišnom gospodarstvu - biva otpisana kao iracionalna tlapnja i atavistički teret mobilnosti pojedinaca (na razini ideološke reprezentacije) i kapitala (na
svim ostalim razinama). Umjesto da postane momentom u borbi protiv Vulgate, solidarnost tako postaje njezinim integralnim dijelom. Obećan nam je (skori) kraj povijesti, u obliku u kojemu nam je bilo najlakše u njega
povjerovati: našim "postajanjem Europom" koja - ako je takva ikad i postojala - danas više ne postoji. Što kasnije shvatimo razmjere neistine, to će veća biti cijena koju će platiti većina. Dakle, govoriti danas o solidarnosti znači, prije svega, prihvatiti neminovnost borbe protiv njezina institucionalnog uništenja


Da bi postala politički produktivom kategorijom, solidarnost mora pronaći modus artikulacije koji će napustiti klopku moralnog apela upućenog savjesti pojedinca (što
je samo još jedan kamuflirani pojavni oblik metodološkog individulizma, a time i ukidanja mogućnosti formulacije sistemskih pitanja). Početi iz prividno suprotnog smjera - od ideje čovječanstva - ne vodi puno dalje. Apstraktni humanizam počinje u povijesno i socijalno zrakopraznom prostoru. Postaviti zahtjev za solidarnost na tu razinu znači prekriti inicijalne disproporcije u polaznim pozicijama društvene moći. Gdje se naglašava apstraktna univerzalnost ljudskog iskustva, potencijalno postaje dovoljno da predstavnici vlasti kapitala pokazuje "ljudske ranjivosti" da bi na tome utemljili svoj poziv na solidarnost većine s teškim teretom "nužnih" odlukâ vladajućih.

No, povijesni trenutak u kojemu se nalazimo takav je da nas lišava pretjerane obveze introspektivnih i konceptualnih mučenja zbog proturječja između univerzalne formulacije zahtjeva za solidarnošću na razini apstraktnog humanizma i cinizma koji u povijesno i socijalno konkretnome iz njega proizlazi. Stanje je dovoljno akutno da si smijemo priznati da je naša uloga u ovome trenutku defenzivna, ali zato vrlo konkretna: obrana stečenih socijalnih prava i institucijâ socijalne zaštite kao povijesno već izborenih, konkretnih oblika solidarnosti. To je prvi - ali nužan - korak u otporu protiv sve direktnijeg podčinjavanja životâ većine zahtjevima kapitala.

Obećan nam je (skori) kraj povijesti, u obliku u kojemu nam je bilo najlakše u njega
povjerovati: našim "postajanjem Europom" koja - ako je takva ikad i postojala - danas više ne postoji. Što kasnije shvatimo razmjere neistine, to će veća biti cijena koju će platiti većina. Dakle, govoriti danas o solidarnosti znači, prije svega, prihvatiti neminovnost borbe protiv njezina institucionalnog uništenja.

Zarez, 1. listopada 2009.

HAP @ 13:25 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, listopad 12, 2009

by Mark Weisbrot Rescued from a state of near-irrelevance by the world recession and an infusion of hundreds of billions of dollars (mostly from the U.S., Europe, and Japan), the International Monetary Fund (IMF) is now thinking of expanding its role into previously uncharted territory.  In Istanbul for the fall meetings of the IMF, Managing Director Dominique Strauss-Kahn said: "Given the costs associated with reserves accumulation, there is clearly a need for reliable emergency financing and hence for a global lender of last resort.  The fund has the potential to serve as an effective and reliable provider of such insurance."

Strauss-Kahn is correct to point out that developing countries pay a substantial price for accumulating foreign exchange reserves in order to "self-insure" against a financial crisis.

But can the IMF play this role of the world's central banker?  Contrary to much news reporting, the IMF has not historically played the role that a national central bank plays as lender of last resort.  The Federal Reserve, for example, provides liquidity to the financial system in a time of crisis, in order to prevent a more generalized collapse -- as it did with hundreds of billions of dollars in a series of interventions after the collapse of Lehman Brothers last year.  But the IMF did not play this role in the major developing country financial crises that preceded this most recent one: e.g. the East Asian financial crises of 1997-98, or the Argentine crisis of 2001-2002.  More often it has tried to assist foreign creditors in collecting their debt, as in the above mentioned crises, as well as attaching various, often unpopular and sometimes harmful conditions to its lending.

To its credit, the Fund has this year made available for borrowing some $283 billion dollars to all member countries.  While most of this is allocated to the rich countries who will not need or use it, a substantial part will go to developing countries, with some $20 billion to low-income countries (although most of the latter cannot really afford to take on more debt).  But this move is unprecedented in IMF history, since the loans are without conditions, and it does bring the IMF closer to the central bank function of lender of last resort, providing liquidity during a deep world recession.

But the problem remains that most of the IMF's lending is not of this type.  My colleagues and I looked at 41 countries that have current loan agreements with the IMF.  We found that in 31 of the 41 countries, the agreements had imposed what economists call pro-cyclical macroeconomic policies.  That is, as these countries' economies were slowing sharply or falling into recession, the agreements called for tightening fiscal policy (e.g. cutting spending) or tightening monetary policy (raising interest rates or curtailing money supply growth).  These are policies that we in the United States or other rich countries would not adopt in a downturn (witness the 11.2 percent of GDP budget deficit in the U.S. and near-zero policy interest rates).  Nor does the IMF recommend such policies in the high-income countries.

In a number of countries the IMF made such recommendations on the basis of projections that underestimated the impact of the world recession on developing country economies, and in some cases the recommendations were subsequently changed.  Still, there was damage done, and if it was just based on forecasting errors then there were way too many of them.

IMF spokesperson Bill Murray reacted angrily to the criticism: "The main point of this report is that growth forecasts were too optimistic when programs were designed, leading to excessively tight fiscal and monetary policies.  Reality is quite the opposite."

While there may be some room for disagreement on a particular country's policies, it is hard to see what he gains by denying the Fund's forecasting errors, which are a matter of public record and documented with links in the paper.

The Fund has privately told others that its policies should be judged not on whether they made the downturn worse in borrowing countries, but on whether these countries would have been even worse off if they didn't get any aid at all.  This seems too low a bar.  If you go to a doctor with a badly infected foot, and he saves your life by amputating it, you are better off as a result of the treatment.  But if you could have been cured by available antibiotics, this is not competent medicine.

And in some countries, for example Latvia -- where the IMF projects a GDP decline of 18 percent this year -- the people probably would have been better off refusing aid and allowing the currency to devalue.  Current policy, supported by the IMF and EU, is dedicated to maintaining the country's fixed, overvalued exchange rate.  This is very important to Western European creditor banks who have loaned enormous amounts in Euros to Latvia and other Central and Eastern European countries.  Maintaining the exchange rate means that the country's current account deficit must be adjusted through shrinking the economy (and therefore imports) and real wages.  This is the same mistake that the Fund supported in Argentina in its deep recession from 1999-2002.  After the peso collapsed and Argentina defaulted on most of its foreign debt, the economy contracted for just three months before entering a six-year period of rapid (more than 60 percent) growth.

The IMF now also hopes to play a greater role in monitoring the economic policies of all countries -- high-income as well as low- and middle-income -- and this is something that is more likely to materialize in the near future.  But the Fund missed the two biggest asset bubbles in world history -- the U.S. stock market bubble of the late 1990s and the more recent housing bubble, both of which caused recessions when they burst (the latter being our worst recession since the Great Depression).  Given this track record and the long, continuing history of imposing inappropriate macroeconomic policies on developing countries, should the IMF be given more power -- as is currently being proposed -- to help decide when governments should reverse their current expansionary policies and shift to tighter macroeconomic policies as the world economy recovers?

Macroeconomic policy is just one area where the IMF influences growth and development in low-and-middle income countries, through its loan agreements and more importantly through its role as gatekeeper for other sources of credit.  It also influences policy in the areas of trade, financial liberalization, privatization of state-owned enterprises, the size and role of the public sector, and more.  Does anyone think that South Korea -- which was as poor as Ghana in 1960 but now has living standards on a par with some Western European countries -- would have succeeded if it had been under IMF/ World Bank tutelage during these decades?

To be fair, the IMF is controlled by the governments of the rich countries, with the U.S. Treasury Department as its most important overseer.  But that is exactly the problem: these governments are just beginning to acknowledge some of the failures of neoliberal policies in their own countries, although they are still quite far from reforming them.  They have not even recognized the failure of their policies in the rest of the world, despite the long-term growth and development failure in the vast majority of low- and middle-income countries.  Concentrated, unaccountable power is generally bad; it's even worse when it is also misguided.


Mark Weisbrot is co-director of the Center for Economic and Policy Research, in Washington, D.C.  He received his Ph.D. in economics from the University of Michigan. He is co-author, with Dean Baker, of Social Security: The Phony Crisis (University of Chicago Press, 2000), and has written numerous research papers on economic policy.  He is also president of Just Foreign Policy.  This article was first published by the Guardian on 8 October 2009 and then republished by CEPR under a Creative Commons license.


Comment | Trackback | Print
MR
StatCounter - Free Web Tracker and Counter
HAP @ 23:08 |Komentiraj | Komentari: 0


Cilj ovoga teksta će biti skiciranje ekonomskih reformi i kretanja u Venezueli u periodu vladavine pokreta pod vodstvom H. Chaveza. Pri tome nećemo ulaziti u kritičku analizu složenog procesa poznatog pod nazivom Bolivarska revolucija, niti u ocjenu političke prakse Chaveza i njegovog pokreta, već ćemo naprosto nastojati pokazati na koji način prikladna ekonomska politika koja uključuje racionalnu strategiju razvoja može pozitivno utjecati na rast i razvoj ekonomije i poboljšanje položaja stanovništva. Svjesni smo da je pozicija Venezuele drugačija nego ona Hrvatske, te da se u tome smislu iskustva Venezuele ne mogu naprosto pasivno kopirati. Međutim, temeljna logika reformi koje su primijenjene u slučaju Venezuele može se također primijeniti i u slučaju Hrvatske, te je sasvim opravdano vjerovati da bi i tada došlo do pozitivnih učinaka – zaustavljanja propadanja proizvodnje, smanjenja nezaposlenosti i siromaštva, povećanja BDP-a itd. Štoviše, smatramo da neke od mjera u duhu Chavezovih reformi predstavljaju prvi i nužan korak u izvlačenju zemlje iz postojeće nepodnošljive situacije, te stoga spadaju u spektar neposrednih mjera za koje se zalažemo.

Venezuela je krajem 1998., početkom 1999. dobila novo vodstvo. Na vlast je došao pokret na čelu s Hugom Chavez Friasom, čiji je cilj bio poboljšanje života u toj naftom bogatoj zemlji. Parafrazirajući Chaveza kada govori o vladama prošlih desetljeća možemo reći da su diktatura stranog kapitala, siromaštvo, visoka nezaposlenost, niski bruto – društveni proizvod, nerazvijenost sektora koji se ne bave naftom, dugovanja međunarodnim financijskim institucijama, nedovoljna zdravstvena briga za stanovništvo, tj. siromašne, socijalna neosjetljivost, nesigurnost za radnike naprosto posljedice politike “četvrte republike”; politike koja nije željela, niti joj bilo u interesu preokrenuti situaciju u korist radnika, odnosno u korist naroda. Chavez je krenuo sa reformama kojima je cilj bio razvoj Venezuele i prosperitet njezinog stanovništva, a to je mogao učiniti samo tako da one budu provedene od naroda u korist naroda. Prvih godina njegove vladavine cijena nafte na svjetskom tržištu je pala,  što je predstavljalo nepovoljnu situaciju za Venezuelu. Krupni svjetski kapital i njegovi predstavnici nisu sa oduševljenjem prihvatili neke Chavezove odluke, a težak udarac njegovim planovima i gospodarstvu Venezuele predstavljao je i štrajk u naftnoj industriji, te njegova kratkotrajna nasilna smjena uslijed državnog udara. Ubrzo je štrajk završen, a oporba je pristala na referendum na kojem je Hugo pobijedio i tako učvrstio vlast, te nastavio provoditi reforme. Težište reformi bila je nacionalizacija za zemlju vitalnih industrija. Ostale mjere poduzete su u monetarnoj, te fiskalnoj politici, među kojima i politika realne kamatne stope, politika tečaja, subvencije itd. Trebalo je stvoriti zemlju financijski neovisnu, sa što nižom inflacijom, što jačim naftnim sektorom, ali i dodatno razvijati i ostale sektore i napokon to sve u cilju podi-zanja životnog standarda. Pored toga povećani su socijalni izdaci od strane centralne vlade i državne naftne kompanije PDVSA čiji udio u izdacima svake godine raste, a u koje spadaju zdravstvo, socijalna sigurnost, obrazovanje, razvoj. Pokazat ćemo da su se reforme pokazale kao dobri i čvrsti temelji za bolju budućnost. Kakav je oporavak venezuelanskog gospodarstva nakon perioda nestabilnosti i velikog štrajka bio, pokazuje rast u 2004. godini od 18.3 %, 10.3% u 2005.godini i 10.3% u 2006.godini. Gospodarski rast nije se temeljio na naftnom sektoru pošto je naftni sektor samo u 2004. godini rastao 13.7% , dok je u sljedećoj godini imao rast od 2.6%, a godini nakon toga ostvario pad od 1.9%.  Rast se temeljio na ostalim sektorima kao što su financije i osiguranje, građevinarstvo, komunikacije, prijevoz, prodaja, proizvodnja…U tim godinama i privatni sektor raste brže nego javni, tako samo u 2006. godini privatni sektor ostvaruje u odnosu na javni sektor rast od 12.3% prema 2.9%. Posljedica rasta privatnog sektora je veći udio u gospodarstvu nego prije Chaveza. Za gospodarski rast zaslužna je i fiskalna politika koja se uspješno provodi od kraja 1998. godine. Od te godine do 2006. godine državna potrošnja se povećala sa 21.4 % na 30 % BDP-a, ali i državni prihodi sa 17.4% na 30%  pa je kao posljedica stvoren uravnoteženi proračun. Proračun za 2007. godinu rađen je na projekciji cijene nafte od 29$ za barel, čak 52% ispod prosječne cijene nafte prošle godine.  Što se tiče monetarne politike ona je ekspanzivna. Vrlo niska realna kamatna stopa potiče investicije i u kombinaciji sa fiskalnom politikom zaslužna je za rapidni rast nakon 2003. godine unatoč precijenjenom tečaju. Naime, venezuelanska valuta, bolivar je vezan za dolar u odnosu 2,150 prema 1. Fiksiran je u 2003. godini na 1,600 prema 1 $. Ekonomisti smatraju da je precijenjena barem za 30 % u odnosu na dolar. Takav tečaj je nepovoljan za razvoj ne-naftnih sektora, posebice proizvodnje jer proizvode na međunarodnom tržištu čini skupljim, a uvozna dobra jeftinijim. Ipak situacija nije ista kao sa Argentinom, Brazilom, Meksikom i Rusijom, pa ne treba očekivati tako crne scenarije. Venezuela ima puno alata kojima može popraviti konkurentnost svoje valute, počevši od vanjskotrgovinskog suficita. Kod vanjskotrgovinske razmjene nalazimo velike  promjene. Od deficita u 1998. godini od 4.432 milijarde $ do suficita 2006. godine od 27.167 milijardi $. Od ukupnog izvoza najveći dio  zauzima nafta i naftni derivati, potom ostali ne-naftni proizvodi, dok je kod uvoza situacija obrnuta. Vrlo je vjerojatno da je ovakav tečaj uveden kao jedan od alata pri smanjivanju inflacije. Od kada je Chavez na vlasti inflacija je pod kontrolom i smanjuje se. Inflacija je bila 100% u 1996.g. i 40% u 1998.godini , a 2007. godini je 19%.  Za vrijeme već spominjane političke i ekonomske krize 2003. godine i 2004.godine inflacija je dosegla razinu koju je imala prije Chaveza, no oporavkom je stabilizirana. Nedavno je vlada smanjila porez na dodanu vrijednost s ciljem da pomogne pri stabilizaciji inflacije. Pri očuvanju inflacije, osim vanjskotrgovinskog suficita, Venezuela ima i kapacitet zaduživanja jer ima mali udio duga u BDP-u, odnosno nije prezadužena i ima velike devizne rezerve. Devizne rezerve Venezuele sredinom 2007. godine su 25.2 milijarde $  i dovoljne da otplate skoro sav inozemni javni dug. Ako tome pridodamo sredstva iz Nacionalnog razvojnog fonda rezerve se povećavaju na 40 milijardi $.

Temelj Chavezovih reformi predstavlja nacionalizacija vitalnih industrija. To su potezi zbog kojih je postao nepopularan kod vlada koje predstavljaju i štite ideale  ’slobode i demokracije’ (ovdje je već problem od obrane slobode i demokracije to što Chavezova politika ugrožava interese krupnog kapitala i korporacija u Venezueli kojima te vlade služe). Cilj nacionalizacije je jednostavan – vlada je imala plan popraviti standard  u zemlji, reducirati siromaštvo, te između ostaloga stvoriti financijski neovisniju Venezuelu. Sasvim je očito da se navedeno nije moglo ostvariti prepuštanjem potpune kontrole nad ekonomijom stranim kompanijama, kojima i nije suviše stalo do toga koliko Venezuela ima siromašnih ili sitih, pismenih ili nepismenih ljudi. Neki od sektora u kojima se provodi nacionalizacija su naftni sektor, telekomunikacije, proizvodnja i distribucija električne energije, građevina, prehrambeni sektor. U sektoru telekomunikacija Chavez je 2007. godine nacionalizirao najveću telekomunikacijsku kompaniju CANTV otkupivši od američke kompanije 28.5 % udjela za 572 milijuna $. Nadalje u istoj je godini kupljeno 82 % udjela u najvećem privatnom proizvođaču struje čiji je vlasnik američka  AES. CORP za 740 milijuna $.  Potom je preuzeta najveća tvornica cementa u vlasništvu meksičke, francuske i švicarske kompanije, nakon što su propali pregovori o nacionalizaciji, s tim da su europske kompanije ostale kao manjinski partneri dok CEMEX nije. U naftnom sektoru 2007. godine Chavez je isplatio norvešku i francusku naftnu kompaniju sa oko milijardu dolara, dok su BP i America’s Chevron ostali kao manjinski partneri. Početkom 2009. godine na istoku države nacionalizirana je tvornica za kompresiju plina, zatim tvornice čelika i keramike Ceramicas Carbobo. Chavez je s radnicima ugovorio povišicu od 14 dolara po danu, uz istovremeno smanjenje plaće uprave za oko 10 – 20%. Kao zaključak pri razmatranju ekonomskih reformi treba reći da je Chavez, otkad je ponovno izabran 2006. godine, kupio sve većinske udjele zajedničkih ulaganja od strane raznih kompanija na području naftnog sektora, najveće tvornice čelika, većinski udio treće najveće banke, telekomunikacije i el. industrije. U tim nacionaliziranim tvornicama radi se na tome da radnici postepeno stječu određeni oblik utjecaja da bi se postignuo krajnji cilj – radnička kontrola.

Chavezova je vlada stavila naglasak i na socijalnu potrošnju u koju spadaju zdravstvo, obrazovanje, te politika zapošljavanja i reduciranja siromaštva. Najveća je promjena na području zdravstvene skrbi  u odnosu na godinu u kojoj je Chavez preuzeo vlast. Tada je bilo 1,628 tisuća liječnika primarne zaštite na 23,4 milijuna ljudi. Krajem 2006. bilo ih je 19,571 za populaciju od 27 milijuna. Prije Chaveza bilo je 417 hitnih službi i 74 rehabilitacijskih centara, a krajem 2006. godine postojala je 721 hitna služba i 445 rehabilitacijskih centara. Također, u odnosu na početak 1999. godine kada je ANTIRETROVIAL liječenje primalo 335 pacijenata, 2006. ga je primalo 18,538 HIV pacijenata.

Chavezova vlada radi i na subvencioniranju hrane, pa je tako do 2006. godine bilo preko 15 tisuća trgovina u kojima je hrana jeftinija do 40% od tržišne cijene – razliku plaća upravo Chavezova vlada. Ovdje spada i 1,8 milijuna djece koje je uključeno u školski program subvencionirane hrane, u odnosu na 252 000 početkom 1999.godine.

Veliki pothvati ostvaruju se i u obrazovanju gdje se broj učenika (primarna edukacija) povećao sa 271,593 u 1999. godini na preko jedan milijun u 2006.g. Također preko milijun ljudi je uključeno u programe pismenosti za odrasle. Ovaj pothvat je od ogromnog značenja za cijelu zajednicu s obzirom na veliku stopu nepismenosti u Venezueli, kao uostalom i u cijeloj Latinskoj Americi.

Povećanje stope siromašnih i ekstremno siromašnih uočava se u godinama političke nestabilnosti praćene generalnim štrajkom. Završetkom te krize rapidno pada i stopa siromaštva. Od 50.4% u 1998. godini stopa siromašnih u Venezueli pala je na 36.3% u 2006.godini, dok je stopa ekstremno siromašnih pala sa 20.3% na 11.1 %. Politika zapošljavanja je vrlo uspješna i to se najbolje vidi na udjelu nezaposlenih i udjelu zaposlenih u ukupnom radno sposobnom stanovništvu. Stopa zaposlenosti se od 89% povećala na 90.5% od kada je Chavez na vlasti, a stopa nezaposlenosti je išla redom: 15%  u godini kada Chavez preuzima vlast, 18.4% u jeku najveće političke i gospodarske nestabilnosti i 8.3 % u 2007. godini. Od ukupno zaposlenih oko 75%  ih je zaposleno u privatnom sektoru, dok je ostalih 15 % u javnom.

Iz svega što je ranije prikazano sasvim se jasno može uočiti da krupni kapital ne mari za prosperitet neke zemlje i životne uvjete koji tamo vladaju, već jedino za svoj profit. Stoga je jedan od osnovnih neposrednih zadataka za koji se radnička klasa, u savezništvu sa studentima i ostalim potlačenim slojevima, mora izboriti upravo ukidanje diktature krupnog kapitala i njegove potpune kontrole nad ekonomskim životom – prvi korak prema tome predstavljalo bi prekidanje svake privatizacije koja je u tijeku, te nacionalizacija određenih sektora i grana. Na primjeru Venezuele sasvim jasno možemo vidjeti do kojih sve pozitivnih učinaka to može dovesti – imamo sve razloge za vjerovati da bi primjena iste logike i u slučaju Hrvatske dovela do sličnih učinaka (uvažavajući pritom, naravno, sve razlike i specifičnosti koje postoje, posebno u pogledu naftne industrije). Taj se proces može dosljedno završiti jedino preuzimanjem kontrole nad temeljnim industrijskim granama, telekomunikacijama, te resursima i bankama demokratskim putem od strane samog naroda. To bi tada značilo i suštinsku promjenu strukture države i načina njezinog funkcioniranja – od instrumenta za ugnjetavanje radnika pod kontrolom kapitala i njegovih predstavnika političara do mehanizma za izvršavanje volje svih onih koji žive od svojega rada i zaštite njihovih interesa. Ta radnička država značila bi postavljanje osnova za iskorijenjivanje svakog oblika nasilja, potlačivanje i dominacije – ona stoga ne bi bila ni država u pravom smislu riječi, već bi funkcije „države“ postepeno preuzimalo cijelo društvo.  Naravno, kapital i “naši” političari imaju sasvim druge planove – rasprodajom industrije privremeno pokušati pokriti dugove i ispuniti zahtjeve stanovništva (npr. vratiti dug umirovljenicima) itd. Oni će s tom politikom i nastaviti osim ako se ne povežemo, organiziramo otpor i izborimo se za ostvarenje svojih ciljeva.

 Radnička borba

HAP @ 13:15 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare


 

Socijalizam se temelji na ideji da bi ogromni društveni resursi trebali biti korišteni za zadovoljavnaje potreba ljudi.

To izgleda tako očito – ako su ljudi gladni, trebaju biti nahranjeni; ako su ljudi bez domova, trebamo im izgraditi domove; ako su ljudi bolesni, na raspolaganju im mora biti najbolja medicinska skrb. Socijalističko društvo bi uzelo velika bogatstva od imućnih i upotrijebilo ih za zadovoljavanje osnovnih potreba cijeloga društva. Novac koji se uzaludno troši na oružje mogao bi biti iskorišten za okončanje siromaštva, beskućništva, i svih ostalih oblika oskudice.

Ne postoji nacrt kako će socijalističko društvo izgledati. To će odlučiti generacije koje dolaze i koje će živjeti u njemu. Ipak, čini se očitim da će takvo društvo svakome jamčiti dovoljno hrane i čvrst krov nad glavom. Obrazovni program bi bio besplatan – i preustrojen tako da se potiču mogućnosti svakog djeteta. Zdravstvena skrb bi bila besplatna i dostupna svima, kao i sve komunalne usluge poput plina i električne energije. Javni prijevoz bi također bio besplatan – te praktičniji i učinkovitiji. Sve ove osnovne potrebe bi postale najviši prioriteti.

Socijalističko društvo ne bi oduzelo samo postojeće bogatstvo vladajućoj klasi, već i njezinu ekonomsku kontrolu nad svijetom. Sredstva za proizvodnju – tvornice, uredi, rudnici, i tako dalje – bi bila u vlasništvu čitavoga društva. U aktualnom sustavu, važne ekonomske odluke su prepuštene kaosu slobodnog tržišta i slijepoj konkurenciji kapitalista koji se otimaju za profitom. U socijalizmu, većina ljudi bi demokratski planirala što učiniti i kako to učiniti.

Nije iznenađujuće da socijalističke ideje uzrokuju glasne prigovore branitelja kapitalističkog sistema. Većina ih se svodi na isto: društveno vlasništvo i planiranje bi uključivalo gomilu birokrata koji naređuju ljudima i govore im što bi trebali željeti.

To je smiješna optužba kada uzmete u obzir da većina ljudi u kapitalizmu nema značajne mogućnosti izbora o stvarima koje znače najviše u njihovim životima – što rade na poslu i kako to rade, što mogu kupiti, kako troše većinu svoga vremena. Ove odluke se donose u sobama za sastanke uprava korporacija, u Ovalnom uredu, u sudačkim odajama – bez ičijeg sudjelovanja.

Socijalističko planiranje bi sadržavalo potpunu suprotnost ovoga: najširu moguću raspravu i razmatranje o tome što je potrebno u društvu i kako to ostvariti. Umjesto prepuštanja odluka o tome što se, i kako, proizvodi šačici rukovoditelja, svi radnici bi imali pravo odlučivanja o onome što rade na svom radnom mjestu. I veća tijela demokratski izabranih predstavnika bi bila u mogućnosti potpuno raspravljati o cjelokupnim društvenim prioritetima.

Ako socijalističko društvo pogreškom proizvede previše nekog proizvoda, višak može biti darovan, a resursi premješteni u proizvodnju nečeg drugog. Kada kapitalisti naprave takvu pogrešku, tvornice se zatvaraju, radnici izbacuju na ulicu, hrana se uništava da bi se podigle cijene, i tako dalje. Socijalizam bi okončao ovo besmisleno traćenje.

Kako bi moglo planirati za rad, socijalističko društvo mora biti demokratsko – mnogo više nego aktualni sustav. Demokracija i kapitalizam baš i ne idu ruku pod ruku. Zapravo, represivne diktature vode mnoge takozvane modele slobodnog tržišta u manje razvijenim zemljama. Čak i u zemljama koje se hvale koliko su demokratske, demokracija je ograničene na biranje predstavnika u vladi svake dvije do četiri godine.

Nažalost, rezultati bivšeg SSSR-a, Kine i drugih takozvanih socijalističkih zemalja su stvorili dojam da je socijalizam autoritarno društvo koje vode partijski šefovi. To nema nikakve veze sa istinskim socijalizmom – i, zapravo, sa cijelim iskustvom borbe radničke klase. Socijalizam će biti demokratski na fundamentalniji način.

Bilo je mnogo revolucionarnih prevrata tijekom dvadesetog stoljeća – Rusija 1917, Španjolska u 30-ima, Iran 1979, da spomenemo samo neke – i svaki je stvorio sličan sustav u kojemu većina društva donosi odluke o organizaciji i prioritetima borbe. Svaki put demokracija se temeljila na sustavu radničkih savjeta – predstavničkih tijela izabranih na radnim mjestima. Svi različiti primjeri radničkih savjeta kroz godine imali su zajednička obilježja: mogućnost radnika da u svakom trenutku opozovu izabrane predstavnike; plaće predstavnika nimalo više od plaća onih koje predstavljaju; izbori na masovnim skupovima radije nego u izoliranim glasačkim kabinama.

Ne možemo predvidjeti točan oblik radničkih savjeta u socijalističkom društvu. Ono što je bitno je demokratski princip koji su ta tijela predstavljala u prošlim borbama. Osnovni princip koji je zajednički svim revolucijama je da predstavnici moraju biti odgovorni onima koje predstavljaju. To može biti ostvareno samo ako rasprava i argumentacija uspijevaju u svakom kutu društva – i ako su predstavnici odgovorni prema ishodima tih rasprava. Takav sustav bi bio mnogostruko demokratskiji od ovog što trenutno postoji.

Srce socijalizma je jednakost. Karl Marx i Friedrich Engels rezimiraju njegov cilj jednostavnim sloganom: ”Od svakoga prema sposobnostima, svakome prema potrebama.”

Ovakav temeljni pristup razbješnjuje poslodavce i njihove ideologe. Oni odbacuju ideju društva bez moći i privilegija za malu grupu ljudi. Gunđaju da su u socijalizmu svi plaćeni jednako. To je istina. Okvirno govoreći, ljudi bi imali jednaka primanja – nema razloga da bi bilo ikako drugačije.

”Aha!”, dolazi odgovor. ”Platili biste neurokirurga jednako kao i vozača kamiona! Tada se nitko ne bi trudio da postane neurokirurg.”

Takva izjava je iskaz o prioritetima kapitalističkog društva – jedini razlog zašto bi ljudi pokušavali liječiti bolesne je novac. Bez financijskog poticaja, ta logika nastavlja, nitko se ne bi bavio poslom koji zahtijeva mnogo obrazovanja, usavršavanja i vještine.

Kakva travestija! Bit socijalizma bi bila u davanju prilike ljudima da rade ono što stvarno žele. To bi ih poticalo da postanu liječnici, znanstvenici, umjetnici, ili bilo što drugo što požele – za razliku od sada gdje je pristupnost obrazovanja ograničena pristupom novcu.

Kapitalizam zapravo guši kreativnost ljudi. Samo manjina ljudi koristi svoje umove za vođenje društva – i većina ih to čini sa svrhom vlastitog bogaćenja, a ne za ostvarivanje općeg dobra.

Koristili bismo naše tehnološko znanje kako bismo odstranili dosadne ili opasne poslove koliko je to moguće – i jednako podijelili zadatke koje ne možemo automatizirati. Cilj bi bio osloboditi sve ljude da rade posao koji vole – i dati im dovoljno slobodnog vremena da uživaju u čudima svijeta koji ih okružuje.

Zamislite kakvo bi društvo bilo kada bi bilo važno što obični ljudi misle – kada bi bilo važno što radnik na tekućoj vrpci misli o tempu rada i da li je potreban ili što radnik u bolnici misli o raspoloživosti medicinskih resursa i kako koristiti te resurse. To je svijet gdje ljudi postaju potpuno živi na način kako to nikada ne bi mogli u kapitalizmu.

Alan Mass

Izvor: Radnička borba

HAP @ 12:56 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 11, 2009
Commentary No. 266, Oct. 1, 2009

"Iran Again: Is Everyone Bluffing?"




Iran is back in the forefront of public diplomacy. President Obama, jointly with Prime Minister Gordon Brown of the United Kingdom and President Nicolas Sarkozy of France, held a press conference in which they seemed to give Iran one more ultimatum: conform to their demands, what they called the demands of the "international community," by December of this year or face new sanctions. Obama said that Iran is "breaking the rule that all nations must follow."

The immediate occasion was the fact that Iran has announced - or in the view of the three Western leaders, Iran has "admitted" - that it is constructing an installation near Qom in which there will be 3000 centrifuges to enrich uranium. According to Obama, this is far too small a number for the ostensible purpose - electricity generation - but of the right size to produce material for nuclear warheads. Ergo, Iran is lying about its intentions.

It seems that Western intelligence discovered the existence of the construction some time ago and feels it is now convincingly verified. The Western view is that Iran announced the existence of this construction only because it became aware that Western intelligence had uncovered it and was about to reveal this fact to the world. President Ahmadinejad says that, under the Nuclear Non-Proliferation Treaty (NPT), Iran is only required to announce the existence of such construction six months before it becomes operational, and that is why he announced it only now.

In any case, Obama is making a big thing of it, and is using this new agreed-upon fact (the construction of the plant) as the basis on which to obtain further U.N. sanctions on Iran. It seems clear that Obama is hoping this new fact will be enough to persuade Russia and China into either supporting or at least not opposing a new sanctions resolution of the U.N. Security Council.

The U.S. right and the Israelis are saying in effect, "we told you so." In their view, Iran has always been lying, is lying now, and must therefore be seriously punished. They are obviously thinking not about mere sanctions but about bombing the plant (and no doubt other known nuclear plants).

So, are we on the verge of further sanctions? or even more, of bombing Iran, either by the United States or by Israel with the tacit consent of the United States? Possibly, but I don't really think so. I think that what is happening is a gigantic bluff by all and sundry.

Let us start with Iran. I have always agreed with the U.S. right and the Israelis that Iran intends to achieve the status of a nuclear power. My difference with them has simply been that this seems to me normal, inevitable, and not at all a geopolitical disaster.

From Iran's point of view, there are three nearby nuclear powers - India, Pakistan, and Israel - who not only have never signed the NPT but actually have nuclear weapons, many nuclear weapons. They are not however being accused of violating the norms of the "international community." So the Iranians say, why pick on Iran? Iran has, unlike these three nearby countries, signed the NPT, and has up to now not violated its specific provisions. Nonetheless, it is being publicly denounced for a far lesser violation of international norms than that of the three other countries. President Lula of Brazil points out that Brazil is also enriching uranium and sees nothing wrong with Iran doing that.

Why did Obama make his announcement just now if he has known for some time that Iran was building this plant? He claims he just wanted first to be absolutely sure of the quality of his intelligence. But it is also clear that announcing it at this very moment is quite helpful domestically. Obama is under attack from the U.S. right for his health care proposals and for his seeming hesitation to send more troops to Afghanistan. Talking tough to Iran protects his right flank a bit and may strengthen his hand politically for these other questions.

The same might be said for Iran. Ahmadinejad, like Obama, is having some internal political difficulties. Talking tough to the West is obviously something that enables him to consolidate Iranian nationalist sentiment for his regime, especially if the West obliges him by also talking tough.

Russia and China have always argued that tougher sanctions would be counterproductive. Both of them have both economic and geopolitical interests in maintaining their reasonably good relations with Iran. Of course, they also don't want to go too far in antagonizing the United States. So they will probably continue to move slowly and carefully, and ambiguously. President Medvedev of Russia may make a statement to Obama in September that is critical of Iran, one that makes Obama smile. But that doesn't mean that Russia will vote for a truly serious sanctions resolution in December. For one thing, the Russians (and the Chinese) don't really believe further sanctions will be effective in changing Iran's basic stance, and neither do a large number of serious analysts in the Western world.

As for military action, consider the following: Obama is being faced with a demand by General Stanley McChrystal for a significant escalation in U.S. military commitment in Afghanistan. The degree to which Secretary of Defense Robert Gates will endorse this is still unclear. There is already significant opposition among Democratic politicians. And the U.S. public seems to be extremely dubious. Obama is reflecting on long-term strategy.

I think Obama will probably give in, at least partially, and authorize further troops. I think also that it is extremely unlikely that there will be any similar increase in troops from other NATO countries. Indeed, further withdrawal seems to be far more likely on their part. Given the situation in Afghanistan, who in the United States is going to support real military action against Iran? Obama? The Joint Chiefs of Staff? The American public? I'd say such military action is extremely unlikely. And the Israelis, whatever their anxieties and wishes, will not be accorded the necessary overflight rights.

So, where does all this leave us? It leaves the world in a stalemate. Lots of words and very little action. Is that what Ahmadinejad wants? Probably. Will the U.S. right and the Israelis denounce it? Probably. Can Obama do anything to change the situation? I don't see what. This will be noted by future historians as just one more piece of evidence of the declining geopolitical clout of the United States. What future historians might also say is that Iran, in defying resolutions of the U.N. Security Council, is acting just like a large number of other countries have acted in the last fifty years. No more, no less.

Hype is not the same thing as reality.

by Immanuel Wallerstein

[Copyright by Immanuel Wallerstein, distributed by Agence Global. For rights and permissions, including translations and posting to non-commercial sites, and contact: rights (et) agenceglobal.com, 1.336.686.9002 or 1.336.286.6606. Permission is granted to download, forward electronically, or e-mail to others, provided the essay remains intact and the copyright note is displayed. To contact author, write: immanuel.wallerstein (et) yale.edu.

These commentaries, published twice monthly, are intended to be reflections on the contemporary world scene, as seen from the perspective not of the immediate headlines but of the long term.]
http://fbc.binghamton.edu/266en.htm
HAP @ 22:37 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare


By ALEXANDER COCKBURN




I suppose we should not begrudge Barack Obama his Nobel Peace Prize, though it represents a radical break in tradition, since he's only had slightly less than nine months to discharge his imperial duties, most concretely through the agency of high explosives in the Hindu Kush whereas laureates like Henry Kissinger had been diligently slaughtering people across the world for years.

Woodrow Wilson, the liberal imperialist with whom Obama bears some marked affinities, won the Nobel Peace Prize in 1919, having brought America into the carnage of the First World War. The peace laureate president who preceded him was Teddy Roosevelt, who got the prize in 1906 as reward for sponsorship of the Spanish-American war and ardent bloodletting in the Philippines. Senator George Hoar’s famous denunciation of Roosevelt on the floor of the US Senate in May of 1902 was probably what alerted the Nobel Committee to Roosevelt’s eligibility for the Peace Prize:

“You have sacrificed nearly ten thousand American lives—the flower of our youth. You have devastated provinces. You have slain uncounted thousands of the people you desire to benefit. You have established reconcentration camps. Your generals are coming home from their harvest bringing sheaves with them, in the shape of other thousands of sick and wounded and insane to drag out miserable lives, wrecked in body and mind. You make the American flag in the eyes of a numerous people the emblem of sacrilege in Christian churches, and of the burning of human dwellings, and of the horror of the water torture. ”

TR was given the peace prize not long after he’d displayed his boundless compassion for humanity by sponsoring an exhibition of Filipino “monkey men” in the 1904 St Louis World Fair as “the missing link” in the evolution of Man from ape to Aryan, and thus in sore need of assimilation, forcible if necessary, to the American way. On receipt of the prize, Roosevelt promptly dispatched the Great White Fleet (sixteen U.S. Navy ships of the Atlantic Fleet including four battleships) on a worldwide tour to display Uncle Sam’s imperial credentials, anticipating by scarce more than a century, Obama’s award, as he prepares to impose Pax Americana on the Hindukush and portions of Pakistan.

People marvel at the idiocy of these Nobel awards, but there’s method in the madness, since in the end they train people to accept without demur or protest absurdity as part and parcel of the human condition, which they should accept as representing the considered opinion of rational men, albeit Norwegian. It’s a twist on the Alger myth, inspiring to youth: you too can get to murder Filipinos, or Palestinians, or Vietnamese or Afghans and still win a Peace Prize. That’s the audacity of hope at full stretch.

It’s dawning even on those predisposed to like the guy that when it comes to burning issues the first black president of the United States truly hates to come down on one side or the other. He dreads making powerful people mad. He won’t stand up for his own people when they’re being savaged by the nutball right, edges them out, then has his press secretary claim that they jumped of their own accord. This may impress the peaceniks of Oslo, but from the American perspective he's looking like a wimp.

Obama’s Afghan policy evolved on the campaign trail last year as a one-liner designed to deflect charges that he was a peacenik on Iraq. Not so, he cried. The Global War on Terror was being fought in the wrong place. His pledge was to hunt down and “kill” Osama bin Laden.

Once ensconced in the Oval Office Obama, invoking “bipartiship”, instantly nailed a white flag to the mast by keeping on Robert Gates, Bush’s secretary of defense.

He formed a foreign policy team mostly composed of Clinton-era neo-liberal hawks, headed by Hilary Clinton and Richard Holbrook. His next step was to eject the US commander in Afghanistan, Gen. David McKiernan, and install Gen. Stanley McChrystal, best known for running the assassination wing of the military's joint special-operations command. (JSOC). Then he ordered 17,000 new US troops to be deployed to Afghanistan.

It was a fine exhibition of Obama’s eerie skill - also demonstrated in the politicking over health reform - in foreclosing his own range of choices and allowing opponents to coalesce and seize the initiative. If, on his second day in office he’d announced a full and complete review of US aims in Afghanistan, with no option left off the table he’d have had some purchase on the situation. But the months drifted by and finally the worsening situation forced a review of Afghan policy, precisely when Obama’s poll numbers were dropping, the war lobby heartened and the liberals already dejected by Obama’s surrender to Goldman Sachs and Wall Street and disastrous efforts in the health fight.

At this point fate handed Obama a golden opportunity. With astounding insolence Gen. McChrystal began to conduct a public lobbying campaign for his appeal for 40,000 more troops. His rationale for new troops ended up in the hands of Bob Woodward of the Washington Post.

Harry Truman was an indifferent president who needlessly dropped A-bombs on Hiroshima and Nagasaki, designed to intimidate Stalin. He launched the cold war arms race in 1948. Yet Americans venerate him for two things: the sign on his desk saying the buck stops here, and his dramatic firing of war hero Gen. Douglas MacArthur, for insubordination in challenging Truman’s overall direction of the war in Korea (not to mention Truman's fears of likely MacArthur excess in administering plans being carefully evolved in Truman’s high command to deploy and use nuclear weapons on the Koran peninsula.)

Truman didn’t allow MacArthur time to stage a grandiose resignation. In April, 1951, he fired him on late night radio, announcing that "With deep regret I have concluded that General of the Army Douglas MacArthur is unable to give his wholehearted support to the policies of the U.S. Government and of the U.N. in matters pertaining to his official duties. In view of the specific responsibilities imposed upon me by the Constitution of the U.S. …I have decided that I must make a change in command in the Far East. I have, therefore, relieved General MacArthur of his command.”

It’s clear that McChrystal stepped over the line conclusively in his speech in London at the Institute for Strategic Studies where he contemptuously dismissed the “small footprint” counter-terrorism strategy proposed by Vice President Joe Biden and Senator John Kerry, saying that it would lead to Afghanistan becoming Chaos-istan. Obama’s National Security Advisor, Gen Jim Jones declared that it would have been better that McChrystal’s criticisms had come up through the Army’s chain of command. That was the moment Obama could have fired McChrystal for MacArthur’s offense – insubordination and defiance of civilian control of military policy.

McChrystal is no war hero, like McArthur. People crave some evidence that Obama has steel in his soul. High risk, maybe, but potentially a huge coup for Obama at a fraught political moment, also a brisk exit from the humiliation of the failed booster trip to Copenhagen to win the 2016 Olympics for Chicago. Obama did nothing, except further irk his liberal base by saying withdrawal isn’t an option. Pundits solemnly explained that given Democrats’ distaste for the war in Afghanistan – backed by strong popular hostility, Obama might have to go to Republicans to get the votes for the necessary appropriations of money.

It’s all much too late for any sensible policy review. There have been two moments in the last 40 years when life might have improved for ordinary Afghans, particularly women. The first came with the the reforming left regime of the late 1970s, destroyed by the warlords with US backing. The second arrived with the US eviction of the Taliban in 2001-2, which was welcomed by many Afghans. But at this stage in the game, simply by definition, no American intervention overseas can be anything other than a ghastly disaster, usually bloodstained. Allready the US had too many chits out to the warlords of the Northern Alliance. The US “nation building” apparat is irreversibly corrupt – with a network of $250,000 a year consultancies, insider contracts, and beyond that a de facto stake in the drug industry now supply most of the West’s heroin and opium.

There’s no possible light at the end of any tunnel. The robot war via Predator missiles and other instruments in the arsenal infuriates all Afghans, as wedding parties are blown to bits every weekend. With more troops and mercenaries now in Afghanistan than during the Russian military presence at its peak, there’s zero chance for America playing a long-term constructive role in Afghanistan. The US presence is just a recruiting poster for the Taliban.

But Obama has now surrounded himself with just the same breed of intellectuals who persuaded Lyndon Johnson to destroy his presidency by escalating the war. They’re easily as mad as the bible thumperI heard last week on my truck radio as I drove over the Tehachapi pass on route 58, between Barstow and Bakersfield. Harold Camping, president of Family Stations Ministry was patiently explaining that God’s plan was to end the world by flooding on May 21, 2011, thus trumping the end of the Mayan calendar, December 21, 2012. In the Biblical perspective 5/21/2011 is the end of the world. The elect will be saved, the rest will perish, not even given brief probation like the inhabitants of Nineveh. Camping's voice was calm and seemingly rational , no doubt like those of the men and women briefing Obama. A doubter called in, emphasizing that he was a 100 per cent believer in the veracity of each line in the Bible, but how to explain verse 4 of the ninetieth psalm? “For a thousand years in your sight are like a day that has just gone by, or like a watch in the night”? Why had the divine author permitted himself the ambiguity of simile? Camping plunged confidently into biblical numerology: God revealed to Noah in the year 4990 BC that there would be yet 7 days until the flood of waters would be upon the earth. Substitute 1000 years for each one of those 7 days, and we get 7000 years. And when we project 7000 years into the future from 4990 BC, we find that it falls on the year 2011 AD. 4990 + 2011 = 7001. He counseled us to remember, when counting from an Old Testament date to a New Testament date, always to subtract one year because there is no year zero, resulting in: 4990 + 2011 – 1 = 7000 years exactly.

But May 21? On May 21, 1988, God finished using the churches and congregations of the world. The Spirit of God left all churches and Satan entered into the churches to rule at that point in time. The Bible decrees that this period of judgment upon the churches wil last for 23 years. A full 23 years (8400 days exactly) would be from May 21, 1988 until May 21, 2011. Camping took pains to remind his vast world audience that this information was discovered in the Bible completely apart from the information regarding the 7000 years from the flood.

At this point the geological contours of the Tehachapi pass interrupted the radio signal and soon I was descending into the inferno of sunset over Bakersfield. Is Campoing madder than the augurers who have been counseling Obama on his Afghan policy? Is his devoted audience more gullible than the President?

Last week Obama invited Republicans as well as Democrats to the White House for further review of the options. Obama has let events overtake him, exactly as he allowed the health policy debate to spin out of his control in the summer and early fall. He'll shoot for some sort of lethal semi-compromise on reinforcements, thus feeding the right and angering his liberal supporters. A year from now he’ll be paying the penalty in the mid-term elections, just as Clinton did.

http://www.counterpunch.org/cockburn10092009.html
HAP @ 22:29 |Komentiraj | Komentari: 0

latimes.com

Afghans puzzled by Obama's Nobel win

With the nation still wracked by violence and the president weighing a troop increase, the peace prize leaves people across the region scratching their heads.

By Laura King

11:06 AM PDT, October 9, 2009

Reporting from Kabul, Afghanistan

Many Afghans are illiterate, and people in the countryside, by and large, had never heard of the Nobel prizes. But even among the educated elite in big cities such as Kabul, there was some bemusement over President Obama's selection.

"I'm not sure I understand -- this isn't for peace here, is it?" said bank worker Homaira Reza. "Because we haven't got any."

Irfan Mohammed, whose shop windows were rattled a day earlier by a massive blast outside the Indian Embassy in central Kabul, said he believed Obama was a good man, and perhaps deserving of the laurel.

"But so far as Afghanistan goes, he hasn't made up his mind what to do," Mohammed said.

Afghan President Hamid Karzai, whose relations with the Obama administration have been distinctly chilly, congratulated the U.S. leader, expressing hopes that with Obama's "vision and leadership . . . peace and normalcy will return to Afghanistan and our region."

laura.king@latimes.com

HAP @ 22:19 |Komentiraj | Komentari: 0

PDF Print E-mail
Saturday, 10 October 2009
Saswat Pattanayak

There simply need not be any elements of surprise or shock at Barack Obama receiving Nobel Peace Prize. Almost every year, this award has been granted to neoliberal policy brokers otherwise known as liberals, social democrats, or simply the firm believers in Eurocentric democratic ethos that can be ruthlessly applied on lesser countries via doublespeaks. Obama joins Ahtisaari, Gore, Dae-jung, Trimble, Belo, Walesa, Robles, Esquivel, Begin, Sakharov, Sato, Cassin, Kissinger, Wilson, etc., as the latest torchbearer of the most overrated award in the human history.

Liberal media are attributing his win to moments in anticipation, while conservatives are yet to get over the shock. However, Obama is absolutely worthy of winning the prize and he must be congratulated for the same as a regular recipient of this insipid achievement. Even a cursory look at past few winners should indicate that Obama’s prize perfectly fits.

Last year’s winner, Martti Ahtisaari was almost a NATO agent who worked tirelessly as an anti-communist and aspired to end Finland’s neutrality through his fetishized versions of a corporate Finland as a prosperous Finland.

The year before, Al Gore - a dubious champion of environmental hanky-panky that has no pragmatic basis but plenty of populist boasts with an ability to marry corporate america with Zionist media lobby received the award. Gore’s multi-billion dollar campaigners have been chiefly free market champions who “reformed” Soviet Union and infamous money launderers such as Howard Glicken, Nate Landow and terrorist Rabbi Meir Kahane.

When Kim Dae-jung won the award, he was known as a firmly indoctrinated champion of capitalism, and a tireless communicator in the process of introducing “democracy” in North Korea, the kind of diplomatic talks which can bring down socialistic systems rather smoothly.

David Trimble, a Protestant leader from Ireland hell bent to punish Sinn Fein, the left-wing political wing of the IRA has also been an obvious choice. Comparable to him was a previous winner Carlos Filipe Ximenes Belo, a Roman Catholic bishop appointed to rid East Timor of the last of its radical strands. As though Portuguese occupation was not enough, an illegal encroachment of the country via NATO-backed Indonesia was to be done to eliminate the communists. After its successful atrocities, Belo and Jose Ramos-Horta have become the human face to  the “peaceful” interventions in the lives of indigenous peoples through religious pacifications. The peoples can no more demand for reparations in a religious colony.

Lech Walesa, a pronounced reactionary leader in Poland organizing trade unions against the communists, received Nobel merely for such attempts. Alfonso García Robles collaborated with the nuclear powers in order to promote a non-nuclear zone for Latin America without demanding nuclear dismantling of the West. Nobel Peace Prize has traditionally been conferred upon non-agitating peaceniks who like much of social democrats, do not wish to alter the equation of the privileged while ensuring limitations for the oppressed. Dangerous tools are safe in the hands of the mafia, and very dangerous in the hands of the commoners. Nobel prize committees have year after year acknowledged this colonial notion.

Adolfo Pérez Esquivel, another product of Christian missionary position of effecting changes without revolutions- changes as feeble as conversion to a dogmatic religion, was an illustrious winner. Even as vocally opposed to wars and policies led down by the kinds of Bush, the Nobel Peace winners are not the ones who even address the root causes of wars - class conflicts - and have acutely selective memories when it comes to linking the Church with perpetuation of bourgeois wars.

Menachem Begin, a zionist militarist who launched massive attacks against Iraq and Lebanon even before anyone witnessed Gulf Wars was another perfect winner. One of the biggest war maniacs in recent history, he was the architect of Begin Doctrine, way more vicious than any unofficial Bush doctrines the peaceniks have resented.

Andrei Sakharov, an exaggerated dissident who in the peak of cold war was perhaps so oblivious of American expansions that he created a stir through his advocacy in support of the imperialistic intentions; and immediately was conferred Nobel Peace Prize.

Yet another winner was Eisaku Sato, a reactionary conservative collaborator of Japanese-American interests, the principal opponent to Communist China’s recognition as a UN member, and a prime donor to Taiwanese causes. Here was another classic example of a liberal crony of the routine violators of international sovereign policies.
 
In previous years, René Cassin, chief legal advisor to Charles de Gaulle has won this coveted award, as has George Marshall. Marshall, the post-war propagandist was instrumental in implanting market economies in communist Europe through bribing, investing and coercing.

Albert Schweitzer’s racist stances on African peoples were well known when he won the Nobel Peace for his White Man’s burdens. So was Woodrow Wilson, a racist, segregationist president whose life was marked by pursuance of the American doctrine of imperialism and global hegemony.

Lesser said the better it is about Henry Kissinger, his pronounced hatred for Third World  solidarity movements and his war-mongering. If Cold War achieved demise of Communistic alliances globally, it was done through the only weapons the capitalists know of: money, diplomacy and religion. The role of Nobel Peace Committee in converting the interventionists to heroes and legitimizing their methods of covert propaganda operations is unparalleled.

If Dalai Lama through soothing words of peace and spirituality attempted to undermine a peoples’ republic and won the awards through relegating Tibet into ancient conservative times, then it should not surprise anyone why F.W. de Klerk also won on behalf of South Africa. “Non-violence” in our times of global capitalism translates to unconditional surrender on part of the agitating masses to a reformed society. The reforms must take place within the overarching designs of the former colonial masters. Aung San Suu Kyi is another instance of a revolutionary whose limits have been set by Washington DC.

Since the inception of Nobel Peace Prize, an overwhelming majority of the awards have gone to pronounced anti-communists, masquerading as “reformers”. Mikhail Gorbachev is the brightest instance. Second largest category is the Christian religious saints, bishops and preachers. Goes without saying, their roles have been exemplarily complimenting the “pacifist” reformers. Wherever there was communistic presence, the Christian values needed to be imported there to sabotage peoples’ movements. West Bengal in India is a case in point, where Mother Teresa’s Missionaries of Charity had to deserve Nobel Peace Prize through its covert operations of religious conversion, selective care and influence upon CIA-backed dictators in Africa. Communists are bound to agitate the hungry against their class exploiters, but the Saints pacify the hungry through capitalistic charity funds. Who wins the Nobel Peace is anyone’s guess.

Around the time when revolutionary spirits in Latin America was sky-high and Che’s dreams of unifying the region was slowly gaining grounds, Nobel Committee chose Oscar Arias Sánchez who through smooth means, implemented neoliberal economic policies in Costa Rica.

The last category of Nobel Peace Prize winners have great affinity with Zionist causes. The brightest scholar here is Elie Wiesel - the man with the irresponsible claims on the "uniqueness of Holocaust" and one infamous for downplaying or flatly refusing to acknowledge that other genocides caused by the Nazis have any comparable significance. Speaking of Israelis, Shimon Peres and Yitzhak Rabin were certainly not the exceptions.


Deconstruction of “Peace” in Nobel Prize and Lenin Prize:

With so many hardcore militarists (Wilson, Kissinger, Begin, Sato, etc.,) winning Nobel Peace Prize, not to mention scores of illustrious supporters of the aggressive Euro-American bloc during Cold War, how exactly is “Peace” defined by the wise committee?

Nobel jurists further the Eurocentric views of the world and they should not be blamed for it. After all, the people of color, the oppressed people in majority of the world did not have the financial means to combat the advertorial impacts of the aura surrounding this prize. For instance, Lenin Peace Prizes have been awarded to freedom fighters against colonial masters in many African and Asian countries, but the relevance of that great award has never been highlighted as part of collective historical knowledge.   

Lenin Peace Prize, that truly revolutionary recognition of the people who strived to bring peace among nations has been relegated to obscurity through sheer exhibitionism on part of the European capitalists disguising themselves under the banner of Nobel. The sheer magnitude of diversity among the winners of Lenin Peace Prize, their roles in dismantling of colonial powers, and their relentless struggles on the sides of the oppressed are testimony to the true acknowledgment of what constitutes peace.

There is a rejoice among people of color upon the Nobel Peace Prize being awarded to Barack Obama. That is just and proper. But what escapes media attention is the fact that Nobel Prizes have been racist awards ever since their inceptions. Not a single black person has won a Nobel Prize in Chemistry, Physics or Medicine.  Out of a total of 789 Nobel Prizes conferred thus far, only 11 have been awarded to black people. Out of these 11, one was an economist, three were laureates, and as many as 8 were pacifists!

How does it so happen that whereas black accomplishments are overlooked in every field of life by the colonial powers, they happen to be so useful when it comes to recognizing their peaceful conducts? How is it that the oppressed are awarded not for their agitations, but for their accommodations?

Quite naturally so. Nobel Prizes have been Eurocentric mechanisms to brand those people as the greatest human beings on the planet, that dutifully submit to the whims of colonial and imperial powers. Those people who have put their acts together to intervene in revolutionary situations with their negotiating skills to prevent escalation of class wars. These are the people who have pronounced that the exploiters and the exploited can and must live together in harmony with the class divisions remaining intact. Nobel Prizes are granted to those chosen few among the minorities that have a greater impact over the masses compared to their revolutionary counterparts.

There should not be any surprises. Nobel Prizes are offered by the Royalists, the status quo upholders, the deniers of class society. Their construction of “peace” is determined through their worldview, which comprises the refusal for a replacement of unjust world order, and strong resentment at revolutionary forces. Barack Obama’s win is the most natural continuation of Nobel Peace Prize tradition. Peace in Nobel Prize tradition is capitalistic utopia. In the realist world, peace can prevail only through equitable redistribution of privileges. Capitalism simply cannot accept that. Hence, peace itself has to be redefined.

Contrasted to that, majority of Lenin Peace Prizes were granted to people of color, and a huge majority of them were agitators. These were true proponents of peace for the peoples in the world. Kwame Nkrumah (Ghana), Angela Davis (USA), Samora Machel (Mozambique), Agostinho Neto (Angola), Paul Robeson (USA), Ahmed Sékou Touré (Guinea), Julius Nyerere (Tanzania), W. E. B. Du Bois (USA) were some of the leading freedom fighters against colonialism. Lenin Peace Prizes were also awarded to Pablo Picasso (Spain), Brazil's Jorge Amado, Saifuddin Kitchlew (India), Pablo Neruda (Chile), Bertolt Brecht (East Germany), Thakin Kodaw Hmaing of Burma, Nicolás Guillén of Cuba, Lázaro Cárdenas of Mexico, Pakistani poet Faiz Ahmed Faiz,  Modibo Keïta of Mali, Aruna Asaf Ali (India), Kamal Jumblatt of Lebanon, Salvador Allende of Chile, Lê Duẩn of Vietnam, Miguel Otero Silva of Venezuela, Palestinian poet Mahmoud Darwish,  Mikis Theodorakis of Greece, and Abdul Sattar Edhi of Pakistan, among many other undisputed champions of human liberty. When Nelson Mandela was awarded Lenin Peace Prize in 1990, his legacy was not insulted by getting him to share the stage with F.W. de Clark.

In the world revolutionary histories, there are heroes, and there are sycophants. There are radical activists who march on without awaiting an award, and there are naive moderates that fall into grander schemes of manipulated dictums. In its truest sense, Nobel Peace Prize has never been awarded to peace activists barring on a couple of occasions. One worthy winner was Linus Pauling of the United States. The second one was Le Duc Tho of Vietnam. Like another radical Jean-Paul Sartre, Le Duc Tho too, had refused to accept Nobel Prize. Sartre refused to bring glory to racist France, and Le Duc refused to accept the prize at the same terms as Kissinger and to share the stage with him.

Nobel Peace Prize, in reality is an apologist for, and celebration of continued Eurocentric imperialism. Obama is the latest one to have been “humbled”. Amidst his militarist interventions in Afghanistan, Iraq and Pakistan, through his announcements for larger US troops for invasions and bigger budget to feed the military-industrial complex, the Nobel committees have yet again perpetuated a reactionary definition of peace. In their world of successes and achievements, they have merely crowned their King.

Izvor: radicalnotes.com


HAP @ 22:13 |Komentiraj | Komentari: 0


Sada postaje jasno da hrvatska brodogradilišta nitko neće spasiti, ponajmanje oni koji su ih i doveli u situaciju da za svoj opstanak navodno trebaju čudotvorce, brodograđevnog smjera.Piše: Srećko Pulig 

 A što se tiče odgovornosti, za početak jedno je sigurno: katastrofičnu situaciju nisu inscenirali lijeni radnici. Kako onda izgleda taj proizvodni "hranidbeni lanac" zvan brod, sada uglavnom svi znamo. Nad radnicima stoje loše uprave, u najužoj vezi s lošom lokalnom politikom. Ta je pak jasno umrežena s onom u vrhu države, gdje institucijama drmaju "velike" stranke. A taj vrh poziva se na ispunjenje zahtjeva dobivenih od naddržavne evropske tvorevine, EU. Koja da ima ekonomsku politiku. Koja se zove privatizacija. Na dnu piramide radnici rade. Ili ne rade. Trenutno se čini da je to svejedno.

U takvoj situaciji radničko nezadovoljstvo u poduzećima koja su (još) u državnom vlasništvu nije prvenstveno usmjereno protiv svoga menadžmenta, niti protiv svojih sindikata, koji su sigurno do sada trebali učiniti više, već je ono usmjereno uglavnom prema "svojoj" državi! Defanzivna taktika brodograđevnih radnika, koja je do sada vladala, zasnivala se u sljedećem: postoji neizrečeni društveni konsenzus po kojem bi "vlastita" država te radnike trebala zaštititi od pogubnih vlasničko-preuzimačkih vjetrova ili/i od stečaja samog. A ti privatizacijski vjetrovi, sada svi vide, loši su za radnike kad pušu, a katastrofalni kad ih nema. 

Radnici protiv sistema

No, toj radničkoj situaciji nemogućeg izbora, između zla i goreg, eksploatacije i njezinog izostanka, ipak nedostaje bitan dodatak koji sliku čini potpunom. A on glasi poput stiha jedne pjesme Jacquesa Préverta o boks meču s anđelom: "Igra je namještena!", tako da jedne dovodi u win-win, a druge u lose-lose situaciju. Tajna loše privatizacije (što je već po sebi pleonazam jer privatizacija je od početka do kraja razvlaštenje masa, dakle dobra ne postoji), ovdje je oduvijek u katastrofalnoj pretvorbi. O tome smo pisali kad su izbijali "skandali" u Hrvatskom fondu za privatizaciju (vidi: "Pretvorbeni stroj", sada i u zborniku "Društvena odgovornost kapitala"). Dakle, zna se i institucija koja namješta taj ring, navodno bez alternative. To je Hrvatski fond za privatizaciju, u čijem upravnom odboru, potpuno ironično, kao "partner" sjedi i predstavnik vrha jedne sindikalne središnjice. HFP naravno nije pravi centar moći, već transmisija onih koji ga, izvana i iznutra, kontroliraju. A to su vladajuće klase i njihove koalicije.

Dođe li do štrajka radnika usred vitlanja krugovima privatizacijskog pakla oko njih, npr. u "3. maju" (štrajk bi u ovom trenutku bio radikalniji potez od okupacije škvera), izrazit će on novu kvalitetu radničkog otpora "svojoj" državi. Jer sada bi prvi put moglo postati jasno da se tu više ne radi o, kako se u socijalizmu govorilo, dobro postavljenom sistemu koji se eto loše provodi, naravno zbog mangupa u vlastitim redovima. Puno bitnijom od izoliranog pitanja tko je upropastio naša brodogradilišta, domaće izdajice ili strani plaćenici, sada postaje šansa da se jedan pokret osporavanja, k tome još radnički, postavi kao antisistemski. Da se, spram kolektiva u štrajku izvana i iznutra, otvoreno artikulira nova pozicija: radnici protiv kapitalističkog sistema! Jer, "neuspjela privatizacija" brodogradilišta ne mora više biti još jedan tranzicijski eksces. Ona može biti okidač za veliko širenje svijesti da je sama postsocijalistička tranzicija, što su pametniji odavno primijetili, jedan veliki eksces. Ukratko, da tranzicija ne vodi nikamo!

Što nedostaje da bi ovaj utopijski nalog postao realan? Da se pojedini ugroženi radnici i njihovi kolektivi iz svog legitimnog, no partikularnog interesa, opstanka konkretnih radnih mjesta, redovnih plaća i sl., uzdignu do interesa cijele klase? Ili, još bolje: što možemo učiniti mi koji reflektiramo te procese klasnog iskorištavanja u društvu da bi oni, upotrijebimo inflatornu riječ, postali transparentniji?

Uvesti klasnu analizu

Dio odgovora već je sadržan u gornjim rečenicama: moramo uvesti klasnu analizu društva. Tada će se desiti "skandal" koji će napokon rascijepiti narodne zajednice, koje svugdje oko nas vidimo da sve bjesomučnije grizu svoj rep, u nešto novo. Od jednog (političkog) naroda tada će nam se ukaziti dva: narod buržuja i narod proletera. U mogućim paktovima, rasističkoj slizanosti, ksenofobiji, lažnom kozmopolitizmu, borbi, ratu... isprva se, nevještom oku, čini beskonačnim broj mogućih klasnih pozicija. A i manihejska podjela na eksploatatore i eksploatirane, na "njih" i "nas", isprva se može činiti neumjesnom, pretjeranom, nadasve (tu je trud ideoloških aparata države najveći) povijesno arhiviranom.

No je li tome tako? Sigurno inzistiranje na ortodoksnosti klasne podjele, bez finesa i uočavanja promjena u "funkciji" klasa, može biti znak ideološke zatucanosti. No danas je zatucanost, a ustvari teorijska zapuštenost, upravo suprotnog od nekada marksističkog smjera. Jer, sada svi oko sebe vide ogorčenu klasnu borbu, ali ni na mukama ne bi priznali postojanje društvenih klasa. Da ljudi ipak hoće van iz te "samoskrivljene nezrelosti" govori nam čitanost šok-terapije "ortodoksijom", u kritičara-provokatora suvremenog kapitalizma, poput filozofa Slavoja Žižeka.

Vratimo li se mogućoj radničkoj pobuni u brodogradilištima, pa na nju sada zaključno pokušamo primijeniti klasnu analizu društva, to bi moglo izgledati ovako: tko govori o pretvorbenoj i privatizacijskoj pljački, o "pljačkaškom kapitalizmu" koji je očito na djelu u uništavanju naše brodograđevne industrije, mora sada učiniti korak dalje. Mora pokazati nosioce tog projekta podrazvijenosti. I to tako da iz grupne i slojne dinamike dobijemo predodžbu i o klasnoj prirodi tog ugnjetavanja radnika. Ukratko: moramo ukazati na domaću pljačkašku vladajuću klasu. To je klasa, najbolje bismo je mogli okarakterizirati kao lumpen-buržoaziju, koja organizira takvo iskorištavanje. Koja stvara uvjete u kojima se poduzeća njezinim pripadnicima "prodaju" za jednu kunu, da bi se u njima bezočno iskorištavalo radništvo, potpuno odijeljeno od upravljanja proizvodnjom i sudjelovanja u profitu (od bilo čega, brodova ili špekuliranja građevnim zemljištem). Naše radništvo živi u siromaštvu i neizvjesnosti da bi zadovoljavalo krezovske apetite novih rentijera njihova živog i minulog rada.

Radnici bez svoje države

A "naša" država to omogućuje! Ta država nije ni država kapitala, već država parazitskih skupina. Da djeluje u interesu kapitala u cjelini morala bi zaustaviti privatne vlasnike i njihov menadžment u pljački. Jer, ti vlasnici su dio nove parazitske klase koja i nije kapitalistička. Što ne znači da nije na neki način buržoaska. Ona se ne bavi razvojem proizvodnje, tehnološkim inovacijama i otvaranjem tržišta širom svijeta, već špekulacijama, pravnim trikovima, privilegijama koje dobiva od države, i same u službi svjetskih centara kapitalske moći. Našoj lumpen-buržoaziji bitno je da se dokopa državnih izvora, usprkos dramoleta u kojem sada brodogradilišta "nitko neće kupiti". Kao što smo u prošlom broju ovih novina rekli, što ih onda ne daju radnicima!

"Naša" država plijen je takvih koalicija, iz kojih radničke klase sada istupaju, napuštajući defanzivnu poziciju klasnog konsenzusa, koji puca. Pustinja realnog u koju stižu govori im da radnici (tek sada / već sada) nemaju domovinu. Preciznije, svoju državu. A to je dobra vijest, jer govori da bi je jednom (ponovno) mogli imati.

http://www.snv.hr/tjednik-novosti/512/klasnom-analizom-poticemo-klasnu-borbu-/

HAP @ 21:50 |Komentiraj | Komentari: 0


Najprominentnije glasilo Europapress holdinga, praćeno ostalim korporacijskim izdanjima, već dva mjeseca vodi neku vrstu svetoga rata protiv "landranja" i parazitskog mentaliteta ovdašnje radničke klase, i sva je prilika da će u sljedećem naletu medijska bojna zatražiti uvođenje prijekih sudova...Piše: Viktor Ivančić

Ne čini li vam se kako novinari i urednici "Jutarnjeg lista" ulažu previše radnih napora u to da nam dokažu kako smo neradnici? Da malo manje rade na tome, možda bismo im i povjerovali, ali ovako je nešto teže: sit gladnome ne vjeruje, kao ni odmoran umornome. Možemo tek, uz blagodati dokolice, ispijajući kavicu sa šlagom, uživati u prizoru koji je i zabavan i imbecilan: koliko se samo vrijednih ljudi ubija od posla dramatizirajući temu nacionalne lijenosti!

Najprominentnije glasilo Europapress holdinga, praćeno ostalim korporacijskim izdanjima, već dva mjeseca vodi neku vrstu svetoga rata protiv "landranja" i parazitskog mentaliteta, i sva je prilika da će u sljedećem naletu medijska bojna zatražiti uvođenje prijekih sudova, formiranje gestapovskih patrola u proizvodnim pogonima i izricanje mjera javnoga bičevanja za one koji dobrodušnim poslodavcima ne uzvraćaju odgovarajućom količinom iscijeđenog znoja.

Još od famoznoga izvještaja Svjetske banke − točnije, njegova tendencioznog falsifikata − agilni dnevni list sipa neizmjerne količine uvreda i poduzima nesmiljenu harangu protiv ovdašnje radničke klase, koju u tim prigodama od milja naziva "Hrvatima". Odabir termina nije slučajan, jer se zapravo i radi o montaži nacionalističke šasije na motor nove podvale, naime − pokušaju da se klasni usud formulira kao nacionalna dužnost.

Ne zaslužujete da živite

"Svjetska banka razotkrila skandalozni hrvatski nerad i lijenost!" glasio je naslov na prvoj stranici s kojim je započela tabloidna proizvodnja moralne panike. Svjetska banka, naravno, nije sačinila izvještaj o mentalitetu, niti o radnim navikama, nego je, kao vjerna sluškinja krupnog kapitala, ukazala na socijalna prava koja hrvatski radnici uživaju, a prema uzusima neoliberalnog izrabljivanja takvo im što ne bi trebalo omogućiti. Ipak, "Jutarnji" se opredijelio za "kulturološki" pristup temi, s mnogo više uskličnika nego argumenata, pa je u razradi vrisnuo novi naslov: "Hrvati ne žele raditi, uživaju u povlasticama i novcu države, a imaju najveće plaće u regiji!"

Sljedećih dana uslijedili su "senzacionalni" prilozi o neradu školskih nastavnika i sveučilišnih profesora, garnirani sumnjivim statistikama, o nespremnosti radnika da zbog posla mijenjaju mjesta prebivališta, o sramotnoj navadi "Hrvata" da odbijaju bijedno plaćene poslove, premda su nadnice "najveće u regiji", o nesnosnim mukama koje trpe poslodavci jer ne mogu otpustiti nepoželjne radnike ako im ne isplate zakonom zajamčene otpremnine; Hrvatske šume i Hrvatska elektroprivreda razapete su na stup srama zbog nekoliko odmarališta gdje su njihovi radnici ljetovali po povoljnijim cijenama, umnažajući tako nezaslužene privilegije, umjesto da se spomenuta odmarališta prodaju poznatim hotelskim lancima i napune elitnom klijentelom...

Udarnički rad na prokazivanju nerada rezultirao je velikim finalem u prošlu subotu, ovaj put bez pomoći Svjetske banke, objavom da je − sada dublje udahnite − "16.700 čitatelja portala Jutarnji.hr sudjelovalo u najvećem razbijanju predrasuda ikad". To "najveće razbijanje predrasuda ikad" na naslovnici je, poput dobro centrirane pljuske, sažeto pod dvije masno otisnute riječi − "Zabluda" i "Istina". "Zabluda" je da "previše radimo, premalo se odmaramo i slabo smo plaćeni"; "Istina" je da "imamo najviše godišnjeg u Europi i najveće plaće u regiji".

Naslov unutar novina prostro se, pak, na dvije trećine duplerice, i zbog literarne ljepote, koliko god to bilo neekonomično, vrijedi ga citirati u cijelosti: "Kviz koji je srušio 10 hrvatskih mitova: Dosta je iluzija! Nismo crkveni miševi, pristojno zarađujemo, ali živimo iznad svojih mogućnosti!" Podnaslov je nešto koncizniji: "Imamo najveće plaće u regiji, a plačemo da su premale. Imamo najdulji godišnji odmor u Europi, a htjeli bismo još landrati."

Naivniji čitatelj, koji ne prezire vlastiti život, može ostati pomalo zbunjen. Misli: Zbog čega ne bismo smatrali da su nam plaće premale čak i ako su one "najveće u regiji" (a nisu)? Ili: Zašto ne bismo htjeli još "landrati" čak i ako imamo "najdulji godišnji odmor u Europi" (a nemamo)? Namjera je "Jutarnjeg lista", međutim, da se zbog toga postidimo. Još više od toga: da se ozbiljno zamislimo nad osobnim i kolektivnim moralnim ustrojstvom i razmjerima štete koju činimo napaćenoj domovini. Tko može biti toliko devijantan da želi pristojnu plaću i što duže "landranje" na godišnjem odmoru? Živite bolje nego što zaslužujete, poručuje medijska inkvizicija, odnosno − ne zaslužujete da živite.

Ideološka toljaga

"Radi se o ozbiljnom poremećaju percepcije, o velikom jazu između onog što nam se čini kako živimo i onoga kako doista živimo", veli istraživački tim u uvodnome tekstu. Zašto je taj "poremećaj percepcije" uopće važan? Zato što je došlo do "neutemeljenog populizma" koji je "zemljom drmao mjesecima", kaže se, a rezultirao je podmuklom studentskom pobunom i prosvjedima na Facebooku. Ukoliko "neutemeljeni populizam" ne bude demontiran i zamijenjen onim "utemeljenim", nakon što nam tutori objasne kako doista živimo i koliko smo moralno iskvareni što mislimo da živimo drugačije, tko zna što će se zbivati ove jeseni.

"Hrvati" su, u najkraćem, uvjereni da imaju niske plaće i mirovine, malo odmora, skupu hranu i visoke troškove života, ali "ipak priznajemo da nismo dovoljno marljivi i efikasni, nismo kvalificirani, te da smo jako dobro zaštićeni od otkaza". Što u ovom paradoksu − kao ishodu specifičnog istraživanja koje je nazvano "kvizom" − prepoznaju autori "Jutarnjeg lista"? "Taj paradoks objašnjava zašto na ekonomske studije reagiramo napadima − mi smo u biti svjesni da nam treba radikalna promjena, ali od toga bježimo kao od vraga, grčevito se držeći predrasuda koje nam pomažu da živimo sami sa sobom."

Tu je već trenutak da se zapitamo jesu li novinari i urednici "Jutarnjeg lista" obični debili. Ako je, naime, "Istina" da "imamo najveće plaće u regiji" i "najdulji godišnji odmor u Europi", da "nismo crkveni miševi", nego "pristojno zarađujemo" i imamo zavidan standard, zašto bismo, do vraga, uzgajali svijest da nam treba "radikalna promjena"? I zbog čega bismo se obmanjivali predrasudama koje nam "pomažu da živimo sami sa sobom", odnosno da ne umremo od stida? No, udarnici "Jutarnjeg" nisu obični debili, nego debili koji su preuzeli ideološki jezik u svome najvulgarnijem izdanju, uz popratne moralne osude: Kako vas nije sram što ne želite više raditi za niže plaće i kraće godišnje odmore?! Kako se usuđujete protiviti otkazima bez otpremnina?!

"Radikalne promjene", dakako, žele se nametnuti, ali je njihovim promotorima nepojmljivo da ih ne zagovaraju oni kojima će donijeti samo štetu. Ako se one provedu, a "neutemeljeni populizam" ne bude razdrobljen, tko zna kakve nas nevolje čekaju? Neoliberalni projekt budućnosti na hrvatski način − s oktroiranim medijima i elitom sastavljenom od biranih tranzicijskih muljatora − tako je, logično, zamahnuo teškom ideološkom toljagom. S obzirom na to da je tradicija (bila) odviše kratka da se razvije smisao za nijanse i bolje manire, najuputnije je protivničku klasu izložiti baražnome denunciranju, proglašavajući je moralno izopačenom svjetinom lišenom savjesti i odgovornosti, a kompletno radništvo svrstati u zloglasni deponij "ostataka socijalizma". Računa se da bi epidemija samoprezira bila solidna baza za oporavak i ponovni rast profita.

Nacionalizacija klasne sudbine

Očisti li se od "kvizovskih" magli i statističkih opsjena, osnovna teza "Jutarnjeg lista" vrlo je prosta: poslodavci su velikodušna gospoda, a radnici nezahvalna govna. Ovaj potpisnik nema naročitih problema s takvom kategorizacijom − pošto svatko ima pravo tumačiti stvarnost kako god ga je volja − ali se, dok ispija kavu sa šlagom i pokušava razmišljati praktično, lakonski pita: Pa što onda? Kolega za susjednim stolom, koji u radno vrijeme čita novine i srče pelinkovac, ima nešto radikalniji stav: Živo mi se jebe!

Bio bi to jedini dostojan odgovor udarnicima iz "Jutarnjeg" koji uzrok ekonomske krize iznalaze u privilegijama radničke klase. Zato objekte svojih napada i ne nazivaju radnicima, nego "Hrvatima", polazeći od toga da je nacionalizacija klasne sudbine nešto što će "Hrvati" lakše popušiti. Odricanje od elementarnih socijalnih prava i zaštite, pokorno prihvaćanje minimalnog klasnog standarda, plasirano je kao nacionalna obveza, kolektivni moralni imperativ, nešto bez čega nećemo moći "živjeti sami sa sobom".

Kakvi su tu "Hrvati" poželjni jasno je već nakon prvoga testnog pitanja u spomenutom "kvizu". Na tvrdnju da "Hrvati u prosjeku imaju preniske plaće" većina anketiranih odgovorila je potvrdno, ali odgovor je pogrešan, kažu vrijedni istraživači, jer "imamo veće plaće od svih zemalja u regiji". S izuzetkom Slovenije, dodaje se u nastavku, pošto su tamo plaće za 30 posto veće nego u nas. Ali Slovenci su produktivniji, objašnjavaju istraživači, pa se to ne računa, mada je testno pitanje o produktivnosti tek pod rednim brojem četiri. Znači − zanemari Slovence i stavljaj "najveće plaće u regiji" u podnaslov! Osim toga, usporedbe s Bugarskom ili Mađarskom "još su poraznije": tamo su plaće niže nego kod nas, a produktivnost je veća. "Dakle, Mađar ili Bugarin za manje para odradi više nego mi."

Kome je dobar Hrvat uistinu dobar?

Ergo, dobar Hrvat − kojemu je navučen nacionalni dres da sakrije njegov radnički identitet − imao bi biti visokoproduktivan i loše plaćen, poput Mađara ili Bugarina. Kome je taj dobar Hrvat uistinu dobar? Svakako ne sebi. Dobar Hrvat nije i zadovoljan Hrvat. Zadovoljan Hrvat − kao i svaki drugi čovjek, Bugarin, Mađar ili Nijemac − onaj je koji je što bolje plaćen za što manje utrošene radne energije. Nije, dakle, poanta u tome što prosječan Hrvat može biti zadovoljniji od prosječnoga Mađara ili Bugarina, nego u tome da je lošiji od njih jer manje radi i više zarađuje. Budući da je preuzeo ideološki jezik, "Jutarnji list" ne kani inducirati zadovoljne, nego dobre Hrvate. Dobar Hrvat osigurava zadovoljstvo nekome drugom, pa zato i jest dobar. Zadovoljan Hrvat prividno je izvan interesa ovog istraživanja i nazire se tek u pozadini cijele operacije. Zadovoljan Hrvat je onaj koji ubire profit od rada dobroga Hrvata.

Potpuno je ista logika primijenjena i kod testnoga pitanja o visini mirovina, gdje se konstatira da "većina penzionera nije zaslužila penziju jer je prerano radnu stolicu zamijenila kućnom foteljom", pa se onda "šlepaju na račun onih koji rade". Istina je, međutim, da je "većina penzionera" prisilno umirovljena nakon tajkunskih privatizacija i uništenja poduzeća, kao i to da je iznos prijevremene mirovine znatno niži nego one stečene punim radnim stažem, pa se − osim tzv. branitelja − za nju tek rijetki dobrovoljno odlučuju.

Favorit ovog potpisnika testna je tvrdnja pod brojem sedam − da je "hrvatskom poslodavcu izuzetno teško otpustiti svog zaposlenika" − uz koju slijedi komentar: "Ako se, primjerice, radnik pokaže lijenčinom, pijancem ili naprosto nekompetentnim, da bi ga se otpustilo i dalo priliku nekome drugom potrebno mu je isplatiti 39 tjedana plaće, daleko najviše u regiji. (...) Dakle, mislimo da loše živimo, ali ipak priznajemo kako nismo suviše marljivi, i znamo da smo itekako dobro zaštićeni od otkaza."

Podatak da otkaz podrazumijeva isplatu "39 tjedana plaće", dakako, nije istinit, jer se iznos otpremnine izračunava na osnovi dotadašnjeg radnikova staža u poduzeću. Ako je pak "39 tjedana plaće" izračunato kao prosjek dosadašnjih otpremnina, to samo znači da su radnici u Hrvatskoj dobivali otkaze nakon 20 i više godina staža. Iz naravi te statističke manipulacije najbolje se razaznaju stvarne namjere medijskih trudbenika. Napokon, u Europapress holdingu su bez problema uručili otkaze novinarki Nataši Škaričić i novinaru Igoru Lasiću − jer su se, nesmotreno, protivili cenzuriranju svojih tekstova − ali ostaje nejasno jesu li ih u internim aktima evidentirali kao "lijenčine", "pijance" ili "naprosto nekompetentne".

Napad na preostale oblike solidarnosti

No, medijski rudari zapravo se ne bave mentalitetom. Stvarni podtekst sistematskog denunciranja radničke klase, odnosno "Hrvata", koje traje mjesecima, zapravo je napad na preostale institucionalne oblike solidarnosti. Stvarna je namjera "radikalno promijeniti" − a to će reći ukinuti − već stečena socijalna prava i mehanizme zaštite. Žurna je potreba reformirati mirovinski sustav, dokinuti zadnje besplatne elemente u sektorima školstva i zdravstva, a radno zakonodavstvo prilagoditi potrebama poslodavaca. Akutna medijska agresija nije ništa drugo nego pokušaj da se od hrvatskih radnika, od "Hrvata", natjeranih na samoprezir, umjesto solidarnosti što bi je gajili jedni prema dugima, iznudi solidarnost prema eliti koja nad njima vlada i pedantno ih cijedi.

Zanimljivo je da se na "neutemeljeni populizam" nasrnulo upravo tabloidnim − dakle populističkim − metodama, što svjedoči koliko se silno vapi za tim da ista kolektivna energija zadobije ispravno "utemeljenje": ono koje će udovoljavati predatorskim ambicijama vlasnika kapitala.

Nama moralno izvitoperenima, koji ljenčarimo preko svake mjere, imamo "najveće plaće u regiji", "najdulje godišnje odmore u Europi" i nitko nam ne može dati otkaz, ostaje tek baciti sažaljiv pogled prema urednicima i novinarima prominentnog dnevnog lista, jer se polomiše od posla nad našim neradom, a od kapitala čijem bujanju krvavo služe pouzdano neće dobiti ni crno ispod nokta.

Radni ljudi "Jutarnjeg lista"! Braćo! Ohladite malo! Čemu toliko znoja? Popijte kavicu ili gemišt u radno vrijeme! Iskažite nešto solidarnog razumijevanja i prema nama iz ostatka zemlje! Ako već crnčite za dobrobit vlasnika, zašto slijepo vjerujete da je ta dobrobit opća? Što ako je obratno? Razmišljajte statistički: kada biste smanjili intenzitet svoga posla, pa radili toliko da "Jutarnji list" može izlaziti svakoga četvrtog dana, razmjeri društvene štete koju proizvodite bili bi četverostruko manji. Ohrabrite se, drugovi, pružite bandi odmor!

 

http://www.snv.hr/tjednik-novosti/512/tko-ce-bandi-pruziti-odmor-/

HAP @ 17:26 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare

7. listopada - Svjetski dan dostojanstvenog rada

dostojanstvo
Kurvini sinovi
Zadnjih mjesec dana u firmu odlazimo samo da bi se dogovorili gdje i kada ćemo održati sljedeći prosvjed. Neki dan smo, naprimjer, na sat vremena blokirali promet ispred firme. Šetali smo preko pješačkog prelaza vamo-tamo, tamo-vamo…
Mislim da će se ministar živ izgrist’ zbog toga. Neće moć’ spavat.

Tužno je bilo posmatrati radnike kako, pomalo izgubljeno, vrludaju ispred ugašenih, utihlih proizvodnih pogona. Neki od tih radnika, tj. većina, proveli su cijeli svoj radni vijek pokraj visokih peći. U nehumanim radnim uvjetima. Ljeti se temperatura kraj tih peći popne na +60 stupnjeva.

Ti ljudi ne znaju niti prosvjedovati. Nenavikli na bilo kakvu vrstu javnih istupa, trudbenici pocrnjeli od muke, gospodari strojeva i proizvodnje, sada zbunjeno, sa nelagodom, poniženi, stoje ispred TV kamera i pokušavaju biti na visini prosvjeda. Nenavikli oslanjati se na išta osim na vlastiti znoj i trud, sada bi trebali, šećući u nekakvoj koloni, kao na sprovodu, spasiti umrlu firmu. Trebali bi vikati jako, jako toliko da ih netko čuje. Trebali bi vrisnuti u kamere kako ne znaju što će sutra jesti. A znaju da sit gladnome ne vjeruje. Znaju to dobro…

Tako smo mirno i šetajući prosvjedovali. A prosvjedovali su bogme i vlasnici auta kojima smo blokirali cestu i spriječili im prolaz. Neki su nas molili da ih pustimo proći. Nama ih je bilo žao, ali prosvjed je prosvjed. Jedan je vozač rekao:
- Daj, pustite me proć, zakasnit ću na prosvjed u mojoj firmi!

Radnici razgovaraju među sobom. Pitaju jedan drugog:“A što sad? Gdje sad? Što započeti u dobi od 50 godina? Tko će nas više zaposliti?“
- Jedan od njih kaže:
- Ja ću lipo otvorit obrt.
- Obrt? Čega?
- Bavit ću se izradom prosvjednih transparenata. To ne može omanit. Najbolji biznis u Hrvatskoj, ako se mene pita.

Bila je televizija, i novinari. Kamere zinule i gladno čekaju da nešto kažemo. Glup je osjećaj. Mislim, što reći? Što reći kad si svjestan da ćeš se pretvoriti u samo još jedan prilog na HTV-u?

Tuga na licu žene je teška. Tuga na bilo čijem licu je nešto što se teško podnosi. Ali, kad gledaš u tužno lice čovjeka od 50-55 godina, ta neka muška, nijema tuga, bez suza, izražena samo možda u laganoj pogrbljenosti leđa, u onome nečemu u pogledu, to je skoro pa neizdržljivo.

Puno takvih muških lica sam ja na jutrošnjem prosvjedu gledala. Lica izbrazdana plamenim jezicima iz visokih peći Željezare Split. Dok se na radio postajama vrte predizborne parole, u kojima lukavo i mudro, misle ONI, koriste stihovi i glas Vice Vukova „to je tvoja zemlja, tu sagradi dom“, dok se sa plakata keze njihova pohlepna lica, tristotinjak radnika, koji su mislili da je ova zemlja njihov dom, oni koji su svoj život ugradili i sagradili sve ono što je prodano strancu za jednu kunu, umorni i očajni još su se jednom okupili ispred ugaslih pogona svoje tvornice.

Nakon okupljanja ispred tvornice, kolona radnika se uputila prema zgradi općine Kaštela. Tamo se prigodno nacrtao i gosn gradonačelnik u svom skupom, ležernom, predizbornom odijelu. Dok se preko megafona obraćao zgusnutoj masi tuge ispred sebe, jednom rukom je stalno pokušavao zakopčati dugmad na sakou. Jer mu je u glavi, dok je nizao fraze kao đak prvak kad nauči pjesmicu napamet, bila jedino briga o tome kako će izgledati na fotografijama i pred tv kamerama koje su ga zumirale sa puno više strasti nego ijednog radnika koji je uspio doći do riječi.

Gospodin vidi-kakvo-lijepo-odijelo-imam rekao je: “Ja vam obećavam...“, a na to je jedan radnik viknuo „Nemojte nam obećavati! Jeste li razumili? Nemojte nam ništa obećavati! Obećavajte onima koji imaju novaca, nemojte nama koji ih nemamo! Nama ne trebaju vaša obećanja, nama treba RJEŠENJE!“

Gospodin zašto-ne-mogu-zakopčati-prokleto-dugme skoro je pa uvrijeđeno i sa nevjericom blenuo prema tome radniku.Tko je sad ovaj? Vidi kako sam lijep i srčan, a tek fotogeničan, a ovaj tu spominje nekakve novce? Kakvi novci? Jel’ se tako voli domovina?

Onda se pribrao, i počeo: „Ja vas u potpunosti razumijem, vjerujte mi...“. To su ga naučili još kad je krenuo sa političkom karijerom, ispred ljutoga protivnika, ispred gladnoga radnika, ne pokazivati ljutnju, NIKAKO ne dopustiti da te uvuku u njihove rasprave, nego uporno ponavljati „Ja vas u potpunosti razumijem“, jer kažu psiholozi da to djeluje smirujuće na agresivnog sugovornika. Ali, avaj, na ovog radnika to nije djelovalo nimalo umirujuće, čak dapače:
„Ma, razumin i ja tebe, ali ti ne virujen, ne virujen ti dok ne vidin da si nešto napravija za nas, a ako napraviš ja obećajen tebi da ćeš imat naše glasove pomoću kojih ćeš moć još dugo sidit u fotelji!“

Jer, naravno, radniku je potpuno jasno zašto je gospodin jutros tu. Pa da preskoči folklorne formalnosti i međusobno zavaravanje, ponudio odmah poštenu pogodbu: ti učini nama, a mi ćemo tebi. Ti nama pomozi da nastavimo raditi na +60 uz visoke peći za mizernu plaću, a mi ćemo tebi pomoći da si kupuješ svoja lijepa odijela.

Ups. Svašta“, pomisli gospodin, „pa ja nisam tu zbog izbornih glasova, odijela mi moga!“ I popravi opet donja dva dugmeta na sakou jer je krajičkom oka uočio da ga baš snima ona kamera sa lijeve strane.

„A i ti radnici, pobogu. Vidi samo kako su pohabani i blijedi. Kao da noćima nisu spavali. Što će turisti pomisliti o lijepoj našoj, vide li ih takve?
Jesmo li se za to borili, da nam sad te neke sumanute grupe radnika hodaju po cestama i traže… što li ono dovraga traže? Koji su ovo? Salonit? Pivovara? Ček, ne, pivovaru sam neki dan podržavao. Da nisu oni zamazanci iz škvera? I ti su brate dosadni ko ćimavice! Gradili bi brodove! U današnje vrijeme! Ne, ček’, ovo nisu oni iz brodogradilišta… ne… aha, ovo je ona fucking Željezara Split!” Na trenutak mu se licem neoprezno razlije čeznutljivi osmijehić...” Ah, kakve divne golf terene bi mogli na tom zemljištu napraviti...”.
Brzo se pribere.

“No, dobro, bolje da je Željezara, nego oni što pričaju o nekom azbestu. E, ti mi stvarno idu na živce sa svojim pričama o azbestozi! Još tvrde da su od tog, kakoseonozove, da, azbesta, bolesni? Moš mislit! Da su bolesni, ležali bi lijepo kući, a ne prosvjedovali svako malo! Ko da je meni lako? Ova dva prokleta dugmeta na sakou nikako da se zakopčaju...“

Nakon još nekoliko fraza koje je izgovorio, tužna kolona radnika je krenula cestom, cestom prema kraju mjeseca, kada na njihove račune neće leći niti jedna jedina kuna. Dan u mjesecu kada neće moći iz plaće platiti niti jedan jedini od mnogobrojnih kredita kojima su nekako uspijevali preživljavati svih ovih godina. A onda će doći i onaj dan kada doslovno neće imati što jesti.

Poniženje i bespomoćnost, to je osjećaj koji razara. Na momente je šutnja radničke kolone djelovala zlokobno. Moj djed je uvijek govorio da je najgore kad se narod umiri. Jer da iz takve, neprirodne šutnje nastaju… revolucije.
Iz njegovih usta u Božje uši.

Slobodanka Boba Đuderija

Izvor: split-online.info
HAP @ 17:08 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
October 6, 2009

"Our Fires Illuminate the Night"

Wave of Anarchist Bombings Strikes Mexico

By JOHN ROSS

Mexico City

An unprecedented wave of anarchist bombings here and in provincial capitals has Mexican security forces on red alert. Beginning September 1st, bombs have gone off once or twice a week regularly as clockwork, taking out windows and ATMs at five banks, torching two auto showrooms and several U.S. fast-food franchises plus an upscale boutique in the chic Polanco district of this conflictive capital. In each case, the Anarchist "A" has been spray-painted on nearby walls along with slogans supporting animal liberation demands to stop prison construction, and calls for the demise of capitalism.

The serial bombings are the first to strike Mexico City since November 2006 when radicals took out a chunk of the nation's highest electoral tribunal, blew a foreign-owned bank, and scorched an auditorium in the scrupulously-guarded compound of the once and future ruling PRI party. The 2006 attacks came in the wake of a fraud-marred presidential election and federal police suppression of a popular uprising in the southern state of Oaxaca and were claimed by five armed groups, most prominently the Democratic Revolutionary Tendency, a split-off from the Marxist-Leninist Popular Revolutionary Army (EPR) which itself bombed a Sears outlet in Oaxaca City in 2006 and PEMEX pipelines in central Mexico in 2007.

Anarchist cells that claim to have perpetrated the recent explosions take pains to distance themselves from the Marxist bombers.

In vindicating a September 25th blast at a Banamex branch in the rural Milpa Alta delegation (borough) of Mexico City during which the rebels claim a half million pesos were immolated, "The Subversive Alliance For The Liberation Of The Earth, The Animals, & The Humans" (in that order) charged that the U.S.-owned bank promoted "torture, destruction, and slavery. "Our motives are to stop these bastards and let them know that we are not playing games."

Bank video cameras captured the images of three hooded and black-clad young bombers. On October 1st, 22 year-old Ramses Villareal, a student activist, was arrested by federal police and charged with "terrorism" in connection with bombings at several of the banks. He was released the next day after violent protests by young anarchists in Mexico City.

The September 25th Banamex blast was not the first time the bank has been targeted by "terrorist" bombs. In August 2001, heavy duty fireworks broke out windows in a "cristalazo" at three southern Mexico City branches to protest the sale of Banamex, Mexico's oldest bank, to Citigroup, the New York-based banking group that has been so devastated by the financial melt-down that it recently put Banamex back up for sale.

The 2001 bombing was attributed to the little-known Armed Revolutionary Front of the People (FARP.) Three brothers, students at the UNAM, and the sons of EPR founder Francisco Cerezo (not his real name) were subsequently imprisoned on "terrorism" charges - the attacks took place just days before the terrorist assaults on New York and Washington purportedly carried out by Osama Bin Laden's Al-Qaeda group. The Cerezo brothers were imprisoned for eight years and have only recently been released from federal lockup.

The September bombings and associated property damage also singled out Mexico City and Guadalajara offices of the European bio-tech titan Novartis that, along with Monsanto, bears responsibility for spreading genetically modified seed throughout Mexico's corn-growing belt and contaminating native species of maiz. Auto showrooms in the two cities were also on the business end of Molotov cocktails September 18th and 26th - seven luxury automobiles including a Hummer were torched at Auto Nova in Guadalajara.

An Internet page documenting the Guadalajara bombing included communiqués from Jeffrey Luers AKA "Free", who is serving ten years in Oregon for burning up 21 SUVs on a Portland lot. "Free" is accused by the FBI of being an associate of the Earth Liberation Front, eco-"terrorists" that the U.S. Justice Department has elevated to the top of the Terrorist Hit Parade, alongside Bin Laden. The initials "ELF" were reportedly spray-painted on the burnt-out showroom walls.

Messages from the bombers were posted to the Total Liberation website (www.liberaciontotal.entodaspartes.net) that is dedicated to "the dissolution of civilization" and serves as an international bulletin board for notices of similar sabotage by anarchist cells around the world such as the U.S. "Burn Down The Jails!", Latin American autonomous cells of the Animal Liberation Front - an ELF offshoot, and the Greek anarchist movement that ravaged Athens this summer.

"Our fire illuminates the night!" waxed poetic one anonymous Mexican anarchist interviewed on the Total Liberation site. "We have lost all fear of spending the rest of our days in prison", perhaps a reference to the Cerezo brothers and Ramsis Villareal. Groups claiming bombings and other successful acts of sabotage take fanciful names infused with poetry, bravado, and black humor: "Luddites Against the Domestication of Wildlife", "Espana Signus Francescos" (thought to be a reference to San Francisco of Assisi, the patron saint of animals), and "Autonomous Cells of the Immediate Revolution - Praxides G. Guerrero."

The historically obscure Guerrero was the first anarchist to fall in the landmark 1910-1919 Mexican revolution whose centennial will be marked in 2010. Praxides G. Guerrero was felled by a "bala ciega" (literally "blind bullet") during a guerrilla raid on Janus Chihuahua in May 1910, six months before Francisco Madero officially called for the overthrow of dictator Porfirio Diaz in November of that year to launch the Mexican revolution.

Only 28 years old on the day of his death, Guerrero was a young partisan of anarchist superstars Ricardo and Enrique Flores Magon. "Praxides translated the theory of anarchism into practical action," writes anarchist historian Dave Poole. In a recent e-mail, John Mason Hart, author of the definitive study "Anarchism & The Mexican Working Class", concluded that if Guerrero had survived, the Mexican revolution would have looked more like the contemporary neo-Zapatista rebellion in Chiapas than the fratricidal bucket of blood it became.

As a writer, Praxides G. Guerrero's prose has all the impact of an anarchist bomb. In "Blow!", the revolutionary imagines himself as the wind: "I steal into palaces and factories, I blow through prisons and caress the infancy prostituted by Justice, I force my way into army barracks and see in them an academy of assassination, I am the breath of the revolution…"

It hardly seems a coincidence that modern-day anarchists struck in September, "the patriotic month" when Mexicans celebrate the declaration of their independence from Spain in 1810, the bicentennial of which, along with the centennial of the Mexican Revolution, is on deck in 2010. President Felipe Calderon has budgeted billions of pesos to mark the twin centennials even as Mexico is mired in a bottomless recession that has driven millions of workers into the streets. Ironically, the Calderon government has reportedly contracted a Hollywood production outfit with the very anarchist brand-name "Autonomy" for $60,000,000 USD to mount centennial "spectaculars" - in 2008, "Autonomy" staged the spectacular pageant that opened the Beijing Olympics.

In invoking Praxides G. Guerrero's hallowed name, anarchist bombers appear to be celebrating the vital role their ideological forbearers played in the Mexican revolution, the first great uprising of the landless in the Americas and an immediate precursor of the Russian revolution.

Anarchism in Mexico dates back to the first days of the republic when in 1824, North American followers of the Welsh utopian socialist Robert Owen unsuccessfully sought to establish colonies along the border in Chihuahua. In the 1860s, anarchism doing business as "mutualism" (i.e. working class solidarity) took root in the burgeoning Mexican labor movement - mutualism's most significant representation was the House of The World Worker (Casa de Obrero Mundial") that flourished during the early days of the revolution.

As the Mexican revolution crested at the turn into the 20th century, anarchism gained an early foothold. Ricardo and Enrique Flores Magon's newspaper "Regeneracion" ("Regeneration") was passed from hand to hand and widely read by those who sought the dictator's overthrow. Repeatedly imprisoned by Porfirio Diaz, Ricardo and Enrique fled to the U.S. where they clandestinely continued to publish "Regeneracion." The anarchist duo was pursued by both Diaz's agents and U.S. immigration authorities and forced to flee from city to city (San Antonio, Los Angeles, S. Louis.) Imprisoned for violating the 1917 version of the Patriot Act, Ricardo Flores Magon died in Leavenworth Federal Penitentiary in 1922 under mysterious circumstances that suggest he was strangled by prison guards for flying a Mexican flag in his cell. A century after the Mexican revolution, a handful of campesino organizations in the Flores Magones' native state of Oaxaca continue to incorporate the brothers' names in their struggles.

During their ill-fated sojourn north of the border, the Magones forged links to U.S. anarchists. The IWW - the Industrial Workers of the World or Wobblies - which preached anarchism on the street corners of the American west, are said to have been the organizing force behind the miners' strike in the great Cananea copper pit in Sonora during which a score of workers were massacred by the Arizona Rangers - Cananea is considered the seedbed of the Mexican labor movement. The celebrated Chicago anarchist Voltairine de Cleyre contributed to Regeneracion and raised bail money for the Flores Magones. In 1911, Joe Hill, the renowned Wobbly organizer and bard, rode with the Magonistas in a failed expedition to liberate Baja California.

Despite their margination from the revolutionary mainstream, Magonistas fought in the armies of Emiliano Zapata, Francisco Villa, and Venustiano Carranza although they were often singled out as troublemakers and executed by revolutionary firing squads.

The anarchist flame in Mexico would never have survived without the solidarity of Spanish exiles. Spanish anarchists played a critical role in the formation of the House of the World Worker and after the Spanish Civil War (1936-9) anarchist fighters and thinkers were offered sanctuary from Franco's fascist hordes in Mexico. Spanish anarchists founded the Social Reconstruction Library in downtown Mexico City, an invaluable repository of anarchist archives.

The Zapatista rebellion in Chiapas in 1994 signaled the second coming of Mexican anarchism. The EZLN's rejection of dependence on the "mal gobierno" (bad government) and its insistence on collective action and the creation of autonomous zones in the southeast of that highly-indigenous state inspired collectives of young anarchists, often clustered around the National Autonomous University or UNAM. Anarchist activists spurred the 1999-2000 strike against a tuition hike at the National University. Ski-masked, so-called "ultras" with tags like "El Mosh", "El Gato", and "The Devil" drove the student struggle to sectarian excess and a clampdown by the federal police that resulted in 700 arrests.

The uproar at the 1999 Seattle conclave of the World Trade Organization was the first explosion of the anti-globalization movement in which anarchists would play a pivotal role. Black clad youth basked in the media spotlight in Seattle but property damage against franchise chains like Niketown by the self-named "Black Bloc" purportedly animated by the writings of U.S. anarchist guru John Zerzan, offended mainstream anti-globalization groups like Global Exchange whose founder, Medea Benjamin called for their arrest. The Seattle uprising was first plotted at a 1996 anti-globalization forum staged by the Zapatistas on the fringes of the Lacandon jungle.

The death of Black Blocker Carlo Giuliani under the guns of the police at the 2001 Genoa Italy G-8 summit had deep scratch in the Zapatista zone where a clinic has been named for the anarchist martyr at Oventic, the rebels' most public outpost - the Giuliani family has contributed an ambulance.

Mexican black blockers went into action at the 2003 WTO fiasco in the luxury port of Cancun. Armed with Molotov cocktails, shopping carts filled with rocks, and home-made battering rams, the anarchos threatened to storm police barricades but spontaneous peace-making by indigenous women protestors helped avoid bloodshed and the black-clad militants decided to burn down a local pizza parlor instead.

Bloodshed was on the agenda at a 2004 Ibero-American summit in Guadalajara when then Governor Francisco Ramirez Acuna (now president of the lower house of the Mexican congress) unleashed his robocops on an anti-globalization rally. Young anarchists were beaten into the sidewalk like so many baby harp seals and dragged off to gaol where police torture continued for weeks. Several block blockers were held for nearly a year despite the outcry from the international human rights community.

Anarchist collectives in Mexico City are not universally unruly. La Karakola, a collective that swears allegiance to Zapatismo and non-violence, would just as soon dance as toss rocks at the cops. Anarcho "squats" take over abandoned buildings - the "okupas" modeled on those run by Barcelona activists pop up in unlikely neighborhoods such as the squat house under the towering Torre Mayor, an 88-story skyscraper on swanky Reforma boulevard.

Punky anarchist fashion - black clothes, studded leather jackets, piercings, exotic hairstyles, and a written language in which "k's" replace "c's", is popular with dissident big city youth and on display Saturday mornings at the Chopo Bazaar and evenings at the Alicia Forum where punk meets anarchism. But most anarcho "fashionistas" are not bombers - it's a struggle to slip a ski mask over a Mohawk.

2006 seems to be the year that anarcho fury at the destruction of the planet took wings - the earliest postings on the Total Liberation page date from then. The first actions were little publicized and dismissed by police and the media as vandalism - destruction of pay phones installed by Telmex, owned by tycoon Carlos Slim, the richest man in Latin America, is a popular sport. Sabotage peaked in 2008 when 129 actions were recorded, most of them non-violent such as the liberation of slaughter house-bound chickens and the reconfiguration of bull ring signage transforming the Toluca Plaza de Torros into a "Plaza of Torturers."

One exception was the torching of a leather expo in Leon Guanajuato, the shoe and boot capital of Mexico. On October 2nd, the 40th anniversary of the 1968 student massacre, fast food franchises were Molotov-ed in the capital's old quarter and 13 anarchists arrested. Fake bombs were subsequently planted at MacDonald's, KTC, and Burger King in ten provincial cities.

The September wave of bombings was a defiant step upwards but not by much - the "bombs" were primitively fashioned from butane tanks used by plumbers to solder pipes and detonated by bottle rockets. All bombings occurred during early morning hours to avoid human casualties although some stray dogs and cats may have been singed.

Despite the lack of lethal intent, the bombings have riveted the attentions of numerous security forces, particularly the CISEN, Mexico's lead intelligence agency which is reportedly spread thin trying to keep tabs on plans by clandestine guerrilla bands ranging from the Zapatistas to the EPR to foment armed uprising during the 100th birthday party of the Mexican revolution to which all Mexicans, regardless of ideological persuasion, have been invited.

John Ross' monstrous "El Monstruo - Dread & Redemption In Mexico City" will hit the streets in November (to read raving reviews from the likes of Mike Davis and Jeremy Scahill go to www.nationbooks.org.) Ross will be traveling Gringolandia much of 2009-2010 with "El Monstruo" and his new Haymarket title "Iraqigirl", the diary of a teenager growing up under U.S. occupation. If you have a venue for presentations he would like to talk to you at johnross@igc.org

Izvor: CounterPunch

HAP @ 16:55 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, listopad 10, 2009


University and workplace occupations are promising indications of the return of communism, in its original sense

One of the remarkable things about the manifesto of the recent University of California Santa Cruz student occupation, the Communiqué from an Absent Future, was the emphatic use of the word communism to describe their project to "demand not a free university but a free society".

This re-appropriation of the word communism marks a new direction after numerous attempts to refigure a certain spirit, while avoiding the specific content, of communism under such concepts as "the common" or "communisation" in various brands of leftwing, post-cold war political activism. Communism itself had been more or less abandoned to the dwindling base of old far-left political groups and Maoist movements.

Yet something has certainly changed of late, of which the UCSC occupation statement is simply the tip of a larger cultural iceberg. After the 2008 global economic crisis a spell of naivety – about the potential of the half-forgotten anti-globalisation movement; the efficacy of anti-war demonstrations; and whose interests are really being served by identity politics – has arguably been broken. This has forced a reappraisal of the whole project of postmodern, leftwing political thought: from the commitment to non-violence, all the way up to the abandonment of materialist economic analyses like Karl Marx's theory of the "declining rate of profit".

Those shrinking violets of radicalism past (many now in their 70s) have also re-emerged to appreciative audiences. The trend came to a head with the "Idea of Communism" conference organised by Birkbeck College earlier this year, which through its assembled group of rockstar theorists and with its provocative title managed to sell over a thousand tickets.

However, as was clear to those attending the conference, and the way in which it was received on Cif (from which you would imagine the speakers were advocating the reintroduction of the Soviet gulag), what this word communism actually stood for was not altogether clear.

One of the more concrete arguments that emerged from the conference, and in his subsequent interview with the BBC, was Alain Badiou's insistence that after the failure of 20th century communism there was now a necessity to "maintain a distance" from the state.

Although equating communism with a radical antipathy to the state might seem like mumbo jumbo to those whose historical memory of socialism equates solely with the one-party state and the command economy, it is worth remembering that from the start if communism meant anything it was the means by which the conditions could be ripened to eliminate the need for a state – ie with the abolition of capitalism. What separated the communist from the run of the mill liberal reformer, or social democrat, was precisely the will towards the end of the state.

It is with the greatest irony, then, that communism in the 20th century became synonymous with the monolithic state, grand, orchestrated parades and totalitarianism. Although there were achievements in Russia, China and Cuba, there is thankfully little enthusiasm on the left for a return to this social model. Rather, there is increasing interest in the embryonic hope offered by the short-lived Paris Commune of 1871, which Marx enthusiastically described as "a revolution against the state as such".

In its latter day form, this model of Paris Commune organisation equates to a tendency to promote autonomous working-class seizures. In her film The Take, Naomi Klein endorses this model of communism (without using the word directly) by publicising the expropriation of the factories by workers after Argentina's period of economic meltdown in 2001. In Michael's Moore's recent film too, Capitalism: A Love Story, he promotes democratic and egalitarian worker co-operatives as an alternative to capitalism, claiming: "People love this part of the film."

Before we get too excited though, it is worth understanding the full scale of the limitations and obstacles facing this form of communist organisation. Islands of worker co-operatives face enormous obstacles in regard to competition from capitalist rivals, which due to the inherent nature of capitalism are able to command economies of scale, depress wages and drive down their product prices, thus undercutting their worker-managed competitors.

Worker co-ops also require at least a somewhat sympathetic legislature and the backing of a mass movement to allow what are, after all, factories and machinery simply stolen from the bosses. The question of politics and the state is therefore never far away – without a political theory of how to deal with the state, such a form of organisation is doomed to the realm of idealism, or just random occurrences.

Furthermore, there is the question as to whether this form of communism has universal potential beyond the conditions of blue-collar factory work. How, for instance, could workers expropriate a call centre (even if they wanted to) when there is little to expropriate except office space, probably rented by the company, and some phone lines?

And most difficult of all is that persistent bugbear of the left: who is the subject for change? In Marx's Communist Manifesto, the term proletariat was used precisely to indicate a class with nothing to lose, who are capable of taking the high risks required in any radical political transformation. Is there any such group today? Vast sections of the working class have been fully pulled into dependency on the liberal state. Immigrants are often atomised and lacking solidarity.

I think what we lack is theoretical work that explains plausible scenarios in which autonomous worker co-operatives could be politicised and achieve universal scope.

Still, in the real world there are promising signs we should not ignore. Even in the UK, the dominant form of radical protest is shifting to the occupation – we have seen this with the university occupations over Gaza and worker occupations at Visteon and Vestas. What is now needed is for workers and students to stop making demands on the state, whether that be nationalisation, concessions or government intervention; and figure out how to take their occupied spaces and make them their own.

HAP @ 20:00 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, listopad 9, 2009
Pod izgovorom svjetske gospodarske krize, španjolska je buržoazija
uništila hrvatsku industriju porculana i bez imalo srama preuzela
tržište i kupce. Dosadašnji vlasnik, tvrtka Roca Corporacion
Empresarial, prodala je nedavno Inkerov "Porculan" Porvasalu, tvrtki
iz iste zemlje, koja ne mora nastaviti proizvodnju, a koja je već
najavila otpuštanje 170 radnika i seljenje proizvodnje u Španjolsku.
Zaprešićka tvornica keramike i porculana, jedina takva tvornica na
prostoru šire regije, izgrađena je 1953. godine. Godišnje je
proizvodila oko 12 milijuna artikala od kojih je više od polovice
završavalo kod kupaca u zemljama regije, Europe, ali i destinacijama u
ostatku svijeta. Inker drži 55% domaćeg tržišta, a više od 50%
proizvoda izvozi. Nakon prodaje tvornice prvom inozemnom vlasniku
1996. godine promijenjeno je šest vlasnika, da bi deset godina kasnije
došao španjolski Roca koji je iako iz branše, uništavao tvornicu i
pritom dobro zaradio. Uprava je prije nekoliko mjeseci prijetila
radnicima da će ih, ako ne potpišu ugovore o sporazumnom otkazu ili
ugovore o radu za polovicu plaće u sljedećih šest mjeseci, odbaciti na
cestu bez plaća i mogućnosti na zavodu za zapošljavanje, sve kako bi
gazde izbjegli plaćanje otpremnina. Obećanja za ulaganjem u strojeve i
razvojem nisu se ostvarila pa se broj radnika od početnih 830 smanjio
na samo 345 koji rade za bijednu plaću od 2000 kuna mjesečno. Među
otpuštenim radnicima najviše ima žena srednje životne dobi koje
spadaju u skupinu koja teško pronalazi novi posao pa čeka mirovinu na
Zavodu za zapošljavanje. Nekad veliki div koji je zapošljavao i hranio
radnike zaprešićkog kraja, danas ima jednake potencijale kao i u
svojim najslavnijim danima. Pitanje je samo hoće li se radnici
pobuniti protiv gazdi i pod svojom upravom nastaviti proizvodnju ili
će nastaviti trpjeti njihova ponižavanja i besramno iskorištavanje sve
do konačnog uništenja tvornice.

http://www.crvena-akcija.org/index.php?option=com_content&view=article&id=177:unitena-jo-jedna-grana-industrije&catid=34:hrvatska&Itemid=58
HAP @ 18:53 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 8, 2009

E-mail Odštampaj članak PDF
Dok ekonomska kriza hara planetom, mnogi se pitaju da li postoji bolji način organizovanja društva. Kejt Koneli i Esme Čunara objašnjavaju na koji način bi funkcionisala planska ekonomija.

 

Zašto nam je potrebno socijalističko planiranje?

Kapitalizam je haotičan i krajnje destruktivan. Rat, glad i nezaposlenost stalne su karakteristike ovog sistema.

Sve ovo je posledica toga što je osnovni pokretač kapitalizma kompeticija – uobličena željom za profitom, a ne za zadovoljenjem ljudskih potreba.

Ta želja takođe utiče i na naše životno okruženje – pitanja troškova stavljaju se uvek ispred vođenja računa o planeti. Socijalističko planiranje nam je, u krajnjoj instanci, potrebno da bismo sprečili uništenje Zemlje.

U kapitalizmu ne postoji planiranje – iako se odvija u okviru individualnih kompanija, ono se ne proširuje na celo društvo.

Kapitalizam je takođe i krajnje nedemokratičan. Čak i u onim krajevima sveta gde nam je omogućeno da glasamo za parlamentarne predstavnike, nemamo kontrolu nad većinom ekonomskih odluka koje nam direktno upravljaju životima.

Socijalističko planiranje znači proširenje istinske demokratije, na način koji će nam omogućiti da svi imamo reč pri određivanju prioriteta i da kolektivno odlučujemo o tome kako na najbolji način koristiti i raspoređivati resurse.

To znači i kraj klasnog sistema, koji primorava većinu svetskog stanovništva da radi, kako bi proizvodilo bogatstvo koje će kasnije posedovati i kontrolisati uski krug elite.

Za revolucionarne socijaliste, planiranje znači zajedničku kontrolu nad društvom, kako bi ono bilo vođeno u interesu većine.

 

Nije li moderna ekonomija isuviše komplikovana da bi se planirala?

Svet je danas globalno integrisaniji i tehnički napredniji nego i u jednom trenutku u dosadašnjoj istoriji.

To ne znači da je planiranje nemoguće – nove tehnologije, zapravo, olakšavaju komunikaciju i razmenu informacija širom planete, u bilo kom trenutku.

Pogledajmo kako ovo funkcioniše u kapitalizmu. Supermarketi, na primer, ulažu veliku energiju u planiranje transporta, izlaganja i promovisanja hrane i ostalih dobara iz svih krajeva sveta.

Proizvodnja lekova je još jedan primer kompleksnog planiranja – koji takođe pokazuje i na koji način je kapitalizam sputava.

Farmaceutski proizvodi moraju prvo biti isprobani i testirani, da bi ih potom radnici transportovali u apoteke i bolnice. Tu ih preuzimaju drugi radnici, koji su proveli godine obučavajući se u oblasti medicine.

Ipak, lekovi se u kapitalizmu patentiraju, zato što se smatraju visokoprofitabilnom robom.

Ljudi kojima su lekovi očajnički potrebni, kao rezultat toga, ne mogu sebi da ih priušte – a pošto je tržište privatizovalo intelektualni napor uložen u stvaranje lekova, nezakonito je to znanje iskoristiti kako bi se proizveli neki slični lekovi.

Najočigledniji primer ovoga je jug Afrike, gde vlada žestoka nestašica retroviralnih lekova i gde ljudi umiru prosto zato što su siromašni.

Kompeticija je takođe brana razvoju medicine. Kompanije zadržavaju naučna saznanja za sebe, u nadi da će, ukoliko prve razviju neki novi lek, ugrabiti sav profit.

Kada bi naučnici i istraživači radili zajedno, lekovi bi se mnogo brže razvijali, otklanjajući veliki deo patnji i preranih smrti koje danas uzrokuju virusi poput HIV-a.

 

Ne bi li planiranje bilo isuviše neefikasno?

Kapitalizam je izrazito neefikasan sistem. Kompeticija stoji na putu saradnji, koja bi dovela do mnogo produktivnijih načina za proizvodnju stvari koje su ljudima potrebne.

Demokratski planirano društvo eliminisalo bi pravljenje “otpada”, koje je ugrađeno u kapitalizam.

Budući da današnji sistem ne počiva na planiranju, kompanije i investitori očajnički jure za svim što im deluje kao novi izvor profita.

To znači da kapitalizam proizvodi preveliku količinu nekih dobara, dok, istovremeno, ostala proizvodi u premalim količinama.

Budući da proizvodnja nije vezana za ljudske potrebe, onda kada kompanije shvate da njihov proizvod više ne može da se proda, nastaju krize. Karl Marks je objasnio da je kapitalizam prvi sistem u kom se kriza javlja usled preterane proizvodnje, a ne nestašice.

Besmislica ovog sistema se ogleda u tome što se robe nagomilavaju neprodate, dok u isto vreme ljudi nemaju sve što im je potrebno.

Tako su mnoge kompanije, tik pred aktuelnu krizu, učestvovale u građevinskim programima, kako bi izvukle maksimum profita iz neprimereno visokih cena kuća.

Sada se u svim tim gradovima nalaze prazne, poluizgrađene kuće. One su mogle biti brzo dovršene, kako bi se obezbedila jeftine stambene jedinice za siromašne, koji jedino tako nešto mogu sebi da priušte.

Ipak, ove kuće su napuštene jer ne donose profit. Zasigurno nisu ostavljene u tom stanju jer ljudima kuće nisu potrebne.

Trgovanje oružjem i marketinška industrija, još su neki od primera štetnih i destruktivnih industrija, u kojima bi sposobnosti onih koji su u njima zaposleni mogle biti transformisane u svrhu proizvodnje stvari koje bi svetu bile zaista potrebne.

Radnička klasa je ta koja trpi posledice neefikasnosti kapitalizma.

Tako se danas na hiljade radnica i radnika u Britaniji i Sjedinjenim Državama suočavaju sa nezaposlenošću. U isto vreme, na hiljade drugih ljudi primoravaju se da rade sve duže i duže, ne bi li sastavili kraj s krajem.

Anarhičnost kapitalizma uništava samu osnovu ljudskog života – što je, po verovatno svačijim standardima, prilično neefikasan način za upravljanje svetom.

Planski sistem bio bi sposoban da ponudi racionalne odgovore na pitanja koja pred nas iznose uništavanje životne sredine i potreba za prehranjivanjem svih stanovnika planete.

 

Da li bi to planiranje uništilo inovaciju?

Socijalističko planiranje podrazumeva masovno učestvovanje u odlučivanju o prioritetima ekonomije i opšteg pravca u kom se neko društvo razvija – što su procesi u kojima danas nemamo svoj glas.

Ipak, primena svakog zasebnog dela sveukupne isplanirane šeme je fleksibilna.

Tako da, ako bi društvo odlučilo da bi inženjeri koji danas proizvode oružje trebalo da svoje znanje iskoriste za razvoj izvora obnovljive energije, inženjeri bi mogli da, svako na svoj način, pronađu najbolji put da to i postignu.

To znači maksimum fleksibilnosti, ali u okviru opšteg, demokratskog plana.

Većina radnica i radnika u kapitalizmu predstavlja samo zupčanike u mašini koju neko drugi poseduje. Pošto nemaju nikakvu kontrolu nad procesom proizvodnje, radnici i radnice nisu podstaknuti da razmišljaju o unapređivanju načina na koje obavljaju svoje poslove.

S druge strane, u socijalističkom planiranju ljudi bi igrali aktivnu ulogu u donošenju svih odluka i stoga bi bili motivisani da razmišljaju o boljim načinima za obavljanje posla.

Radnici i radnice – oni direktno uključeni u proizvodnju i pružanje usluga – upravo su ti ljudi koji bi trebalo da dođu do najboljih ideja i shvatanja o tome kako poboljšati stvari.

Participativno donošenje odluka raskrstilo bi i sa mnogim okovima menadžmenta i birokratije koji postoje u kapitalizmu.

Uzmimo za primer zdravstvenu službu ili obrazovni sistem u Britaniji – nastavnici/e i zdravstveni/e radnici/e imaju mnogo više svesti o tome šta je potrebno poboljšati i kako rukovoditi sistemom od menadžera koji su proteklih godina uvedeni u ove službe.

 

Da li bi socijalističko planiranje bilo demokratsko?

Nama je kapitalizam predstavljen kao slobodno društvo koje se bazira na nizu uzajamno korisnih, dobrovoljnih razmena.

Međutim, u stvarnosti, ogromna većina ljudi prinuđena je ekonomskim uslovljavanjem – ili pak direktnom silom – da radi i takmiči se za stvari poput obrazovanja ili dobijanja stana. Izbor koji je pred nas stavljen glasi – radi ili gladuj.

Socijalističko planiranje podrazumeva potpuno drugačije prioritete – proizvodnju u službi potreba, a ne profita. Bez proširenja demokratije i uključivanja mase stanovništva u donošenje odluka, nemoguće je utvrditi koje su to potrebe.

Ipak, demokratija ne mora da znači svakodnevno hvatanje za glasačku kutiju – ona podrazumeva učešće u diskusijama, u donošenju zajedničkih odluka i, potom, u njihovom praktičnom sprovođenju.

 

Zbog čega je planiranje propalo u Rusiji?

Većina ljudi, kada pomisli na socijalističko planiranje, pomisli na horor staljinizma – na represivni režim i autoritarne petogodišnje planove. Međutim, Staljinovi planovi nisu bili socijalistički – oni su se zasnivali na kompeticiji koja se odvijala na globalnom planu.

Tokom Ruske revolucije 1917. godine, radništvo je preuzelo vlast i neko vreme eksperimentisalo sa novim oblicima radničke kontrole i novim načinima života. Ipak, pošto nije uspela da se proširi na druge zemlje, revolucija je ostala izolovana, što je uzrokovalo njenim slomom.

Staljin je unazadio postignuća revolucije. Tvrdio je da je prioritet Rusije sustizanje industrijskog razvoja rivalskih zemalja.

Staljinistička Rusija je postala država koju je na najgori mogući način oblikovala njena težnja za vojnim i ekonomskim takmičenjem sa svojim globalnim rivalima – za šta je ogromnu cenu platilo njeno radništvo i seljaštvo.

To ujedno znači da je socijalizam nemoguće ostvariti u sred mora kapitalizma, kao i da državno vlasništvo nad industrijom nije isto što i socijalizam. Socijalističko planiranje znači da radnice i radnici moraju kontrolisati ekonomiju, a ne biti njene žrtve.

 

Da li bismo od planiranja svi postali isti?

Kapitalizam je izgrađen na ideologiji koja slavi pojedinca, dok, u stvari, slama svaki potencijal kod većine ljudi. Milioni ljudi nikada nisu dobili priliku da istraže svoje talente ili interesovanja.

Socijalizam znači oslobađanje ljudskog potencijala od sistema u kom mala grupa ljudi, o našem trošku, monopolizuje svetske resurse. On podrazumeva i uništenje masovnog osećaja nemoći, na kom je kapitalizam zasnovan.

Naravno da bi ljudi imali mnogo različitih i čak suprotnih ideja o tome šta da se radi – što jedino znači da bi socijalističko društvo podrazumevalo mnogo više diskusije i argumenata.

To ne znači da bi svi postali isti, ili da individualnost tu ne bi imala šta da traži. Naprotiv, na delu bi bila istinska demokratija – u kojoj bi se ljudi pridržavali odluka koje većina društva podržava.

 

Kako bi planiranje funkcionisalo?

Ne postoji nekakav stalni obrazac socijalizma – njega milioni žena i muškaraca moraju stvoriti u procesu poboljšanja svih životnih uslova. Ipak, na osnovu prošlih iskustava, možemo dosta reći o tome na koji način bi stvari mogle biti drugačije organizovane.

Demokratija u kapitalizmu nije istrulila samo zbog tolikog broja korumpiranih političara. Ona je ovakva baš zato što nikada nemamo reč u donošenju stvarnih odluka koje utiču na naše živote – odluka koje se donose u upravnim kancelarijama kompanija širom sveta.

Demokratija bi u socijalizmu predstavljala aktivan proces odozdo, pa sve do vrha. Odluke bi zaista imale smisla jer bi radnička vlast nad ekonomijom značila da one mogu biti i primenjene.

S vremena na vreme, grupe bi birale svoje predstavnike koji bi bili momentalno opozivi i ne bi postojali kao privilegovana politička klasa.

To znači da bi svi morali da poštuju odluke većine. To takođe znači i da odluke mogu biti promenjene ukoliko se ispostavi da postoje bolji načini da se određena stvar obavi, ili ako dođe do promene u prioritetima.

 

Na koji način postići socijalističko planiranje?

Jedino pokreti koji se bore za promene mogu stvoriti osnovu socijalističkog planiranja – kroz diskusije o novim načinima za upravljanje društvom. Postoje mnogi primeri ovog procesa.

U Pariskoj komuni iz 1871. godine, Sindikat mehaničara i metalaca je tvrdio da jednakost znači “ekonomsku emancipaciju” koja “može biti postignuta samo putem formiranja radničkih udruženja, koja su jedina koja mogu da transformišu našu poziciju najamnih radnika u poziciju kolega”.

Komuna je odredila nivo minimalne plate i maksimalne iznose cena. Eksperimentisala je i sa novim vidovima pravde i donošenja odluka.

Upravo je posmatrajući Parisku komunu, revolucionar Karl Marks uvideo da će organizacija budućeg društva moći da izraste jedino iz otpora prema starom.

Tokom proteklog veka mogli smo da vidimo slične primere radničke vlasti – u Španiji 1936, Francuskoj 1968, Čileu 1973, Poljskoj 1980. i najskorije u Argentini i Venecueli.

1970. godine su u Britaniji radnici i radnice koji su okupirali svoje fabrike i bolnice morali da se organizuju kako bi donosili odluke o upravljanju svojim radnim mestima i kako bi određivali prioritete.

Naravno, nijedan oblik radničke vlasti ne može dugo da opstane u izolaciji ili u kontekstu globalnog kapitalizma – neophodna nam je revolucionarna transformacija celog društva kako bi radničku vlast učinili trajnom.

Ipak, ovi primeri pokazuju na koji način se samopouzdanje i očekivanja menjaju kada se ljudima pruži prilika da se sami organizuju.

 

Izvor: www.marks21.info


HAP @ 11:30 |Komentiraj | Komentari: 0


MASA logoBauk kruži Splitsko-dalmatinskom županijom – bauk anarhosindikalizma. Sudeći po najnovijim medijskim izjavama manje ili više poznate klike sindikalnih birokrata, radničko samoorganiziranje mimo njihove kontrole uzelo je maha do mjere da dotični u javnosti počinju ispuštati krikove ranjenika. Radnici splitske Željezare i vranjičkog Salonita zaoštrili su metode borbe i preuzeli stvari u svoje ruke jer im je očigledno kristalno jasna prava uloga postojećih, žutih sindikata - gušenje radničkog bunta, sklapanje bijednih sporazuma i paktova s gazdama i političarima, i to na osobnu korist sindikalnih vođa, te bezobrazno punjenje džepova istih novcem od članarina i ostalih mutnih subvencija. Iako sami radnici vjerojatno nikad nisu ni čuli za anarhosindikalizam, sindikalni birokrati i političari očito su itekako svjesni vlastite opozicije, pa u javnosti pokušavaju demonizirati istu pokušavajući je prikazati kao kaotični sindikalizam. Ovo predstavlja tipičan pokušaj demagogije.

Anarhosindikalizam kao metodu borbe bira direktnu (neposredovanu) akciju – usporavanje rada, štrajk, sabotažu, blokadu, bojkot. Direktna akcija logički proizlazi iz našeg shvaćanja samih sebe kao slobodnih bića, izraz je odlučnosti i zajedništva radnika, a prakticirajući je, oživotvorujemo ideale slobode i solidarnosti – temeljne vrijednosti anarhističkog društva. Pravne metode borbe – omiljeno oružje sindikalnih birokrata – služe isključivo gušenju radničke inicijative i rasipanju radničke volje, odlučnosti, borbenosti, vremena i novca. Štrajk glađu, kao krajnje banalan način privlačenja pozornosti ozljeđivanjem sebe samih, i to zbog krivnje gazdi i političara, nema nikakvog smisla!

Mreža anarhosindikalista i anarhosindikalistkinja ujedinjena je u stavu da se do neposredno demokratskog, nehijerarhijskog društva može doći isključivo istim takvim metodama organiziranja. Zato, kroz djelovanje autonomnih lokalnih grupa, radimo na stvaranju mreže baznih sindikata bez hijerarhije, plaćenih službenika i sindikalne birokracije; sindikata čiji članovi sve odluke donose sami međusobno, te koji su u veće federalne jedinice organizirani odozdo prema gore. U MASA-i nitko nema pravo donositi odluke u ime drugih, a zajedničko donošenje odluka sprječava pojavu korupcije unutar organizacije. Uz to, MASA nema plaćene sindikalne birokrate za razliku od ostalih sindikata. Svi članovi i članice koji su delegirani obavljati određene sindikalne poslove ne dobivaju nikakvu novčanu nadoknadu, oni doniraju svoj rad organizaciji. Takav sindikat jedini je način da u ovo doba recesije i krize kapitalističkog sistema mi, radnici i radnice, preuzmemo kontrolu nad ekonomskim uvjetima svojih života i prestanemo biti radilice bez ljudskosti, prometnuvši se u stvarne faktore, u stvaraoce društvenog bogatstva, u potpune osobe.

U takvim sindikatima prakticira se solidarnost i uzajamna pomoć, liječi od otuđenja, sebičnog individualizma te osjećaja nemoći i depresije koju isti donosi, gradi međuljudsko povjerenje, bratstvo i sestrinstvo boreći se za zajednički pravedan cilj. A cilj može biti kratkoročan – bolji radni uvjeti, kraće radno vrijeme i veće plaće, ili dugoročan – revolucionarnim generalnim štrajkom kapitalizam i državu zamijeniti slobodnim egalitarnim društvom.

Solidarnost sa svim izigranim i opljačkanim radnicima i radnicama!

Za anarhosindikalizam – direktna akcija i direktna demokracija!

* * *

Mreža anarhosindikalista i anarhosindikalistkinja (MASA)
Lokalni kontakt Split: split@masa-hr.org
Tel. (+ 385) 95 / 835-1085
Web: www.masa-hr.org

HAP @ 10:15 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, 08 Listopad 2009 07:19
Kampanja laži Jutarnjeg lista i EPH ne samo da se nastavlja nego i eskalira. Očito zaključivši kako redovito objavljivanje najprljavije propagande u vijestima nije dovoljno, Jutarnji je odlučio toj propagandi dati najistaknutije mjesto i time se praktički pretvorio u službeni bilten Svjetske banke i udruge poslodavaca. Nakon skandaloznog "kviza" u kojem se na najbesramniji način iskrivljuju statistički podaci, Jutarnji je objavio tekst u kojem bez ustezanja piše hvalospjeve vlastitom kvizu. Taj tekst, koji se nikako ne može nazvati viješću, zatim je stavio na naslovnicu tiskanog izdanja i kao stalni link na istaknutom mjestu portala. Gnjusna nepotpisana žvrljotina koja nosi naslov "Kviz koji je srušio deset Hrvatskih mitova" sasvim je opravdano izazvala zgražanja javnosti.

Uz to, nedavno je i kao jedna od kategorija vijesti (uz vijesti iz Hrvatske i svijeta) dodana kategorija pod naslovom "Kako dalje" koji skuplja sve leži, mitove i manipulacije podacima na jednom mjestu. Ako je Jutarnji doista srušio koji mit, onda je to mit o nezavisnim medijim. Narod je prepoznao funkciju Jutarnjeg i EPH i ne nasjeda na njihove podvale. To pokazuje i nedavni simbolički napad na zgradu glasnogovorničke službe kapitalista. Šefovi, a ne radnici su krivi za krizu i oni trebaju platiti. U suprotno nas neće uvjeriti sva sila slugu kapitala.

 



http://www.crvena-akcija.org/index.php?option=com_content&view=article&id=176:narod-protiv-lai-eph-a&catid=36:crvena-akcija&Itemid=56
HAP @ 10:11 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, listopad 7, 2009

http://www.youtube.com/watch?v=ReGlm26y65Y

HAP @ 22:21 |Komentiraj | Komentari: 0
Salonit je po mnogo čemu simbol tranzicijskog stradanja radnika u
Hrvatskoj. Radnici koji su svoj radni vijek proveli u otrovnom
okruženju, već godinama se bore za egzistenciju i za mogućnost
nastavka rada nakon zatvaranja opasne tvornice u kojoj su radili. U
svojoj očajničkoj borbi, radnici Salonita nisu bježali ni od
radikalnih činova samožrtvovanja kao što su štrajkovi glađu. Te činove
su predstavnici vlasti vješto koristili da bi se predstavili u svojoj
najdražoj ulozi dobroćudnih zaštitnika naroda koji svojom
intervencijom spašavaju stvar. Tako su im i ovaj put obećali hitro
rješenje u zapošljavanju svih radnika na sanaciji Mravinačke kave što
je prekinulo štrajk.

Iako je prekid štrajka pomogao moćnima u poboljšanju njihove medijske
slike, on nije donio zadovoljavajuće rješenje radnicima. Umjesto svih
radnika zaposleno je samo 97 od 138 radnika. Radnici su još jednom
vidjeli da ponizne molbe moćnima na vlasti nisu donijele trajno
rješenje, najviše što se dobije su prazna obećanja i prijevara.
Srećom, radnička klasa uči na vlastitoj koži i ovoga se puta radnici
nisu prepustili samožrtvovanju i pozivanju na dobru volju vladajućih,
već su stvar uzeli u svoje ruke i simbolički zauzeli zgradu županije.
Ovakav razvoj događaja jasno pokazuje da proljetne studentske blokade
i kasniji radikalni seljački prosvjedi nisu izolirani slučajevi, nego
pokazatelj pooštrenja klasnih borbi u Hrvatskoj.

http://crvena-akcija.org/index.php?option=com_content&view=article&id=174:radnici-salonita-ponovo-prevareni&catid=34:hrvatska&Itemid=58
HAP @ 09:52 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, listopad 6, 2009
06.10.2009. | 11:56

Radnici Salonita zauzeli zgradu Županije: nakon prvog razgovora sa Sanaderom, odbili izaći

Najnovije

Radnici Salonita koji su jutros upali u zgradu Splitsko-dalmatinske županije tamo ostaju do daljnjeg.

Prva runda razgovora sa županom Sanaderom nije ih zadovoljila, odnosno nisu dobili jamstvo da će svi biti angažirani na sanacijskim radovima, a ne 97, kako je odlučeno u ponedjeljak.


Sam župan je pristao osobno intevenirati u Zagrebu u korist radniak. Predložio je radnicima da ostanu samo njihovi predstavnici, ali ih to nije zadovoljilo.
- Ostajemo svi, koliko god trebalo - poručili su.


- Meni to nije prihvatljivo. Sutra će tako doći svi drugi nezadovoljni radnici, a ja komotno mogu prestati biti župan i postati sindikalni povjerenik - rekao je župan.


Prva vijest

Sedamdeset radnika vranjičkog Salonita u stečaju u utorak oko 10 sati okupiralo je urede zgrade Splitsko-dalmatinske županije.

Razlog ovako radikalnog poteza je sporazum koji je u ponedjeljak potpisan između Fonda za zaštitu okoliša i zadarske tvrtke Odlagalište sirovine, a kojim posao na pripremnim radovima sanacije Mravinačke kave dobija 97 radno sposobnih zaposlenika Salonita, dok 41 oboljeli radnik od azbestoze ostaje bez posla i završava na Zavodu za zapošljavanje.

Ozren Matijašević, predsjednik HUS-a i Jozo Marić, povjerenik HUS-a za Dalmaciju tvrde da je potpisani sporazum oprečan obećanju, i pisanom dokumentu kojeg je potpisala premijerka Jadranka Kosor, i kojim se jamčilo da će ugovore o radu dobiti svih 138 radnika Salonita. Sindikalisti poručuju da prostore županije neće napuštati sve dok se ne pojavi župan Ante Sanader.

- Molimo premijerku da se hitno založi za ove bolesne ljude, kazao je Marko Mikačić, sindikalni povjerenik Salonita.

Inače, u 10 sati je počela konferencija za novinare HUS-a u hotelu Consul, koja je prekinuta zbog upada radnika Salonita u Županiju.

- Za vrijeme pressice dobio sam poziv da je 60 radnika Salonita samoinicijativno upalo u Županiju. Tražio sam od njih da to ne čine, jer ne podržavam anarhosindikalne metode. Ipak, obzirom da sam profesionalni sindikalist, preuzimam odgovornost za eventualni prekršaj - pojasnio je Marić.

Prema zadnjim informacijama, župana Sanader je u Splitu i čime je dobio informaciju o upadu radnika, zaputio se prema svom uredu.

Izvor: Slobodna Dalmacija
HAP @ 14:47 |Komentiraj | Komentari: 0
http://www.novilist.hr/Vijesti/Novosti/-BBnecemo-birati-metode-za-obran.aspx

RIJEKA - Ako Vlada do 15. listopada ne izađe s čvrstim garancijama da
će osigurati jamstva za gradnju četiri broda za domaće brodare, kao i
plaće radnicima do završetka privatizacije Sindikat metalaca Hrvatske
pozvat će trećemajce u štajk.

Da je radnicima u >>3.maju<< voda ne došla nego da i prelazi preko grla,
upućuje i istup predstavnika trećemajskih branitelja Roberta Renka na
pressici SMH-a u >>3.maju<<.

- U >>3.maju<< ima 1.500 hrvatskih branitelja i dragovoljaca koji imaju
i druge metode, osim ovih sindikalnih. Ako smo se mogli sami, bez da
nas je itko zvao, krvavo boriti za Hrvatsku, znat ćemo obraniti i ovo
naše brodogradilište i našu egzistenciju, kratko je, ali upečatljivo
poručio Renko.

Da situacija u >>3.maju<< nije nikad bila gora, čak ni u vrijeme
Domovinskog rata, ustvrdio je glavni povjerenik SMH-a Juraj Šoljić.
Riječko brodogradilište u ovom trenutku uopće nema novaca, od jeseni
prošle godine škver nije dobio ni kunu kredita i još donekle do
početka ovog ljeta navozi su se još koliko-toliko i financirali iz
tekuće proizvodnje. No, sada nema ni tog prihoda.

Prema Šoljićevim riječima, više se ne može govoriti samo o usporenoj
proizvodnji u brodogradilištu, sada pojedine proizvodne jedinice
potpuno staju, a samo je pitanje dana kada će se to lančano odraziti i
na druge trećemajske subsidijare, kao što su >>Motori i dizalice<< jer
im matično brodogradilište nema otkud platiti isporučene brodske
motore za tankere.

Od jučer se, prenio je Šoljić, ljude opet počelo slati na čekanje. O
tome kakva je atmosfera u najvećem kvarnerskom brodogradilištu
svjedoči i činjenica da su, kažu u SMH-u, radnici počeli sami tražiti
da idu na čekanje kako bi kućni budžet popunili radom >>na crno<< jer
banke i najosnovnije životne potrebe ne pitaju da li u >>3.maju<< ima
posla ili ne. Tako je prošli tjedan 157 radnika >>3.maja<< na vlastiti
zahtjev otišlo na čekanje, kažu u SMH-u.

- Nakon potpunog fijaska s prvim pokušajem prodaje u brodogradilišta
šalje se financijska policija, a istovremeno u Vladi zaboravljaju na
obećanje da će nam osigurati normalan rad i funkcioniranje do
završetka privatizacije, kazao je Šoljić, pitajući se ima li u svemu
tome i neke namjere. Osim što nisu dobili državna jamstva, unatoč što
postoji odluka Vlade, Šoljić je podsjetio kako država >>3.maju<< nije
još isplatila ni cesiju u iznosu od 6,5 milijuna dolara.

Ova upozorenja i zahtjeve iz trećemajske podružnice SMH-a jučer su i
pismeno uputili resornom ministru gospodarstva Damiru Polančecu, a u
ovom sindikatu krenuli su i s prikupljanjem potpisa za spas >>3.maja<<.
Ova akcija sakupljanja potpisa trenutno je usmjerena na 2.850 radnika
>>3.maja<< i kod približno isto tolikog broja kooperanata i dobavljača.
Županijska povjerenica SSSH Jadranka Tomašić i regionalni povjerenik
SMH-a Branko Kužet najavili su da će se potpisi prikupljati i od
građana tijekom narednih dana, najvjerojatnije na lokalitetu ispred
sindikalnog doma >>Franjo Belulović<< u Rijeci. Prikupljeni potpisi
petcije za očuvanje >>3.maja<< također će se dostaviti ministru
Polančecu odnosno Vladi.

- Ne idemo dalje, ovog puta idemo do kraja, izričiti su bili u
trećemajskoj podružnici SMH.

O. ANTEŠIĆ
HAP @ 10:19 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 5, 2009

U godini krize kad se zaoštrava borba između onih koji se bore za
vlastitu egzistenciju i onih koji odlučuju o njihovoj egzistenciji
jasno se pokazuje na čijoj je strani buržoaska država i kakva je njena
uloga. Uloga buržoaske države je u očuvanju trenutačnog poretka,
odnosno ona drži u pokornosti podčinjenu klasu putem raznih državnih
organa. U trenutcima krize kada sistem pokazuje slabosti i kada raste
nezadovoljstvo naroda, što dovodi do širenja revolucionarnog pokreta,
država se počinje koristiti fašističkim metodama da bi neutralizirala
i spriječila daljnje širenje kao i djelovanje već postojećeg pokreta.

Veoma očigledan primjer represivne, fašizirane države je Republika
Srbija. Osim što je pretjerano i pod opaskom javne sigurnosti bezazlen
napad revolucionara u Beogradu na grčku ambasadu okarakterizirala kao
terorizam, srpska država je u trenutku opće narodnog nezadovoljstva
skrenula pažnju javnosti na gej prajd i u naletu fašističkih grupacija
u izuzetno agresivnoj uličnoj kampanji otkazala povorku ponosa. Klasno
društvo se upravo održava na nasilju, diskriminaciji, šovinizmu te
država nastojeći zaštiti trenutačni poredak moći stvara antagonizam
među pojedinim društvenim grupama te na taj način huškajući jedne na
druge ustvari odvlači pažnju naroda od njegovih klasnih interesa i od
njegovih stvarnih neprijatelja. Upravo u takvoj društvenoj klimi se
dogodilo i ubojstvo francuskog navijača (Toulouse) upravo od tih istih
fašističkih grupacija. Crvena akcija zato daje punu podršku drugovima
u Srbiji u ovoj teškoj situaciji za sve progresivne organizacije i na
sve moguće načine će poticati zajedničku borbu svih potlačenih,
diskriminiranih, eksploatiranih protiv fašističke najezde i onih kojih
stvaraju fašizam kako bi očuvali svoju apsolutnu moć u ekonomiji i
politici društva.

http://www.crvena-akcija.org/index.php?option=com_content&view=article&id=173:faizam-u-srbiji&catid=35:svijet&Itemid=59
HAP @ 15:52 |Komentiraj | Komentari: 0


The promise of affordable higher education is dying. The University of California's students and faculty demand answers

University of California Berkeley students and faculty protest against fee increases and budget cuts

University of California Berkeley students and faculty protest against fee increases and budget cuts. Photograph: Justin Sullivan/Getty

It may seem that the thousands of people who converged on the University of California Berkeley's famous Sproul Plaza, home of the free speech movement, on 24 September were simply upset about money. Where has all the money gone? Who has taken it away?And perhaps there is no one to blame.

The University of California finds itself with a shortfall of $1.15bn for the next two years, the result of an $813m cut in state funding and another $225m increase in costs for student enrolment. Everyone knows that the state government is dysfunctional, that public funding decreased by 40% between 1990 and 2005 and that this year alone brought another 20% reduction, accelerating the abandonment of the premiere public university by a California legislature fully paralysed by minority rule (a two-thirds majority is required for sealing any budgetary deal) and Proposition 13 (the 1978 ban on increasing property taxes that strangleholds any attempt to increase revenues for public services).

It would seem like UC faces the same situation as other public services and institutions: layoffs, cutbacks, decreased services and the prospect of a seriously compromised education for undergraduates and graduates alike. So what's the problem?

Mid-summer, when no one was around, UC president Mark Yudof invoked "emergency powers" to implement furloughs on staff and faculty, and sent word to campuses that drastic cuts had to be made in operating expenses. Claiming that the UC system has no funds from which to draw in such dire moments, Yudof devised a plan, which includes a graduated salary reduction programme for all staff and faculty who make more than $40,000 a year.

One might have expected faculty and staff to understand the dire circumstances that led to these lamentable cuts. But it became clear that certain cuts actually devastated some programmes, while others absorbed the setback with ready reserves. The administration did not wait to reach a settlement with the unions. The faculty briefly canvassed were certainly not party to the decision.

As a result, the bad news that deans handed down at the beginning of the semester eliminated 2,000 positions, gutted programmes that train high school teachers in science education, closed courses in East Asian languages and advanced Arabic, overburdened classrooms, shut students out of their majors, let scores of lecturers go and closed the university library on Saturday. In addition, the administration demanded of students tuition and fee increases of nearly 40%, imperilling the very notion of an affordable public university and forcing many students to leave the university or scramble for full-time jobs.

Yudof's attempts to explain himself have only helped solidify a sense of outrage on the part of faculty, staff, students and the wider public. The result is a profound and growing scepticism about Yudof's ability to advocate for the future of the public university.

Those of us who were trying to develop a balanced critique of both the paralysis of the state economy and the questionable governance by UC administrators were incredulous when Yudof gave an interview to the New York Times Magazine in which he bragged about his own $800,000 salary, shamelessly displayed his anti-intellectualism, described his entry into the field of education as "an accident" and complained that he tries to speak to faculty and staff about the budget, but it is "speaking to the dead".

Suddenly, the problem was not only fiscal – "we don't have the money" – but a more profound loss of confidence in the mode of governance and the figure of authority entrusted with making the case for public education to the state and federal government during these hard times.

Faculty, staff and students are collectively outraged that the university has failed to make public and transparent what the cuts have been and will be, and by what criteria and set of priorities such cuts are made. Rage also centres on the devastation of "shared governance" – the policy that faculty must be part of any decision-making that affects the academic programmes and direction of the university. In its place, a "commission" was appointed by the administration with paltry representation by faculty. Emphatically missing are those in the arts and humanities.

No answers are forthcoming to a set of burning questions: Why in this age of slash and burn has the UC administration bloated by 283%, as their own public financial reports make plain? And why does the university spend $10m a year on inter-collegiate athletics and over $123m on a new athletic centre?

During a time of corrosive neo-liberalism and rising doubts about education and the arts as public goods worthy of state support, the administration ducks and hides – when it is not boasting about its own stupidity, failing to take up the task of making its decision-making process transparent, refusing to honour the mandate to bring in the faculty to share in establishing priorities and weakening the safeguards against a rampant privatisation of this public good that will undercut the university's core commitment to offer an education both excellent and affordable.

Many sceptics murmured that the call for a walk out and teach in on 24 September would come to nothing. So when over 5,000 students, staff and faculty crowded the open common of Berkeley alone (and several thousand more on the other 10 campuses), every major national and international media outlet took stock.

The vocal and theatrical demands of the demonstrators were not, as governor Arnold Schwarzenegger quipped, just noise coming from another "screaming" interest group. On the contrary, a rare solidarity among unions, students and faculty sought to "save the university", and their cry clearly struck a chord across a broad political spectrum. Robert Reich, former US secretary of labour, joined other faculty for a pointed speak-out the night before. Faculty and students clustered into an array of groups, pursuing strategies from mainstream lobbying to anarchist display. The administration was clearly shaken, and subtle hints of division among administrators could be detected. Some congratulated the demonstrators, and others hissed.

My wager is that the walls of the university will shake again – and again – until the message is received: This fiscal crisis is also a crisis in governance. The administration needs to make their books transparent, re-engage shared governance and set their priorities right so that the US can continue to claim a public institution of higher learning where a student does not require loads of money to receive a superlative education.

This is the promise that we see dying at this moment, and the very thought sends us into the streets en masse.


Izvor: Guardian
HAP @ 12:57 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, listopad 2, 2009

Evening surge expected in Lisbon vote

watch listen
Turnout in the second Lisbon referendum is reported to be high in Dublin city but low in other parts of the country, especially compared to last year's vote.


More than 3m people are eligible to vote in the referendum.

Polling stations around Ireland opened at 7am and will close tonight at 10pm.

Turnout is reported to be high in Dublin but voting is said to be slow in other parts of the country, especially compared to last year's vote.

Many polling stations are expecting a late surge this evening before polls close.

Dublin South West, which returned the highest No vote in the country in the last referendum, had recorded the biggest turnout in the Dublin county area by 5pm.

Dun Laoghaire, which recorded the biggest Yes vote, had a turnout of 29.5%.

In the province of Leinster the real voting in this referendum is beginning this evening.

Four of the ten constituencies here have a substantial number of commuters to the capital every day - that means the turnout in Kildare, Meath, Louth and Wicklow is currently struggling.

It is a different story in the rural constituencies of Carlow, Kilkenny, Laois-Offaly, Longford-Westmeath and Wexford, where the average turnout is closer to 30%.

In the west, voting in Galway city has picked up as people finish work, while parts of Connemara in Galway West are reporting turnout of between 20 - 25%.

Rural Mayo has seen a turnout of around 20%, with urban areas slightly higher at around 27%, although still lower than last year.

Southern constituencies were reporting a turnout of greater than 30% by 6pm and many expect a surge later this evening.

In the first Lisbon Treaty referendum, the 12 constituencies that make up the South Euro constituency - Munster without Clare - had a turnout just under 54%.

Leaders cast their votes

Among the first to vote was President Mary McAleese, who cast her ballot in St Mary's Hospital in the Phoenix Park.

The Taoiseach, joined by his wife Mary, cast his vote at Mucklagh National School Co Offaly this morning. There were a number of members of national and international press present.

Fine Gael leader Enda Kenny cast his vote at 9.15am in his home town of Castlebar, while Labour leader Eamon Gilmore cast his ballot in Scoil Mhuire on Shanganagh Road in Shankill.

Sinn Féin's Caoimhghín Ó Caoláin cast his vote at St Patrick's Hall in Monaghan town this morning.

Socialist Party MEP for Dublin Joe Higgins was in Huntstown School in Mulhuddart, while Libertas leader Declan Ganley, accompanied by his family, cast his ballot at Brierfield National School in Tuam in Co Galway.


Presiding officers say voting is slower so far than the last referendum, a situation not helped by early morning rain.

Some people expressed concerns that they had thrown out their voting cards believing them to be referendum literature, because they arrived in booklet form this year.

People who have not received their polling cards are still entitled to vote once their name is on the electoral register and they have proof of identity.

Every Irish citizen who is over 18 and on the Register of Electors can vote. (Check the register)

When a person goes to the polling station today they will be given one ballot paper and asked whether or not they approve of the proposal to amend the Constitution to ratify the Treaty of Lisbon. (Read the Treaty in English or Irish)

If voters approve of the proposal, they should mark X in the square beside Tá/Yes on the ballot paper, if they do not approve they should mark X in the square beside Níl/No.

If a voter has not received a polling card they should bring valid forms of identification, such as a passport, a driving licence, or an employee or student photo identity card, to the polling station.

Counting of votes will begin at 9am tomorrow.

http://www.rte.ie/news/2009/1002/eulisbon.html

HAP @ 20:03 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, listopad 1, 2009
Danas je nastavljen prosvjed više stotina vukovarskih srednjoškolaca
ispred gradske uprave kako bi izborili besplatan prijevoz. S učenicima
četiriju srednjih škola koji žive u udaljenim selima solidarizirali su
se njihovi kolege iz Vukovara pa tako i oni bojkotiraju nastavu. Nakon
jučerašnje bučne šetnje od Borovog naselja do središta Vukovara,
dočekao ih je gradonačelnik i, baš kao i danas, pozvao da prekinu
prosvjed. Gradska vlast je pokušala kupiti socijalni mir do kraja
godine postizanjem "dogovora" s prijevoznikom. Prema dogovoru,
prijevoznici će dati 40 posto popusta na cijenu mjesečne karte,
Županija će iz svog proračuna izdvojiti 10 posto, općine i gradovi 30
posto, a roditelji djece srednjoškolaca moraju platiti 20 posto
prijevozne karte. Prihvaćanje ove odluke značilo bi novi udar na
ionako siromašne obitelji čiji mjesečni budžet ponekad iznosi nešto
više od cijene redovne karte. Srednjoškolci nisu nasjeli kako je vlast
napravila "sve što može" i da se "više od toga ne može" izdvajati za
prijevoz. Srednjoškolci to objašnjenje ne prihvaćaju već traže da
prijevoz bude u cijelosti besplatan pa će i dalje bojkotirati nastavu.
Crvena akcija podržava ove zahtjeve i izražava svoju punu
solidarnost.

http://www.crvena-akcija.org/index.php?option=com_content&view=article&id=172:vukovarski-srednjokolci-prosvjeduju&catid=34:hrvatska&Itemid=58
HAP @ 22:50 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.