Posljednji događaji skrenuli su pozornost međunarodne političke, ali i akademske javnosti na događaje u Rusiji i njezinom bližem susjedstvu. Rastuća literatura ponovno ukazuje da Rusija nakon desetljeća zanemarivanja u 90 – im ponovno dobiva pažnju i važnost koju je tradicionalno imala u međunarodnim odnosima, napose ističući važnost njene stabilnosti za Europu, zbog njene neposredne geografske blizine.

Dva Putinova mandata bila su puna neočekivanih, šokantnih i još ne sasvim objašnjenih događaja – nesreća nuklearne podmornice „Kursk“, tragedije u školi u Beslanu te u moskovskom kazalištu tijekom predstave „Sjeveroistok“, obračun sa oligarsima, nemilosrdno okončavanje rata u Čečeniji, dokidanje regionalne autonomije republika, eutanaziranje političke opozicije, udar na slobodu medija… Posljednji u nizu događaja ukazuju da su Putin i njegova ekipa i nakon njegova odlaska izrazito odlučni zadržati utjecaj na rusku politiku. Dolazak Dmitrija Medvjedeva na mjesto predsjednika omogućio je zadržavanje istog političkog kursa, uz mogućnost da se ne prekrši ustavna odredba koja zabranjuje da ruski građanin vrši funkciju predsjednika dulje od dva uzastopna mandata, dok se Putin zasad „zadovoljio“ premijerskim mjestom. Da se stvari neće promijeniti, već da će Rusija na međunarodnoj sceni svoje interese braniti i još odlučnije, pokazala je munjevita ruska pobjeda u petodnevnom ratu u Gruziji, koja je omogućila faktičnu neovisnost dvaju pobunjenih i Rusiji sklonih regija, Abhazije i Južne Osetije.

Sve to nameće logično pitanje: što nas čeka u budućnosti? Da li će Rusija predstavljati sigurnosnu prijetnju Europi, s obzirom na njenu rastuću ekonomsku i očito obnovljenu vojnu moć? Kako će na te provokacije odgovoriti SAD i nova, bilo McCainova, bilo Obamina administracija, uzimajući u obzir sve bučnije glasove među američkim političarima i geostratezima koji zahtijevaju rusko isključenje iz G – 8 te njenu međunarodnu izolaciju? Koliko su Amerikanci daleko spremni ići u obrani interesa svog saveznika Gruzije? Što će se dogoditi s ubrzanim ruskim rastom u slučaju pada cijena energenata? Da li će EU pronaći odgovarajuću strategiju kojom bi se u srednjoročnom razdoblju riješila energetske ovisnosti o Rusiji i ucjenjivačkog potencijala koji samim tim Rusija ima nad Europom?

Na ta i na čitav niz drugih pitanja u ovom trenutku nitko nema precizne odgovore. Međutim, da bismo razumjeli kontekst u kojem se nalazi i odvija politički proces u Rusiji moramo se prvo vratiti u 90 – te o objasniti stanje u Rusiji tada te s posebnom pažnjom promotriti politiku Zapada, za koju vjerujem da je imala velikog udjela u dolasku na vlast čovjeka Putinova profila i sposobnosti. Također, da bi se spoznala priroda momentalne vladajuće garniture potrebno je malo promotriti politiku koja je vođena u razdoblju od 2000 – te naovamo, te analizirati ishode, razdvajajući one željene i nehotične. Ovaj rad svojim opsegom ne može zadovoljiti te kriterije, već će ovdje biti ponuđena tek gruba skica za neki budući portret.

Velesila na koljenima

Izrazito je teško izdvojiti najvažnije događaje i procese u Rusiji 90 – ih. Za potrebe ovog članka bit će dosta da pozornost usmjerimo na tri stvari: prvo, proces privatizacije koji je ekonomiju ostavio u potpunim ruševinama, pri tom omogućujući malom broju ljudi iznimno bogaćenje u izuzetno kratkom razdoblju (famozni oligarsi), drugo, potpuni gubitak autoriteta države, koji je u glavama mnogih Rusa ostao povezan s likom i djelom nepredvidljivog i često kaotičnog prvog ruskog predsjednika Borisa Jeljcina i treće, politika zemalja Zapada, napose SAD – a, koje su propustile jedinstvenu šansu da Rusiji ponude istinsko vodstvo i pomoć, samim tim trajno naštetivši izgledima za izgradnju istinski demokratskog političkog sustava kombiniranog s vladavinom prava.

Proces privatizacije u Rusiji bez pretjeranog okolišanja možemo okarakterizirati možda i najvećom pljačkom u povijesti čovječanstva. Rusija je zemlja iznimnih prirodnih bogatstava koje su joj omogućile nevjerojatan gospodarski uzlet tijekom plinifikacije i industrijalizacije koja je slijedila nakon Oktobarske revolucije i Staljinove eliminacije lijeve i desne opozicije krajem 20 –ih. Ako je vjerovati podacima koje u jednom svom članku profesor Vukadinović iznosi, Rusija pokriva 13% svjetskih rezervi nafte i čak 45% svjetskih rezervi prirodnog plina.

Takvo prirodno bogatstvo, uz nesmiljenu industrijalizaciju praćenu brutalnom kolektivizacijom sela i preorijentiranjem velikog dijela seoskog stanovništva na rad u tvornicama (uz brutalno kršenje ljudskih prava i ubijanje i deportaciju mnogih), omogućilo je tadašnjem SSSR – u dvocifrene stope rasta u 30 – im i smanjivanje gospodarskog zaostajanja za razvijenim zapadnim zemljama te pobjedu u Drugom svjetskom ratu. Međuratno je razdoblje ipak razotkrilo mnogobrojne slabosti i kroničnu neefikasnost u planskom upravljanu, što je u konačnici i dovelo do propasti SSSR – a i komunizma općenito.

Početak 90 – ih na snagu je uz ekonomsku, vojnu te napose ideološku pobjedu SAD – a donio novu mantru – tržišni fundamentalizam. Temeljna ideja, koju je prihvatio kako Boris Jeljcin, a tako i njegovi najbliži suradnici bila je da rusko društvo mora proći tzv. „šok terapiju“ brzog prelaska s planske na tržišnu ekonomiju, pri čemu će sama promjena vlasništva donijeti napredak u upravljanju i omogućiti izlazak iz kaljuže gospodarske stagnacije u koju je rusko gospodarstvo zapalo. Velik utjecaj na ključne arhitekte tog pristupa:Yegora Gaidara, Anatolya Čubaisa, Mikhaila Kasyanova su imale ideje zapadnih ekonomista Miltona Friedmana, a napose Jefferya Sachsa koji je takav ideju „brze, bolne, ali nužne reforme“ popularizirao u Rusiji. Nažalost, neiskustvo u upravljanu tržišnim tokovima ispostavilo je račun ruskim policy – makerima. Nedostatak bilo kakvih pravila igre, kombiniran sa fenomenom globalizacije koji je omogućio vrlo brz prijenos kako podataka, tako i sredstava u inozemstvo omogućio je munjevitu i nesmiljenu pljačku. Pri tom treba naglasiti da su posebnu korist iz cijele situacije izvukli ljudi bliski Jeljcinu, njegova obitelj (posebice njegova kćer, Tatjana, koja je tijekom drugog očevog mandata postala njegova siva eminencija) te bliskih suradnika, rodbine i prijatelja. Oni su činili tzv. „Familiju“ – „Obitelj“, u korist koje je Jeljcin ne jednom zaobilazio parlament (Dumu) i putem dekreta omogućavao podršku za brže bogaćenje.

Sam mehanizam posebno dobro opisuju Manuel Castells u svom „Kraju tisućljeća“ te Joseph Stiglitz u knjizi: „Globalizacija i dvojbe koje izaziva“ – naime, namješteni natječaji, kombinirani sa jedinstvenim izumom „loans for shares“ (banke su izdavale kredite za udjele u buduće privatiziranim tvrtkama politički podobnim igračima oko „Obitelji“) omogućile su brzu privatizaciju brojnih poduzeća, posebno onih u energetskom i industrijskom sektoru po vrlo niskim cijenama, te u drugom koraku ili njihovi brzu preprodaju ili generiranje profita koji se nije vraćao natrag u rusku ekonomiju već se prebacivao na off – shore račune. Tako su stvoreni famozni oligarsi – među njima su najpoznatiji Boris Berezovski, Roman Abramovič, Vladimir Gusinski i Mikhail Hodorkovski. Taj postupak je imao za neposrednu posljedicu ogromni gubitak poreznih prihoda koji su pritjecali u državnu blagajnu. Tome je također kumovala nesposobnost izgradnje efikasnog poreznog sustava, ali i radikalna decentralizacija, kojom je golemu količinu moći, prihoda i odgovornosti Boris Jeljcin prebacio na 89 autonomnih konstitutivnih jedinica koje čine Rusku Federaciju. Taj je sustav doživio potpuni neuspjeh 1997./98. Slom rublje kombiniran sa nestašicom kruha označio je neuspjeh Jeljcinovog eksperimenta.

Druga i treća točku – gubitak autoriteta države i politika Zapada čine jedinstvenu i nerazdvojivu cjelinu. Sudeći prema onom što nam nudi literatura u tom području, čini se da prikaz stanja u filmu: „Gospodar rata“ s Nicolasom Cageom u glavnoj ulozi gdje inozemni trgovci oružjem kamionima izvoze puške, topove i projektile iz ruskih baza, ostavljajući kofere s novcem pripitim ruskim časnicima, ne odudara puno od istine. Gubitak ugleda svoje vojne sile, koji je svoju potvrdu dobio katastrofalnim porazom u 1. čečenskom ratu 1995. posebno je teško pogodila veliki broj Rusa, još nostalgičan za vremenima kad se ime Crvene armije izgovaralo s ponosom u bivšem SSSR – u, a sa strahopoštovanjem u Zapadu. Gubitku autoriteta države također je pridonijela i njena kronična nesposobnost da spriječi rastući utjecaj mafije i dotad rijetko viđenu nesigurnost života na ulicama Moskve i drugih ruskih gradova.

Neki primjeri su zaista nevjerojatni, a dolaze iz svakodnevnog života i prakse. Primjerice, da bi izbjegli čekanje na križanjima, bogatiji Rusi su od policajaca kupovali rotirna svjetla kojim su prolazili kroz crveno, ugrožavajući pri tom ostale sudionike u prometu, bez ikakve sankcije. Sam predsjednik Jeljcin je bio priča za sebe. Naime, pluralizam medija u Rusiji je po prvi put omogućio vrlo otvoreno bavljenje „mutnim“ poslovima predsjednika i njegove „Obitelji“, a svakodnevni skandali su u očima prosječnog Rusa konstantno minorizirali njegovu ulogu i ugled. Također, njegova sklonost alkoholu donijela je nekoliko spektakularnih epizoda, kao primjerice tijekom njegova posjeta Irskoj, kada je bio toliko „umoran“ da nije mogao izaći i pozdraviti irskog premijera i kompletnu svečanu svitu koja ga je na aerodromu dočekala.

Neke elemente utjecaja Zapada već sam naznačio ranije. Naime, kompletna ekonomska reforma u Rusiji bila je pod snažnim utjecajem, da ne kažemo diktatom ekonomista MMF – a i Svjetske banke, u to doba posve osupnutim ideologijom svemoći tržišta. S obzirom da sustav odlučivanja u tim tijelima održava ekonomski doprinos njihovu budžetu, logično je zaključiti kako je utjecaj najmoćnijeg od svih donatora, SAD – a njima bio posebno izražen. Ne treba stoga čuditi da danas Rusija na međunarodnom planu posebno inzistira na reformi tih institucija. Posebno su ponižavajuće bile, ako je vjerovati ocjeni Borisa Reitschustera koju iznosi u svojoj knjizi:“Vladimir Putin – Kamo vodi Rusiju?“, pohvale na račun Rusije i uspješnih reformi koje provodi koje su iz usta zapadnih dužnosnika stizale prilikom njihovih službenih posjeta Rusiji. Kapi koje su čini se prelile čašu su bile ambicija širenja NATO –a u tradicionalnu rusku sferu interesa (Ukrajina i Gruzija, uz Baltičke zemlje koje su već ušle 2000.) te potpuno ignoriranje ruskog veta prilikom intervencije na Kosovu 1999, od strane Amerikanaca i njihovih saveznika. Kombinirano, ti faktori su udarili temelje izgradnji jedne sasvim drukčije arhitekture u Kremlju, sa „šefom gradilišta“ nimalo nalik Borisu Jeljcinu.

Povratak ponosa i slave ili ponovni pad u diktaturu?

Izrazito opsežna i vrlo kvalitetna literatura bavi se Putinovim stilom vladavine i utjecajem koji je on imao na rusko društvo i ekonomiju. Međutim, često se zaboravlja koliko je bilo teško predvidjeti ovakav razvoj događaja prilikom njegovog uzleta 1999., kad je imenovan premijerom te nakon njegova stupanja na vlast i pobjede na parlamentarnim predsjedničkim izborima 2000., gdje je, ne sasvim neočekivano, s novoosnovanom strankom „Jedinstvo“ slavio nad „Očevinom Rusijom“, strankom jakih političara na tadašnjoj političkoj sceni – bivšeg premijera Yevgenija Primakova i vrlo popularnog moskovskog gradonačelnika Yurija Lushkova, koja je također iza sebe imala značajnu podršku kapitala i niza utjecajnih igrača.

Čini se da je ključna Putinova osobina koja ga je katapultirala u orbitu bila lojalnost. Naime, ovaj bivši KGB – ov časnik srednjeg ranga se već ranije pokazao „nesposobnim za izdaju“ kako tvrdi Reitschuster u situaciji kad je nakon poraza na lokalnim izborima svog političkog mentora Anatolya Sobchaka, bivšeg gradonačelnika St. Petersburga, čiji je bio zamjenik i desna ruka, skupa s njim napustio ured, što je za razinu političke kulture u Rusiji bio istinski presedan. Ono što je trebalo Jeljcinu i njegovoj „obitelji“ jest osoba koja će ga zaštititi od eventualnih budućih progona. To je uistinu i bilo tako – odmah po stupanju na vlast, Putin je potpisao dekret kojim se zabranjuje bilo kakav kriminalni progon bivšeg predsjednika Borisa Jeljcina. Također, brojni članovi uže „obitelji“ svoje su mjesto našli u novoj administraciji, npr. Alexander Voloshin, bivši šef Ureda predsjednika pod Jeljcinom, koji je taj posao samo naslijedio u Putinovoj administraciji. Također, poslovi Jeljcinove kćeri Tatjane Dyachenko i njena muža Vladimira Jumašova nisu također do dan danas bili predmetom istrage. Međutim, ocjene o novoj marioneti u Kremlju ipak su se pokazale ponešto preuranjenim. Pogled u Putinovo socijalno podrijetlo i obrazovanje čini stvari nešto jasnijim.

Čini se da je crtu lojalnosti Putin uistinu stekao tijekom svoje obuke i rada u KGB –u. Izravna posljedica toga je njegovo pojačano oslanjanje na ljude iz vojske i tajnih službi prilikom procesa vladanja. Međutim, još je jedna karakteristika Putinove ličnosti koju je, čini se, donio iz podzemnog svijeta jest njegov nacionalistički svjetonazor. Čini se da je i njemu, kao i većem broju Rusa posebno teško palo rusko slabljenje i poniženje tijekom 90 –ih koje je očigledno odlučio spriječiti onda kad je dobio šansu. Osim toga, izuzetno je važno spomenuti i njegovo obrazovanje. On je naime pravnik, obrazovan na Pravnom fakultetu u St. Petersburgu, gdje se koncept pravne države tumači bitno drukčije nego na Zapadu. Naime, pravna država, kako za profesore s tog fakulteta, tako očito i za Putina, znači „diktatura zakona“, koja za cilj ima, za razliku od zapadnog koncepta, omogućiti podređivanje pojedinca višim državnim i društvenim ciljevima. Dok zakoni na Zapadu služe prvenstveno zaštiti individualnih prava, a posebice privatnog vlasništva, u Rusiji je njihov smisao bitno drukčiji – privatno vlasništvo može vrlo brzo (i po potrebi nasilno) opet postati u javno u cilju viših interesa. Stoga, kad Putin govori da je Rusija pravna država on zaista ne laže! Takva pozicija i funkcija zakona je poslužila kao idealan instrument za obračun s oligarsima.

Uzroke Putinova sukoba s oligarsima također prvenstveno treba tražiti u njegovom nacionalističkom svjetonazoru i ambiciji da povrati barem dio ruske moći. Treba istaknuti kako su pojedini oligarsi odigrali ključnu ulogu u njegovu dolasku na vlast – posebice Boris Berezovski, oligarh koji je ostvarivao najsnažniji utjecaj na politiku Kremlja kao glavni tajnik Zajednice Nezavisnih Država te siva eminencija za Jeljcinova drugog mandata, koji se u brojnim javnim nastupima hvalio da je izrežirao Jeljcinov reizbor 1996. i Putinovu pobjedu 2000.

Ipak, oni su za Putina prvenstveno bili ljudi koji su vlastite privatne interese stavili ispred državnih – točnije, iskoristili su slabost države da je opljačkaju i zgrnu neopisivo bogatstvo. Ne treba biti preradikalan u idealiziranju Putinove pozicije – on nije nikakav Robin Hood koji je uzimao od bogatih i davao siromašnim. Andrew Jack u svojoj knjizi „Inside Putin’s Russia“ opisuje sastanak koji se odigrao u srpnju 2000. u kojem je postavio nova pravila igre: business mora zarađivati novac za državu i podrediti se njenim interesima. Pod tim uvjetima oligarsi neće biti dirani i moći će zadržati svoje bogatstvo. Prvi među njima koji je shvatio ozbiljnost Putinove poruke bio je Roman Abramovič, koji je prodao državi svoj udio u naftnoj kompaniji „Sibneft“ bitno ispod tržišne cijene, ali je iznos bio dovoljan da ga učini jednim od najbogatijih ljudi na svijetu.

Drugi oligarsi, poput Borisa Berezovskog, Vladimira Gusinskog i posebice Mikhaila Hodorkovskog, vlasnika koncerna „Jukos“ nisu se bili spremni odreći utjecaja i priznati superiornost novog gospodara Kremlja. Iako su sva trojica spomenutih odstranjeni iz političkog života Rusije, važno je uočiti nijanse – čini se da Putin Berezovskom nije zaboravio prošle zasluge, tako da je prijašnji „lutkar Kremlja“ otjeran u politički azil (prvo je pobjegao u Francusku pa zatim u London, zbog najpovoljnije porezne politike) uz mogućnost da izvuče ogroman dio svog bogatstva. Vladimir Gusinsky, koji je u kampanji 2000. pokazao nelojalnost podržavši Lushkova i Primakova je također otjeran u azil, ali uz bitno rigorozniju „izlaznu proviziju“ – velik dio njegove imovine je zaplijenila država. Najgore je prošao Mikhail Hodorkovski, najbogatiji čovjek u Rusiji, koji je 2003. uhićen zbog optužbe da je počinio brojne „gospodarske prijestupe“. Očito pristrani proces u kojem su prava optuženika sustavno kršena, pratilo je paralelno rasturanje njegovog životnog djela – koncerna „Jukos“, koji je malo po malo vraćen u državne ruke. U priči s Hodorkovskim, koju se može sagledavati s jako puno aspekata, mi ćemo istaknuti dva: prvo, čini se da je tako okrutan obračun ovaj oligarh zaslužio zbog bitno drugačije vizije društva koju je želio i za nju se borio. Naime, Hodorkovski je liberal koji je vjerovao da su temeljne snage za ponovni uzlet Rusije privatni sektor, koji posluje po zapadnim standardima te civilno društvo, koje je nakon povlačenja Georgea Sorosa i njegovog „Otvorenog društva“ snažno financirao u Rusiji. Također, čini se da je on za svoju viziju bio spreman ići do kraja pa i kandidirati se na predsjedničkim izborima 2008... i možda pobijediti. Takav rizik Putin jednostavno nije mogao preuzeti. Drugi je važan aspekt činjenica da je za udar na oligarhe Putin trebao snažnu podršku ljudi iz tajnih službi, napose iz FSB – a, čiji je direktor bio prije dolaska u premijersku fotelju. Nadalje, čini se da je kao protutežu moći koju još uvijek u Kremlju ima „Obitelj“, Putin uz članove obavještajnih službi uključio i brojne poznanike i bivše suradnike iz rodnog mu St. Petersburga. Očito je da je predsjednikova ambicija bila sustavna izgradnja paralelne vertikale moći njemu lojalnih ljudi potrebne za postizanje ranije spomenutih ciljeva.

Jačanje na vanjskopolitičkom planu posljedica je suptilne politike koju je Putin konzistentno i strpljivo gradio, oslanjajući se na pravila igre koja nije on sam postavio, već zemlje EU i SAD – politika tržišnih akvizicija s ciljem ostvarenja političkih ciljeva (u tom smislu svakako valja istaknuti državni plinski koncern „Gazprom“ te onaj naftni „Lukoil“ koji vrše agresivnu ekspanziju, posebice u području Balkana, preciznije, u Srbiji i Bugarskoj, povrativši bitan dio prijašnjeg ruskog utjecaja u regiji, a na financijskom planu novoosnovani suvereni Fond za buduće generacije) te rastući unilateralizam u nastupima na međunarodnom planu. Naime, nakon što je SAD izvršio invaziju na Irak 2003. bez odobravajuće rezolucije Vijeća sigurnosti, uz već ranije spomenuto rusko ponižavanje tijekom akcije na Kosovu, Rusija je jednako tako na vanjskopolitičkom planu „skinula rukavice“. Ironično je to što se čini da je Putin svoje karte odigrao puno bolje od svog američkog kolege i njegove ekipe – naime, podrška koju je dao nakon napada 11.09. i invazije na Afganistan glatko je uskraćena prilikom napada na Irak. Putin tim apsolutno ništa nije izgubio – SAD je invaziju napravio neovisno o ruskom protivljenju, ali je time i potpuno relativizirao ulogu UN –a, što mu je sjajno poslužilo prilikom vlastite intervencije u Gruziji. Također, čini se da je ruska vrhuška dobro znala da je oštrica s kojom su Amerikanci zaprijetili nakon intervencije u Gruziji negdje drugdje – u Afganistanu i Iraku. Pobijediti protivnika u njegovoj igri, to je san svakog stratega. Zasad, čini se da Putin taj san i živi.

Budućnost Putinovog političkog dizajna

Iz svega navedenog, ne iznenađuje posebno vlast kakvu danas imamo u Rusiji. Iako se njena moć nerijetko precjenjuje, jer Rusija još nije dosegla nivo proizvodnje koji je imala u doba SSSR –a, a u području vojne industrije znatno zaostaje za SAD – om i NATO saveznicima, posebice u tehnološkom smislu te za daljnji gospodarski razvoj treba značajna ulaganja u infrastrukturu, ona je već sad (ponovno?) sila s kojom treba u budućnosti računati... te ju vrlo dobro razumjeti, sa svom njenom kompleksnošću.

Valja upozoriti na dva osnovna aspekta: na vanjskopolitičkom planu dominantni instrumenti jačanja moći su ekonomski – ruski kapital je konj koji je upregnut u kremaljsku kočiju koja sve brže i brže trči u ovoj geopolitičkoj utrci (premda su posljednji događaji pokazali da će Rusija svoje interese, posebno u regiji po potrebi braniti i silom); na unutarnjem planu dolazi do efikasne eutanazije političke opozicije, uz sve jaču kontrolu sudstva i medija – stvara se po Reithschusterovim riječima Potemkinova demokracija, fasada koja ne baš uspješno skriva prazninu i nedostatak demokratskog sadržaja. Iako će veliki broj faktora (kojih je toliko da mogu biti predmet jednog novog rada) utjecati na budućnost nove političke arhitekture, postoji jedan element koji je posebno zabrinjavajući za Zapad: visoka podrška koju Putin i njegova ekipa uživaju u Rusiji, ali i u regiji (Ukrajina, Abhazija, Južna Osetija, Bjelorusija) pokazuje na jačanje ruske meke moći, faktora koji je tradicionalno bio as u rukavu razvijenog, demokratskog i bogatog Zapada.

http://www.zamirzine.net/spip.php?article6939

I ne imaj drugih medija osim mene

Što se informiranja tiče, kao posljedica ovladavanja medijima od strane državno-privatne sprege, veliki elektronski i tiskani mediji u Sloveniji, na drugačiji način nego li u Hrvatskoj, ali po posljedicama slično, izgubili su dobar dio svoje uvjerljivosti. Oni koji su ju uopće i imali. Posljedica je neka vrsta povratka u medijsku garažu. Ne samo slijedom life-style, tehnoloških, taktičko-medijskih moda, već i doslovno silom prilika, živom podukom iz obespravljenosti i šikaniranja novinara, na značenju dobivaju minimalistički projekti bivših mainstream, a sada ponovo off novinara (hitno potrebnu diskusiju što je srednja struja, a što, i da li postoji i treba li postojati, medijska alternativa, ovdje ne možemo elaborirati) i društveno angažiranih pripadnika akademske zajednice. Kao gotovo jedini financijski i na svaki drugi način spram pritisaka održiv medij ostao je internet, sa svojim portalima, blogovima, web stranicama i mailing listama. Na njemu su se pojavili portal vijesti, koji uređuje bivši urednik “Mladine“ Jani Sever (http://www.vest.si), te zanimljiva internetska stranica http://www.indexprohibitorum.si/ , koju uređuje sociologinja Maja Breznik. Lo-file logika „Vesti“ je jednostavna: prilozi se sastoje od video snimaka izabranih događaja u trajanju od nekoliko minuta, te kratkog pisanog komentara, koji kontekstualizira video. Sve povezuje 10-minutna dnevna montaža, svojevrsno parodiranje forme televizijskog “Dnevnika“, sa voditeljem, gostima itd. Stranica zabranjenih članaka „Indexprohibitorum“ započela je kao spontani odgovor na, činilo se, trenutnu, strukturnu cenzuru “velikih“ medija. Ideja je bila još jednostavnija: objavljivati članke koje su “veliki“ odbili. Sa po mogućnosti točnim objašnjenjem kojim, kada, kako, zašto itd. redakcijama su članci nuđeni i uz koje obrazloženje ili bez njega su odbijeni. No, pošto se lista prohibiranih među novinarskim, aktivističkim i akademskim, često jednim te istim, svijetom stalno povećavala, slijedeći korak je bio pisanje kolumni na politički i društveno relevantne teme direktno za tu mrežnu stranicu, bez ponižavajućeg procesa nuđenja sa izvjesnim negativnim ishodom.

Stariji se sjećaju parole: “Revolucija: neće biti televizijskog prijenosa.“ Danas nije samo nejasno hoće li ga i treba li ga biti, već i tko sve ne/će biti za kamerom i s koje strane barikada. No, jedno je jasno: radikalna politika, pa i ona medijska, uvijek ponovo ne može biti samo posao.

Oni koje zovemo političari

Ono što smo ovdje uvodno naznačili kao tri krize: stranačku, medijsku i civilno-društvenu, ne samo u Sloveniji, nije ništa novo. Novost je kada kriza dosegne takav stupanj svoga “redovnog izvanrednog stanja“ da o sebi više ne može niti reflektirati. Ili možda u ovoj slici: kada bolest doživljavamo kao zdravlje. A takvo je stanje sa stranačkom politikom posvuda. Njena teška anti-politička bolest, nudi se preko svih vrsta PR-a kao najzdraviji društveni “proizvod“. Reći da su političke stranke sa svojim političkim programima danas u krizi, malo je reći. Ta kriza je agonalna. Stranačko jednoumlje prodaje se kao cvjetanje stotinu cvjetova. Pod uvjetom da su svi neoliberalni.

Slovensku diskusiju o „opuštenosti“, anti-političkom pojmu trenutno u velikoj političkoj upotrebi, pred predsjedanje Slovenije EU-om, koje će poput Olimpijskih igara u staljinizmu samo zaoštriti represiju vlasti, u opticaj puštaju desni zagovornici kontinuiteta sadašnje vlasti sa civilne scene. Npr. oni okupljeni u Zboru za republiko. O slovenskoj stranačkoj sceni najžešću kritiku izrekao je sociolog Rastko Močnik. Prepričano: anti-politički stav nemanja konzistentnog političkog programa postao je uvjet egzistencije “onih koje još uvijek zovemo političari“. I dalje: stranački život propada kada u njemu ne sudjeluje niti jedna stranka koja želi preko građanske političke demokracije. Ukratko: ljudski razumljiva želja današnje političke klase je uništiti politiku.

Rastko Močnik o agoniji stranačkog života

Dobrodošli u pustinju realnog

Prisjetimo se: iz svijesti o krizi jednopartijskog i više-stranačkog sistema ujedno, rođeni su, s obje strane nekadašnje Željezne zavjese tzv. novi društveni pokreti 80-ih: ekološki, feministički, mirovni, ljudsko-pravni. Kritičnu točku prerastanja ili dekadencije, kako za koga, tih pokreta u poredak, sudionici toga vremena razriješili su različito. No svedimo sve moguće kombinacije ovdje na slijedeća tipska rješenja: odlaskom u političko podzemlje, osnivanjem stranaka, osnivanjem nevladinih organizacija, te, najčešće, napuštanjem društveno-političkog polja i njegovom zamjenom onim poslovnim.

Krizno stanje svakog od tih rješenja dovelo nas je u pustinju realnog, u kojoj trenutno živimo. Kao da je poslovanje, kao sve više jedini oblik priznate ljudske prakse, zahvatilo sva područja. Neka, nova, prvi put, ostala, stara, na novi način. Skloni “čistim“ rješenjima upregli su sve svoje snage u profitno poslovanje, mi ostali u neprofitno, sa i bez navodnika. Za našu temu to znači da su političke stranke i nevladine organizacije postale oblicima, doduše neprofitnih, ali ipak, tvrtki. Od njihova porijekla u pokretima, novim i starim, kao da nije ništa ostalo. Kao ni od porijekla demokracije u revoluciji.

Djeluje poput cinične naknadne pravde što su tzv. novi pokreti, naročito u svojoj birokratskoj, nevladino-organizacijskoj formi, doživjeli istu sudbinu kao i stari, koje su mnogi od sudionika novih, usput govoreći, svojedobno pomogli pokopati pjevajući “Pa, pa proleteri“. Pod starim pokretima ovdje mislimo na one radničke, u svojim partijskim, nepartijskim, sindikalnim itd. oblicima. Te na studentski pokret, u svojim različitim povijesnim varijantama. Nećemo smetnuti s uma da za potrebe sheme pojednostavljujemo: tako je npr. feministički pokret, u svoja tri vala, ili kako drugačije, i stari i novi itd.

Kako bilo, i novi pokreti, u optimističkoj varijanti, su na rubu svoje simboličke smrti. U pesimističkoj oni su taj rub već prešli. Drugačije koncipirano: u krizi su svoje legitimacije. Što u mainstreamu govore razni gurui, sa i bez navodnika, ekologije, feminizma, ljudskih prava itd., ne izaziva samo neopravdani prijekor da su oni samonametnute, politički neizabrane vođe, već i onaj opravdani da svojim visokim ekološkim, feminističkim, mirovnim itd. standardima najčešće samo dodatno moraliziraju, ionako moralistički prenapregnuti medijski prostor, bez racionalne diskurzivne analize u njemu.

Drugačiji svijet realnog svijeta

Priči o starim i novim pokretima treba dodati veliku priču tzv. anti-globalizacijskog pokreta. Današnji “pokret svih pokreta“ upao je u barem dvije nevolje. Prva je da se u njega “uvlače“, ma koliko ne problematizirali postmodernu krilaticu Anithyng Goes, ipak međusobno nespojive grupe. U krajnjoj liniji tu su zajedno oni koji bi kapitalizam nadišli i oni koji bi mu podišli, pali ispod njime dosegnutog nivoa. Iako je problem da je kriterij za ovo razlikovanje često teško operacionalizirati. Druga teškoća anti-globalizma, nazovimo ga sada pokretom za drugačiju globalizaciju, upravo je u konceptualiziranju svoje “svjetskosti“. Tradicije nacionalnih, internacionalnih i mundijalnih anti-kapitalističkih borbi teško pronalaze svoja preklapanja, u svijetu koji se pokazao puno gibljivijim za kapital nego li za ljude. Što prevedeno na svijet ideja znači da one imaju svjetska krila, samo pod uvjetom da u istom dahu imaju i svjetski uteg, tj. svoj robni oblik.

Ove digresije bile su potrebne da barem približno smjestimo današnjeg studenta i studenticu, u Sloveniji, ali i drugdje. A gdje to da ga smjestimo? Pa, između opjevane, a većinske, društveno-političke apatije, s jedne, i “mina angažmana“, s druge strane. Angažmana od kojega odvraća naznačeno stanje tzv. političkih stranaka, nevladinih organizacija i medijskog posredovanja. Stanje u kome su sve tzv. tranzicijske zemlje “opuštene“, čekajući poput Godota Veliku Lijevu Stranku da ih pokrene. A Godot ne dolazi.

Onkraj svake nostalgije, u takvoj situaciji očito je nužan nekakav “povratak u budućnost“, očito je nužna nekakva reaktivacija radničkog, sindikalnog i studentskog pokreta. Naravno, uz maksimalno uvažavanje razlika, koje, nazovimo ga tako, današnje post-fordističko društvo, razlikuju od fordističkog. Ali i razobličavanja ideologije potpune nesumjerljivosti novih i starih prilika, onih iz 60-ih i 80-ih g. i ovih današnjih.

Student kao politički subjekt

I što se to napokon dogodilo? Ukratko: najprije u Ljubljani, a onda i u drugim mjestima Slovenije, studenti su svoje nezadovoljstvo, prvenstveno najavljenim, a dijelom već i provedenim, reformama studija napokon artikulirali u konkretne zahtjeve. Kronologija događaja je slijedeća: mjesec dana nakon što je Ministarstvo za visoko školstvo, znanost i tehnologiju objavilo nacrt prijedloga Zakona o visokom školstvu i istraživačko-razvojnoj aktivnosti (Zakon o visokem šolstvu in raziskovalno-razvojni dejavnosti – ZVŠRRD), 16. maja povela se među grupom studentica i studenata diskusija na temu “Apatija slovenskih studenata“, diskusija koja nije završila apatično. Ideja je bila: zauzeti aulu Filozofskog fakulteta, govoriti, skrenuti pažnju na probleme koje donosi tzv. reforma. Opremanje transparentima, plakatima i sl. dogodilo se spontano i tako se 21. maja rodila Autonomna tribina (AT, sve informacije o Avtonomnoj tribuni sada i na blogu: http://avtonomnatribuna.blogspot.com, te službenom forumu http://avtonomnatribuna.mojforum.si ). Kritična masa od, zavisno od prilike, 50 do 200 studenata čvrsto je jezgro ove “organizirane neorganiziranosti“.

Dvoje sudionika događaja s kojima smo razgovarali, Andrej Pavlišič i Gal Kirn, iako sami više nisu studenti, vole istaći nehijerarhijsku prirodu grupe, nastojanje da se ne profiliraju nikakvi “studentski vođe“, koji bi od aktivizma pravili karijeru, te želju da što više sudionika učestvuje i u predstavljanju javnosti svoje prakse. “Za mene je AT prostor istraživanja mogućnosti drugačije politike, one politike koja nije reducirana na izborne rituale i strukture predstavničke demokracije. U tom smislu mi smo konstruktivno nepovjerljivi spram svake vlasti. Spram Vlade Republike Slovenije, spram političkih stranaka, kao i spram redovnih studentskih organizacija. Ne želimo delegirati odgovornost za naš život birokratima, koji slijede samo vlastite interese. Kada odbijamo diktat znanja kao robe, uz to ujedno uspostavljamo nove tokove znanja, nova presjecišta znanosti, koja za svoj opstanak ne trebaju dozvole. Niti od univerziteta, a kamo li od policije. AT je realno postojeći pokret koji otvara mogućnosti mašti. Kako na univerzitetu, tako i u svakodnevnom životu“, kaže Andrej. Uslijedila je prva, u nizu izjava za javnost, uspostavljena je mailing-lista, kasnije blog. Izjava AT za autonomiju univerziteta istakla je jasan osnovni zahtijev i nekoliko načela na kojima se on temelji. Studenti AT u cijelosti odbijaju prijedlog Zakona o visokom školstvu iz dva razloga; što je koncepcijski potpuno promašen i što u njegovoj izradi nisu sudjelovali oni kojih se neposredno tiče – studentice i studenti, radnice i radnici univerziteta. Svako dalje uređivanje toga polja mora se po njima temeljiti na slijedećim načelima: Univerzitet je autonoman! Univerzitet nije poduzeće! Studij je besplatan za sve i općedostupan! Znanje ne smije biti predmet privatizacije i profitne logike! Znanje je u službi cijelog društva, a ne interesa kapitala. Univerzitet je u rukama studentica i studenata, a ne vlasti i kapitala! Proces obrazovanja mora biti kolektivan, dijaloški i mora proizlaziti isključivo iz interesa i potreba budućih diplomantica i diplomanata. Poticati mora solidarnost, spontanost, maštu, kritiku i refleksiju. S univerziteta se moraju smjesta ukloniti svi programi koji potiču militarizaciju, a studij podređuju zakonitostima tržišta.

Policija trenira strogoću

“To je autonomna praksa, čija je bit da svatko zna zašto je protiv komercijalizacije, zašto se danas treba boriti“, kaže Gal Kirn, inače član i Delavsko-punkerske univerze i grupe okupljene oko časopisa Agregat. Pitamo ga kako on vidi štetu od privatizacije i komercijalizacije visokog školstva? “Privatizacija je štetna, zbog pretvaranja Univerziteta u poduzeće“, kaže. I nastavlja: “To se pokazuje na više nivoa. Prvi je sa aspekta studenata. Studenti bi trebali početi plaćati školarinu – kada se školarina jednom uvede više nema garancije kako će ona rasti u budućnosti. Uzmemo primjer kanadskog univerziteta u Alberti. Tamo su u nekoliko godina digli tutiton fee iz 500 na 3000 kanadskih dolara, a može se očekivati steady growth. S druge strane, imamo privatizaciju odnosa dekan-profesori. Između njih potpisao bi se jedan kontrakt, ugovor koji bi bio konkretan, a ne kolektivni. U našem slučaju bio bi to ugovor sa Direktorom univerziteta, kojega bi imenovao sam ministar...To je sklisko tlo na kojemu će se odnosi među profesorima još više privatizirati, nego li što su u sadašnjem stanju primjene bolonjske reforme. Da to nije najbolja solucija vidi se na primjeru Velike Britanije gdje je taj proces uznapredovao (za problem vidi http://education.guardian.co.uk/higher/news/story/0,,2120902,00.html ). Tu se ne radi samo o privatizaciji, već ujedno i o novom “podržavljenju“, gdje bi država imala više kontrole nad financijskim tokovima, ali i nad sadržajem nastavnih programa.“ Mladalački idealizam ljubljanskih studenata usmjerio se u raznim pravcima. Najprije, mimohodom kroz centar grada 22. maja, od središta Fakulteta društvenih znanosti, do Ministarstva za visoko školstvo, gdje su ministru obrazovanja Juretu Zupanu htjeli predati svoju izjavu. Pošto je bio odsutan, pročitali su je u auli ministarstva, koju su oblijepili svojim plakatima.

Studenti u zgradi Ministarstva visokog školstva

Rezultat? Policijsko presretanje, višesatno zadržavanje i legitimiranje. Te prekršajne prijave, na kućnu adresu nekih od sudionika, zbog “lijepljenja plakata sa protu-vladinim sadržajem“, te nezanemarivim iznosom novčanih kazni od 250 eura.

Djelo za koje nas se tereti nismo počinili, kaznu nećemo platiti

Eh, da je 1968. milicija bila kao današnja policija, pitanje je kako bi ona izgledala?

Protiv cenzure društva spektakla

Svejedno, aktivnosti su se nastavile. “Kada je zasjedao strateški savjet Vlade o visokom školstvu, na koji studenti naravno nisu bili pozvani, pred zgradom Vlade priredili smo kazališnu predstavu. U njoj smo ironizirali aroganciju vlasti i smijenili ministra Zupana“, govori Andrej.

Happening pred zgradom Vlade 1

Happening pred zgradom Vlade 2

Okrugli stol na Fakultetu za društvene znanosti “Dobrodošli na McUniverzitet“ pokazao je da Avtonomaši nisu jedini nezadovoljnici, samo je netko trebao biti inicijalnom kapislom za artikulaciju stavova. Na tribini nastupaju predstvnici SVIZ-a, ŠOS-a (Študentska organizacija Slovenije), Delavsko-pankerske univerze (alternativni univerzitet, vidi: http://dpu.mirovni-institut.si), dekanica fakulteta...“Naš cilj bio je i na fakultetima uspostaviti komunikaciju između samih studenata i to odozdo. Nije nas zanimao blagoslov aktera kao što su ŠOS, Univerzitet ili političke stranke. No, istina je da kada smo jednom jasno artikulirali naša stajališta i oni su bili prisiljeni priložiti svoju posudicu, te – s knedlom u grlu – poduprijeti naše djelovanje“, nastavlja Andrej. Slijede daljnja zasjedanja, čitanja pisama potpore iz zemlje i svijeta. Između ostalog kolega studenata iz Srbije i Grčke, koji već imaju sličnih iskustava sa demonstracijama. Na međunarodnoj karti studentskog aktivizma Zagreb ne postoji.

Druga izjava AT u kojoj se traži povlačenje spornog zakona, u potpunosti je uspjela. Ministar Zupan je, usprkos Janšinoj podršci, reterirao pred ogorčenom javnosti. Pred ljetni raspust ministar je maknuo oba sporna dokumenta, kako zakon tako i rezoluciju. Prvi zahtjevi AT tako su u potpunosti ostvareni. Stranačke i nestranačke inicijative, kao npr. ona pod imenom Zares, uključile su se u diskusiju o reformi univerziteta, zauzevši se i za interpelaciju i smjenu ministra.

i

Zahtjevi za smjenom ministra Zupana

AT je izvela još nekoliko političkih happeninga, od kojih je najbolje uspio onaj uprizoren 12. juna u auli Cankarjevog doma, gdje je nestranački pokret Zbor za republiko održavao svoju misu potpore desnici, koju su studenti, barem u auli pred početak zatvaranja skupa u dvoranu, u koju ih nisu pustili, uspješno minirali.

Za “opuštenu“ Sloveniju

Punker traži radnika

Ljetna stanka služi studentima za samo-analizu i samo-kritiku u hodu, koju obavljaju na zajedničkoj ljetnoj školi, logorovanju. U svom dijelu studentskih novina “Klin“, koje su, s podnaslovom ŠOVA, što je parodija na para-obavještajnu akciju SOVA Janšine vlade, izdali u suradnji sa spominjanom “velikom“ studentskom organizacijom ŠOS, pobrojali su rezultate. Te razgovarali sa radikalnijim predstavnicima univerzitetske zajednice (vidi: http://www.studentska-org.si/files/2007-06-sova_bw.pdf). Tako je Andrej Kurnik, predavač na Fakultetu društvenih znanosti, i sam aktivist koji proučava talijansku lijevu scenu autonoma, te je više puta bio domaćinom Toniju Negriju u Ljubljani, dao studentima vrijedan savjet: pustite demonstracije i medijski spektakl, jer su njihovi efekti danas kratkog vijeka. Ako nećete da vas medijska javnost potroši kao čudo jednog dana, za jesen spremajte okupacije fakulteta. I dalje: bitka za slobodni univerzitet utoliko je značajnija jer su mediji, na neki način, već pali, a sada se isti scenarij primjenjuje na univerzitet.

Jesen će izgleda biti vruća. “Na nama je da vidimo hoće li nas početni uspjesi uspavati ili ćemo tematiku autonomije dalje razvijati, te otvoriti nove inicijative na nivou pojedinačnih fakulteta. Jer tamo se bije prava bitka za autonomno studentsko organiziranje. Uz to u Soveniji je još nekoliko pitanja koja hitno traže širi angažman, kao što je pitanje izbrisanih, koje ne možemo i ne smijemo zaboraviti“, zaključuje Andrej Pavlišič, koji iza sebe ima aktivističkog staža i u inicijativama za prava migranata, izbrisanih, protiv NATO-a, ratova i militarizacije univerziteta.... Za kraj pitamo Gala Kirna koliko je realno očekivati sinergiju više pokreta čiji je zajednički nazivnik anti-privatizacijsko nastojanje? Ima li u Sloveniji politički djelatne kritike “majke“ svih privatizacija, one privredne i od koga? Poziva li tko, osim na studentsku, i na radničku autonomiju ili barem participaciju? “U Sloveniji nema parlamentarne ljevice“, ponavlja Gal priču o političkom Godotu, a nama zvuči poznato. “Tako da sada prava opozicija i formulacija prave alternative postoji samo izvan parlamenta – u političkoj realnosti sindikata, AT, pokretima...a ta vrlo različita koalicija sila nema neki zajednički program. Na zadnjoj zajedničkoj sjednici napravili smo neki prijedlog za formuliranje “pokreta za očuvanje javne socijale, obrazovanja, zdravstva...“ – zajednički nazivnik je borba protiv privatizacije“.