Hrvatski antiglobalistički pokret
Hrvatski antiglobalistički pokret

  • Hrvatski antiglobalistički pokret je nova inicijativa koja se bori protiv svih vidova ekonomske globalizacije i kapitalizma - protiv neoliberalizma, NATO-a, EU, MMF-a, WTO-a, Svjetske banke, svih vidova socijalne nepravde i nejednakosti itd. Mislimo globalno, a djelujemo lokalno. Blog, osim tekstova o politici i ekonomiji, donosi i vijesti iz cijelog svijeta kojih nema u srednjostrujaškim hrvatskim medijima.
« » svi 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Brojač posjeta
nedjelja, svibanj 22, 2011

In March 2011, Croatia was a country of protests. Demonstrations occurred in almost every larger city in a two or three day rhythm, with the largest ones in the capital of Zagreb were certain demos were more than 10 thousand people strong. The main demand of the protest was the immediate step down of the current right-centre government of HDZ (Croatian Democratic Union) but, in fact, the real motive for the uprising was a general dissatisfaction with the current political and economical state of Croatia.

Like in other former 'real-socialist' countries, the restoration of capitalism was economically devastating. Former social property was privatized in a brutal primitive accumulation in which thousands of people have lost their jobs and many previously successful companies have magically become 'uncompetitive', all at the same time, and were plundered and shut down. Now, the whole country is practically deindustrialized, which together with 90% of banking sector in foreign private hands and trade liberalization makes future Croatian economic prospects very bleak. The whole situation was topped by the effects of the world economic crisis, which has struck Croatia indirectly – through a decline in external (mostly EU) demand and tightened international financial market. One of the biggest problems is 20% unemployed and 70.000 people that are working but are not getting paid.

Not only is Croatia in catastrophic economic position – the people have in large numbers lost the trust in the political partitocratic system itself, with recent polls showing that almost 60% of people do not want to vote or do not know whom they would vote for. This was perhaps best articulated during the March protests in the burning of both the ruling party (HDZ) and the main oppositional party (SDP) flag. Furthermore, more and more people are taking a 'power to the people' stance by demanding direct democracy. Widespread corruption is best shown by the fact that the former prime minister Ivo Sanader is currently in jail and under investigation in Vienna.

Like in North Africa, the demonstrations were first organized through Facebook, a fact given great notice by the media. Although it would be too much to claim that North African and Arab revolts have directly influenced Croatia, those events did in a way influence the atmosphere in general. At first, the protests were quite unarticulated and with a strong presence of the extreme right. The beginning was also characterized by violent clashes with the police. After that the demonstrations became peaceful and took the form of long marches through the city with a lot of 'ordinary' people taking part, while slowly being taken over by the far left although the protests remained quite heterogeneous until the end. This was the first time in the 20 year history of Croatia that one could see a 10.000 strong protest spearheaded by large openly anti-capitalist banners like '330.000 unemployed, 70.000 without pay. Capitalism – no, thanks!', 'Against privatization! Against capitalism and the EU!' and 'Capitalism = legalized corruption'. In addition to anti-capitalist sentiments, another important thing during the protests was the rising anti-EU stance from the left, which is gaining momentum recently. According to the plans of the ruling classes, Croatia is about to finish its accession talks with the EU and will soon become the newest EU member, but the problem is that a large number of people is opposed to the idea so that the result of the soon to be referendum is quite far from being certain. After the EU flag was burned during one of the March demos, the anxiety of the political elites and mainstream media was almost palpable.,hvala.jpg

It can be said that these protests are just another stage in rising of people's activity from below in the last few years, during which we have seen, among other things, a number of prominent workers' strikes, large farmers' protests and civil society 'right to the city' protest actions. However, perhaps the most important development in this regard is the rise of the new radical student movement that started in 2008-2009 with two big waves of student occupations. It was indeed the student movement that represented the extreme left anti-capitalist wing of the recent demos and it is around the student movement that a new left is organizing in Croatia. The demonstrations of March 2011 did not topple the government and did not have any immediate result. However, they could be a sign that in the future the people will not so easily tolerate ruling classes working against their interests. This is just a beginning, the fight goes on.

Drago Markiša is a Croatian leftist author and activist.

HAP @ 08:30 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 3, 2011

Nice day for a revolution: Why May Day should be a date to stand up and change the system

By David Harvey

Friday, 29 April 2011

Workers unite: Indonesians march for May Day in 2003


Workers unite: Indonesians march for May Day in 2003

May Day is the occasion we celebrate the grand achievements of the workers of the world in making our world a far, far better place to live in. There is, unfortunately, not too much to celebrate these days. The past 30 years are littered with battles and skirmishes that have resulted in defeat after defeat for organised labour.

A capitalist class gone rampant has now consolidated its power to command or corrupt almost all the major institutions that regulate the body politic – the political parties (of both left and right), the media, the universities, the law, to say nothing of the repressive state apparatus and international institutions. The democracy of money power now rules. A global plutocracy exerts its will almost everywhere unchallenged.

So what is there to celebrate? We would not, of course, have what we still have now (from pensions to the remnants of reasonable health care and public education) had it not been for the labour movement. But waxing nostalgic over the undoubted achievements and heroism of the past will get us nowhere.

May Day should therefore be about relaunching a revolutionary movement to change the world. The very thought of doing that – even just saying it and writing it down – is as exhilarating as it is astonishing.

But is this, too, a relic of revolutionary rhetoric from some bygone era? Or are we at one of those curious points in human history when the only reasonable thing to do is to demand the impossible? The simultaneous stirrings of revolt from Cairo and Damascus to Wisconsin and the streets of London, from Athens to Lima, from the murderous factories in China's Pearl River Delta to the factory occupations in Argentina, from the revival of rural rebellions in India to the movements of shanty-town dwellers in South Africa, suggests something different is in the air. An unstoppable movement of global revolt, perhaps, that says: enough is enough! It is our turn, the dispossessed and deprived of the earth, to want and get more.

Alongside all the simmering protests, innumerable practical alternatives to endless capital accumulation are being explored – co-operative movements, solidarity economies and networks, food security organisations, environmental and peasant movements, worker-controlled collectives are all in motion. A decentralised but substantial movement of people across the world already exists, seeking satisfying and humane ways to reproduce an adequate social life.

This sprawling and often chaotic movement bids fair to take on the role that organised labour once played. Animated by autonomist and alternative lifestyle thinking and with marked preference for locally-based and networked organisational forms, these movements, often backed by a powerful but insidious NGO culture, have trouble combining and scaling up to translate their often fecund local schemes into a global strategy to deliver an adequate and healthy social life to the 6.8 billion people now on Planet Earth.

Where we can go depends, of course, very much on where we are now. So what are the revolutionary possibilities – and even more importantly, the revolutionary necessities – of our time?

We are, I believe, at an inflection point in the history of capitalism. The compound rates of growth that have prevailed over the past two centuries are increasingly difficult to sustain. Is continuous compound growth (at a minimum rate of 3 per cent a year) in perpetuity possible in a world that is already fully integrated into the capitalist dynamic? The environmental and social consequences are bad enough but the potentially deadly geo-economic and geopolitical competition over markets, resources, land and uses of the atmosphere is even scarier.

Zero growth is a necessity and zero growth is incompatible with capitalism. The necessity is, therefore, that we must all become anti-capitalists. Alternative ways to survive and prosper must be found. That is the imperative of our times. This is what we should commit to on this May Day.

The crisis of 2007-9 and its aftermath constituted a warning shot. That crisis, many say, constituted a game-changer for how politics and the economy might work. But nobody seems to have a clear idea of what the new game might be about, what its rules might be, and who might guide it in what direction.

The bankruptcy in creative ideas today contrasts radically with earlier crises. In the 1930s, for example, a major shift in economic thinking, Keynesianism, underpinned a radical reorient- ation of state apparatuses and policies in the core regions of capitalism. It produced relatively strong and stable economic growth from 1945 to 1968 or so, in North America and Europe.

Ironically, these were years when the top marginal tax rate in the United States was sometimes as high as 92 per cent and never less than 70 (thus giving the lie to those who claim that high marginal tax rates on the rich inhibit growth). These were also years when organised labour did reasonably well in the advanced capitalist countries.

While decolonisation throughout the rest of the world proceeded apace, the spread and, in some cases, imposition of economic development projects brought much of the globe into a tense relation with capitalist forms of development and underdevelopment (prompting a wave of revolutionary movements in the late 1960s into the 1970s, from Portugal to Mozambique). These movements were resolutely resisted, undermined and eventually rolled back through a combination of local elite power supported by US covert actions, coups and co-optations.

The crisis years of the 1970s forged another radical paradigm shift in economic thinking: neoliberalism came to town. There were frontal attacks on organised labour accompanied by a savage politics of wage repression. State involvement in the economy (particularly with respect to welfare provision and labour law) were radically rethought by Reagan and Thatcher. There were huge concessions to big capital and the result was that the rich got vastly richer and the poor relatively poorer. But, interestingly, aggregate growth rates remained low even as the consolidation of plutocratic power proceeded apace.

An entirely different world then emerged, totally hostile to organised labour and resting more and more on precarious, temporary and dis- organised labour spread-eagled across the earth. The proletariat became increasingly feminine.

The crisis of 2007-9 sparked a brief global attempt to stabilise the world's financial system using Keynesian tools. But after that the world split into two camps: one, based in North America and Europe, sees the crisis as an opportunity to complete the end-game of a vicious neoliberal project of class domination: the other cultivates Keynesian nostalgia, as if the postwar growth history of the United States can be repeated in China and in other emerging markets.

The Chinese, blessed with huge foreign exchange reserves, launched a vast stimulus programme building infrastructures, whole new cities and productive capacities to absorb labour and compensate for the crash of export markets. The state-controlled banks lent furiously to innumerable local projects. The growth rate surged to above 10 per cent and millions were put back to work. This was followed by a tepid attempt to put in motion the other pinion of a Keynesian programme: raising wages and social expenditures to bolster the internal market.

China's growth has had spillover effects. Raw material suppliers, such as Australia and Chile and much of the rest of Latin America have resumed strong growth.

The problems that attach to such a Keynesian programme are well-known. Asset bubbles, particularly in the "hot" property market in China, are forming all over the place and inflation is accelerating in classic fashion to suggest a different kind of crisis may be imminent. But also the environmental consequences are generally acknowledged, even by the Chinese government, to be disastrous, while labour and social unrest is escalating.

China contrasts markedly with the politics of austerity being visited upon the populations of North America and Europe. The neoliberal formula established in the Mexican debt crisis of 1982, is here being repeated. When the US Treasury and the IMF bailed out Mexico in order to pay off the New York investment banks they mandated austerity. The standard of living in an already poor country fell by nearly 25 per cent over five or so years. By the end of the century Mexico had more billionaires than Saudi Arabia and Carlos Slim was soon to be declared the richest person in the world in the midst of burgeoning poverty.

This is the fate, along with perpetually high rates of unemployment and stagnant wages that awaits populations in the West, unless there is sufficient political resistance and popular unrest to reverse it. It is a politics of dispossession, not only of assets but of hard-won political and civil rights.

Behind this there lies a sinister history. When Ronald Reagan assumed the Presidency in 1981, he drastically reduced the marginal top tax rate from 72 to 32 per cent while lavishing all manner of other tax advantages on the corporations and the rich. He launched a huge deficit-financed arms race with the Soviet Union. The result was a rapid increase in the debt. David Stockman, Reagan's budget director, then gave the game away. The aim was to so run up the debt as to justify gutting all the social programmes and environmental regulations that had been imposed on capital in preceding years.

When Bush Jnr came to power in 2001, his Vice-President, Dick Cheney, repeatedly asserted that "Reagan taught us that deficits do not matter". So Bush cut taxes substantially on corporations and the rich. He fought two unfunded wars (costing close to a trillion dollars) and passed a costly drug prescription law that favoured big pharma. A budget surplus under Clinton was turned into a sea of red ink under Bush. Now the Republicans and the Wall Street faction of the Democrats demand the debt be retired at the expense of social programmes and environmental regulations.

This is what plutocratic politics has been about these past 30 years: raise the rate of exploitation on labour, plunder the environment mercilessly and collapse the social wage so the plutocrats can have it all.

Yet the two greatest problems of our time, according to the millennium goals signed by almost all countries in the United Nations, are the potential for ecological collapse and burgeoning social inequalities. But in the United States there is a persistent movement to exacerbate both problems. Why?

Capital throughout its history has long sought to evade certain costs, to treat them as "externalities" as the economists like to say. Environmental costs and the costs of social reproduction (everything from who takes care of grandmother and the disabled to child rearing) are the two most important categories that capital prefers to ignore. Two hundred years of political struggle in the advanced capitalist world forced corporations to internalise some of these costs either through regulation and taxation or through the organisation of private and public welfare systems.

The early 1970s was a high watermark in the advanced capitalist world for environmental regulation (in the USA the establishment of the Environmental Protection Agency and the Occupational Safety & Health Administration, for example) and state and corporate welfare schemes (the welfare state structures of Europe).

Since the 1970s, there has been a concerted effort on the part of businesses to divest themselves of the financial and political burdens of dealing with these costs. This was what Reaganism was all about. Simultaneously, the high mobility of capital (encouraged by the deregulation of finance and capital flows) permitted capital to move to parts of the world (Asia in particular) where such costs had never been internalised and where the regulatory environment was minimalist.

Meanwhile, the preferred means for seeking solutions to the key problems of environmental degradation and global poverty – the liberalised markets, free trade and rapid growth and capital accumulation favoured by the IMF, the World Bank and leading politicians in the most powerful countries – are precisely those which produce such problems in the first place. The problem of global poverty cannot be attacked without attacking the global accumulation of wealth. Environmental issues cannot be solved by a turn to green capitalism without confronting the corporate interests and the lifestyles that perpetuate the status quo.

If capital is forced to internalise all of these costs then it will go out of business. That is the simple truth. But this defines a convenient path towards an alternative to capital. What we must demand on May Day is that capital pay its social and environmental dues and debts in full. Organised labour may lead the way. But it needs allies from among the precarious workers and the social movements. We might be surprised to find that, united, we can make our own history after all.

David Harvey is a Distinguished Professor at the Graduate Center of the City University of New York. His latest book is The Enigma of Capital: And the Crises of Capitalism is published by Profile Press

HAP @ 01:02 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, travanj 12, 2011

Protesti i demonstracije su zamrli, pa je to dokaz da u njima i nije bilo neke prave revolucionarne snage da se ovo društvo korjenito izmijeni – takvih glasova sada ćemo se naslušati. Naročito od onih, profesionalno kontemplativnih zuritelja u nepromjenjivu bit postojećih društvenih odnosa, u okamenjeni torzo jednog u zlo pretvorenog naroda. No sve te konvulzije – mart je bio revolucionaran, april će biti kontrarevolucionaran – samo govore da je pravo vremenovanje u našim životima sada ponovno otvoreno i moguće. Prava javnost, a ne ona dirigirana od strane profesionalnih proizvođača mnijenja, tek sada očekuje radikalne promjene. I više i točnije od toga: ona više nije u stanju pukog očekivanja, jer je “hodanjem” naučila da u stvari svoga oslobođenja može računati samo na sebe kao subjekt emancipacije. To je najveća tekovina dosadašnjeg razvoja događaja, to je i smisao eksplicirane želje i volje za direktnom demokracijom – kao vjerom u mogućnost preuzimanja svoje političke sudbine u vlastite ruke. Sve do mogućnosti da jednoga dana država-nacija prestane biti ovaj tako nasilni okvir našeg političkog života. Pa da time napokon izađemo iz bukvalistički realiziranog, a još prije nekoliko desetljeća samo retoričkog pitanja: je li nacija naša jedina (politička) sudbina?

Svjesni su toga sudionici novog političkog buđenja kada brinu i u svojim diskusijama, uglavnom izvan medijskog mainstreama, bruse pojmove kojima bi adekvatno izrazili svoju političku volju, svjesni opasnosti da ona može biti zloupotrebljena. Diskutira se tako o koristi i šteti zazivanja aktivnog građanina, kada je jasno da je – suprotno od onoga što sada hoće da vjerujemo oni (u mnogim nevladinim organizacijama) koji, paradoksalno, profesionalno uspavljuju građansku volju navodnim čuvanjem i promicanjem iste – to zazivanje kroz desetljeća debelo zloupotrebljeno. Koliko je (ljudski besmislenog a kapitalski smislenog) nasilja ovdje u ranim i mirnodopskim situacijama učinjeno i još se čini u ime zazivanja pluralističke građanske demokracije, ne treba ponavljati. Pa ako je borba za priznanje u identitetskoj politici (onda i puki popis stanovništva može postati pravim političkim izborima) vrhunski doseg takvih reakcionarnih građana, nije li trenutak da otvoreno počnemo kritizirati građansko kao takvo, a iz “zaboravljenog” koncepta njegova nadilaženja? Kritika buržoaskog društva, umjesto zavođenja u priču da ga baš sada odsudno treba “evropski integrirano” izgraditi, hodom mnoštva sa svojim transparentima, vratila se u sjećanje. Prijete nam da bismo mogli, ne pristanemo li na veće discipliniranje u svojim ionako ugroženim društvenim potrebama, ispasti – iz čega? Iz povratka u “kulturni krug kojem oduvijek pripadamo”, kako svoju želju da nas upiše u EU hantingtonovski formulira premijerka Jadranka Kosor.

Pa možda je vrijeme da joj se otvoreno kaže kako ljudi u ovim krajevima nisu oduvijek težili “euroatlantskim integracijama”, pod prijetnjom propašću svome stanovništvu zbog samog mišljenja alternative. Ovdašnji ljudi znali su reći i “Bolje rat nego pakt” i “Nikad robom” i “Tuđe nećemo, svoje ne damo”. A što sve NIJE bilo mišljeno puko-državotvorno, ni u korist stare ni u korist nove Jugoslavije, već prvenstveno kao izraz oslobođenja narodne volje od okova država, njihova imperijalizma i usmjerenosti na interese kapitala, što nije novost. Novost su samo ideološki načini na koji se ti interesi danas promiču i brane. A ti načini, svojom prividnom predkapitalističkom logikom, zazivanjem homogenizacije etničkog naroda, služe baš kapitalu i njegovim interesima.

Kada već naši medijski analitičari tako suvereno “analiziraju” svjetska žarišta i ratove, npr. upravo započetu agresiju NATO-a (dakle i nas) na Libiju, logikom cijena nafte i kretanja na svjetskim burzama, što ne primijene istu logiku i na naš slučaj? Koliko profita i kome je donio krvavi raspad Jugoslavije? Ili, manje ambiciozno, kako će se priredbe “straha i nade za hrvatske generale”, koje tvorci postojeće države u kontrarevolucionarnom mjesecu aprilu sada posvuda pripremaju, odraziti na burzovne indekse i privredne aktivnosti u ovoj zemlji? Moje je mišljenje: ne nužno negativno. Iz čega naravno ne proizlazi da osumnjičeni za ratne zločine nisu i krivi. Prije će biti da je logika obrnuta: prljavi rat i njegovo uporno naknadno uzdizanje i slavljenje dobri su za izvlačenje ekstraprofita od izluđenog stanovništva.

Pa ako je zazivanje aktivnog građanina već tako problematično, kako tek stoji sa zazivanjem naroda? “Vi ste zeznuli, sada dolazi narod”, tako glasi jedna od parola kojom se ovih tjedana put u našu bolju političku budućnost utirao hodanjem. Recimo odmah: ovako pobunjenog naroda, kakav se sada pokazuje na ulicama Hrvatske, ne treba se bojati. Prije bismo mogli reći da stvari stoje obrnuto: ono čega nas treba biti strah jest da će se taj narod povući i vratiti u “rezignaciju” u kojoj desetljećima živi (i umire). I da stvari još malo preciziramo: naroda se ne treba bojati većina – oni koji sami i čine narod – a za bezbrižnost dvorova, banskih i demokratskih, neka brinu drugi, za to plaćeni. Narod sada NISU oni koji, uglavnom daleko od svake realne bitke, viču “U boj, u boj, za narod svoj”, što je pjesma koja se ne prima na novoj ulici. Narod o kome sada treba govoriti nije narod socijalno i etički integriranog jedinstva, čiji je “prirodni horizont” nacija-država. Takva konceptualizacija naroda – u ime koje je svojedobno inscenirano i tzv. događanje naroda (daleko od toga da je srpski specifikum), identitetska homogenizacija za potrebe vladavine nad obespravljenim proletarijatom – sada postoji samo još u ostacima dvorskih spletki, koje više ne mogu zaživjeti u mnoštvu.

I prije su te politike pravljenja nacionalnih nadljudi živjele nasilno i od nasilja – vojne pozive nikada većina stanovništva ovdje nije doživjela s oduševljenjem – a sada im vidimo i mogući kraj. Novu definiciju naroda možemo, na tragu Rousseaua, pa onda i Marxa, tražiti među sudionicima aktivne borbe i želje za općom voljom. Ta opća volja (volonte generale), nije identična s pukom voljom svih (volonte de tous), iako demonstranti jakobinski inzistiraju na jedinstvu onih koji u svakoj danoj situaciji zadržavaju, formuliraju i brane opći interes, prije no posebni i ekskluzivni. To je narod koji je svjestan da treba odlučivati o tome što da se radi, a ne o tome što on jest. Za to je potreba konverzija rada u volju, inzistiranje na subjektivnoj volji, a ne samo na objektivnim zakonitostima (pa ni ekonomskim), ili ono što suvremeni filozof Peter Hallward naziva dijalektičkim voluntarizmom. Volja naroda može biti samo stvarno kolektivna akcija, a ne nikakvo nametanje volje jedne grupe ljudi drugoj, a ona se očituje kroz direktnu participaciju u političkim događajima. Sada znamo da se volja za promjenom kapitalizma može razviti u uspješnu transformativnu aktivnost, nastojanje, kako kaže Marx, ne samo da se pravi povijest, već i da se njome teorijski i praktično ovlada.

HAP @ 02:03 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, ožujak 24, 2011

Fotografija članka
Jasno je kao dan da je Paviću i Todoriću najbolja hrvatska poljoprivreda ona koja ne postoji, koja je napokon poklekla pred moćnom evropskom konkurencijom i u kojoj se više nema što ni obrati ni pomusti. I kako onda ne bi o njima i njihovoj kompradorskoj bratovštini govorio u kategorijama izdaje, ako hoćeš i veleizdaje, vlastitog naroda?

Nekome će politički idiotizam izgleda prejaka riječ, ali meni se motaju po glavi i puno teže. Nikada nisam pomišljao da mogu razmišljati u kategorijama "izdajnika naroda", još manje "nacionalnih izdajnika", jer su one protekla dva desetljeća, posebno prvoga, pretvorile hrvatski jezik u puškarnicu s koje je vlast, a čak i više mejnstrim javnost, odstreljivala sve koji su im se odbijali pokloniti. Što je najgore, "izdajnika" zapravo uopće nije bilo. Čak je i paranoični Tuđman procjenjivao broj onih koji nisu prihvatili Hrvatsku na, ako se dobro sjećam, deset do petnaest posto, što je brojka koju bi s olakšanjem i radošću prihvatile i najstabilnije države u svijetu.

Ali, vidi ovo. Sada kada zbilja postoji nešto što se s pravom može okarakterizirati notornom vrstom narodne izdaje, i to baš od onih koji su devedesetih podgrijavali atmosferu javnih linčeva - nigdje ni glasa protivljenja. Nigdje da netko kaže, čekaj, majku mu, pa ovi rade direktno protiv interesa Hrvatske. I to još kako rade. Nemam namjeru nabrajati sve takve i praviti njihov registar, iako ni to ne bi bilo loše, i EU na poticaje izdvaja skoro pa deset puta više od Hrvatske. Naravno da je onda hrana s njihovih polja i pašnjaka neusporedivo jeftinija od naše, i naravno da zbog toga preplavljuje hrvatsko tržište, a preplavljivat će ga sve više poslužit ću se samo jednim primjerom - izdanja EPH-a, posebno Jutarnjeg lista. Ondje ćete u urednim intervalima naći tekstove koji su izravno potkopavanje ekonomskih interesa ove zemlje, a to naravno znači i njene političke stabilnosti, i to sve radi podguzivanja nekom stranom interesu, po logici stvari sada najviše Evropskoj Uniji. Evo najfriškijeg primjera.

Jutarnji ovih dana objavljuje tekst u kojem alarmira javnost da su poljoprivrednici koji upravo prosvjeduju na cestama "izgubili kompas", što će reći umalo pa poludjeli, jer u ovoj teškoj krizi traže od države još 1,3 milijarde kuna za poticaje. Slijedi niz navodno ubitačnih podataka koji bi trebali pokazati da se radi o zgubidanima i neradnicima, koje država tegli na grbači iako bi najbolje bilo da od njih što prije digne ruke. Evo tih dramatičnih podataka. Kaže se da je od 2000. godine kada su uvedeni poticaji država ulupala na poljoprivredu 26 milijardi kuna, a to nije dovelo do rasta proizvodnje, nego se, naprotiv, sve više hrane uvozi. Uvoz se, vrišti Jutarnji, udvostrčio i sada premašuje dvije milijarde dolara, pa se onda s moralističkim gnjevom bacio na dijeljenje lekcije da građani pogođeni krizom imaju pravo znati dokle će se trpjeti zulum nerealnih zahtjeva poljoprivrednika.

Sve je to lijepo i krasno, ali u ovom antiseljačkom pamfletu fali ključna činjenica. Sav ovaj jad i čemer u hrvatskoj poljoprivredi nije se dogodio ni zbog nerada poljoprivrednika ni nekim nesretnim slučajem, nego zato što se u Bruxellesu i Zagrebu htjelo da bude baš tako i nikako drukčije. Odmah ću objasniti, lako je. Evropska Unija troši na poljoprivredne poticaje astronomskih 40-50 posto svog budžeta, do prije neku godinu to je sezalo i do nevjerojatnih 60 posto, a Hrvatska sa svojih oko šest milijardi kuna - samo pet do šest posto svog državnog proračuna. Dakle, EU na poticaje izdvaja skoro pa deset puta više. I naravno da je onda hrana s njihovih polja


i pašnjaka neusporedivo jeftinija od naše, i naravno da zbog toga preplavljuje hrvatsko tržište, a preplavljivat će ga i sve više. Preplavljivat će  zato što EU nije zadovoljna ni s ovim što ima, nego vrši pritisak na kandidatkinje na članstvo da smanjuju poticaje i ispod škrte razine na kojoj su sada. Kako su pregovori Zagreba s Bruxellom pod zastorčinom kroz koju se ništa ne probija, ne može se znati kako to konkretno izgleda, ali da skidanje gaća naših pregovarača uspješno napreduje vidi se odatle što se poticaji u hrvatskoj stočarskoj proizvodnji već smanjuju, djelomično i ukidaju. O da, znam da ovaj prikaz ne bi bio kompletan ako se ne kaže da u hrvatskoj poljoprivredi postoji i golema gnojnica neracionalnosti. Sadržana je prvenstveno u tome što se poljoprivrednicima isplaćuju poticaji ne po zasijanim nego posjedovanim površinama, što je odavno politički dešifrirano. To, poznato je, dolazi iz interesne destilerije HSS-a koji time, znaju i poljski vrapci, kupuje svoje biračko tijelo. Ali prebacivati svu odgovornost na tu stranku bilo bi ipak nedalekovidno i glupo.

Projekt namjernog uništavanja hrvatske poljoprivrede puno je dalekosežniji, a konci se povlače iz mnogih interesnih i političkih središnjica, uz ostalo i iz  EPH-a. Kako drukčije protumačiti ključnu poantu spomenutog teksta u Jutarnjem da bi hrvatsku poljoprivredu trebalo voditi tako, vjerno prepričavam, da se sitni poljoprivredni proizvođači usmjeravaju prema socijalnim ustanovama, a da se obilnim poticajima preferiraju isključivo navodno uzorne poljodjeljske tvrtke poput Todorićevog Belja. Ma, zamisli ti gdje baš njega nađoše! I kako onda nećeš o Paviću, Todoriću i njihovoj kompradorskoj bratovštini govoriti u kategorijama izdaje, ako hoćeš i veleizdaje, vlastitog naroda? Jasno je, naime, kao dan da je takvima najbolja hrvatska poljoprivreda ona koja ne postoji, koja je napokon poklekla pred moćnom evropskom konkurencijom i u kojoj se više nema što ni obrati ni pomusti.

Tek kada se postigne to savršenstvo ništavila, ta bratovština dolazi na svoje. Jer, tada će lobiju uvoznika hrane, u kojem veliko sidrište imaju i Todorićeve tvrtke, biti dignute i zadnje brane nezasitnog bogaćenja, a u ono malo preostale poljoprivredne proizvodnje opet će carevati taj isti Todorić. Koji će, kupajući se napokon do mile volje u olimpijskom bazenu meda i mlijeka, uvijek moći pozvati na prijateljsku kupku i svog vjernog agitpropovca Pavića. Ovo drugo posebno preporučam, jer su zasluge Da skidanje gaća naših pregovarača uspješno napreduje vidi se odatle što se poticaji u hrvatskoj stočarskoj proizvodnji već smanjuju, djelomično i ukidaju EPH-ovog prvog čovjeka neizmjerne ne samo u slučaju uništavanja hrvatske poljoprivrede, nego i u mnogim drugim, a posebno su mi ostali u sjećanju udarnički napori njegovih tiskovina na potapanju hrvatske brodogradnje.

I tu su se sa stranica EPH-ovih novina nebrojeno puta cijedili potoci pelina što brodogradilišta arči silne novce osiromašenih građana, iako eminentni stručni podaci govore nešto sasvim drugo. Da nakon što država ulije godišnje 1,16 milijardi poticaja u brodogradilišta, odande joj se u vidu poreza i drugih davanja vrati 1,28 milijardi. Dakle, škverani zarade ovoj državi čistih sto i više milijuna. E, ali ne bi EPH bio EPH da to ne čuva kao najstrožu tajnu, jer zašto njemačkim i drugim evropskim brodogradilištima ne napraviti tu sitnu uslugicu da se riješe konkurencije Hrvatske, trenutno treće brodograđevne sile u Evropi? Da, stvarno zašto, to se, uostalom, savršeno uklapa u idiotsku politiku deindustrijalizacije Hrvatske i vladajućih i opozicije, a što se pri tome idiotiziraju i EPH-ovi čitatelji, pa bože moj, barem glupost dokazano ne boli.

Osim toga, ona, ta glupost, donosi ovoj priči o hrvatskim narodnim izdajnicima blaženi happy end, jer za ovu vrstu izdaje još nitko nije odgovarao. Mada kada čuješ što o tome proteklih tjedana misle fejsbuk demonstranti, ne bih baš stavio ruku u vatru da će tako zauvijek ostati.

HAP @ 12:24 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, ožujak 18, 2011
Piše: Z L

Onoga koji bi mogao prigovoriti kako su zahtjevi za većim plaćama „materijalistički", treba upitati može li itko stanodavcu, „teti" u trgovini, ljekarni ili u referadi, pri upisu školarine, reći da, eto, nemamo novca, ali ćemo im u zamjenu očistiti radni prostor ili donijeti kolač, kavu ili ručak na posao, ili njihovoj djeci održati instrukcije iz engleskog?
Foto: Ivan JAMIČIĆ
Iako se u Zadru o tome najmanje govori, dovoljno je podsjetiti se broja nezaposlenih u Hrvatskoj; sada se broji preko 330.000 tisuća ljudi
Prosvjedima koji se posljednjih dana događaju u Zadru i  šire dajem i kritiku i podršku.  Prosvjedi u Hrvatskoj pokazuju nezadovoljstvo ljudi kojima je dosta da ih se izigrava i  laže od strane aktualne politike. Drago mi je da su mnogi  prestali govoriti o problemima u društvu sebi u bradu i  okupili se kako bi iskazali svoj  stav. Ipak, smatram da nedostaje svijesti o onome što je  svima zajedničko jer, vidljivo  je, prosvjednici su poprilično  različitih stavova, pa tako i  razloga zbog kojih se  uključuju u ovu borbu. Gnjev i  prosvjedi usmjereni su isključivo protiv aktualne vlade  koju se proziva za lošu ekonomsku situaciju, te se pri  tome zovu prijevremeni izbori. Ali pitanje je što uistinu  možemo postići s novom vladom. Nova politička lica će  slavu graditi na hipnotizirajućim pričama o tome kako je  HDZ upropastio državu i kako oni imaju rješenje za izlaz  iz krize. Zar ćemo opet vjerovati političkim elitama i  prespavati sljedećih dvadeset  godina?

Korjenita, a ne površna  promjena
Kao mogući ishod prosvjeda vidim nekoliko opcija. Jedan je da vlada „padne" i da  dođe do novih izbora. Ti izbori će stvoriti sliku kako su  prosvjednici uspjeli i time primiriti situaciju na neko vrijeme dok će se kroz isto to  vrijeme i dalje akumulirati novi/stari problemi - državni  dug, povećan broj nezaposlenih, visok standard nerazmjeran plaćama na tržištu rada. Ovo je samo kratkoročna  promjena. Drugi mogući  ishod jest da ne dođe niti do  ove kratkoročne promjene, s  obzirom da to nije u skladu sa  autoritarnom i ego-politikom  koju vode sve političke stranke, pa tako i trenutno vladajuća. To smo vidjeli i na  primjeru studentskih prosvjeda gdje su oni kojima se  obraćalo ignorirali zahtjeve  studenata. Kao ishod prosvjeda ne treba izostaviti ni mogućnost generalnog štrajka,  na što se i poziva na jednom  transparentu u Zagrebu. Najgora opcija bilo bi razočaranje  i odustajanje, jer smatram kako ovo ne treba biti jednokratna borba za svoja prava.

Iako se u Zadru o tome  najmanje govori, dovoljno je  podsjetiti se broja nezaposlenih u Hrvatskoj; sada se broji preko 330.000 tisuća ljudi.  Uz ovu brojku, sve je veći broj  ljudi koji rade i ne dobivaju  plaću. S obzirom da smo svakodnevno uvjetovani ekonomskom strukturom i odnosima koji ju održavaju, mislim  da i tu treba razmišljati o mogućnostima promjene. Promjena koja je nužna da bi se  situacija u društvu mijenjala  dugoročno, trebala bi biti korjenita, a ne površna; potrebno  je mijenjati samu strukturu.  Ova promjena može doći samo od ljudi kojih se određeni  problemi direktno tiču, a ne  od novih (prijevremeno) izabranih. Važno je osvijestiti kako država, kao politička organizacija, danas više nema  moć koju je imala ranije. Danas ovisimo o promjenama na  impersonalnom tržištu rada  na koje vlast ne može tek tako  lako utjecati. Zbog toga raniji  izbori ne znače slavlje i pobjedu - oni nas dugoročno ostavljaju u istom položaju.

Kapitalizam? Ne, hvala!
Zapanjuje me uvjerenje da  su moguće samo dvije opcije  ekonomske organizacije. Jedna je socijalizam o kojem se  puno niti ne govori, osim u  negativnom kontekstu, a druga je kapitalizam u kojem trenutno grcamo, ali ga ne propitujemo da ne ispadne da  smo nostalgični za prvim. Pa  možemo li sebe upitati od  čega nam se sastoji dan. Da li  ikad jedva čekam da idem sutra na posao? Mora li rad biti  muka i trpljenje? U kakvom  sam odnosu s drugim radnicima? Sa šefom? Koliko dugo  traje moj radni dan? Jesam li  plaćen/a za svoj rad? Pijem li  neke lijekove da bih preživio  dan? Jesmo li opušteni i sretni  ili živimo u grču? Koji je tome  razlog? Kapitalizam? Ne, hvala!

Onoga koji bi mogao prigovoriti kako su zahtjevi za  većim plaćama „materijalistički", treba upitati može li  itko stanodavcu, „teti" u trgovini, ljekarni ili u referadi,  pri upisu školarine, reći da,  eto, nemamo novca, ali ćemo  im u zamjenu očistiti radni  prostor ili donijeti kolač, kavu  ili ručak na posao, ili njihovoj  djeci održati instrukcije iz engleskog?

Direktna demokracija u  praksi
Živimo u kulturi u kojoj  smo navikli na vođe - „tuđe"  ili „vlastite". S obzirom da se  svaka vlast pokazala kao korumpirana, nemam više povjerenje u vođe, stare ili nove.  Stoga se zalažem za direktnu  demokraciju. Direktna demokracija ne znači samo političku organizaciju, već  upućuje na mogućnost njezine  primjene u bilo kojem  okruženja - u obiteljskim odnosima, ljubavnom odnosu,  na radnom mjestu; supermarketu, tvornici, udruzi, fakultetu, i gdje god to bilo. Kao što  to izvrsno govori prosvjedni  letak u Rijeci, direktna demokracija je metoda odlučivanja po kojoj svi kojih se odluka  tiče sudjeluju u njenom donošenju, a odluke se donose  izravnim sudjelovanjem kroz  raspravu nakon koje slijedi  konsenzus ili glasanje; bilo to  o zaštiti okoliša, radničkim  pravima, zaustavljanju devastacije grada, zaustavljanju komercijalizacije obrazovanja.  Temeljna razlika direktno-demokratske organizacije u odnosu na predstavničku jest u  tome što direktno-demokratska organizacija nema tradicionalnog vođu, već je odgovornost na svima koji raspravljaju i odlučuju. Grupa  koja raspravlja o određenom  problemu izabire delegata,  koji je pod imperativnim mandatom što znači kako nema  moć samostalnog donošenja  odluka, ne pristaje na pregovore, nagodbe i dogovore  na vlastitu odgovornost, već  samo u ime onih koji su ga  poslali, ne može biti kupljen,  polaskan ili zastrašen (poput  sindikalnih vođa), a svaki prijedlog koji mu se ponudi prenosi na bazu kako  bi se razmotrio, može biti opozvan u  svako doba i bira se na kratko  vrijeme, to jest - stalno se  izmjenjuje, i još; ne mora biti  veliki i obrazovani političar,  niti karizmatska ličnost. Na taj  način djeluje demokracija  „odozdo". Odgovornost je na  svima koji sudjeluju, za razliku od demokracije „odozgo" gdje je vlast predana drugome čija je najveća kazna to  da na slijedećim izborima ne  mora biti izabran. Direktno-demokratske zajednice  mogu se pronaći u praksi u  mnogim dijelovima svijeta i na  različitim radnim mjestima.  Samo jedan od primjera je  preuzimanje radne organizacije, a u tom je kontekstu  svakako zanimljiv film „The  Take" (u prijevodu „Preuzimanje") koji prikazuje kako  30 nezaposlenih automehaničara u predgrađu Buenos  Airesa preuzima tvornice i  proizvodnju kako bi sami  upravljali svojim radom. 

Aktualni prosvjedi borba su  za dostojanstvo i pravo da  nam život ne bude trpljenje.  Na nama je prihvatiti stanje  stvari ili zajedno sudjelovati u  promjeni.

Tko piše?
Svoju ulogu u zadarskim prosvjedima, kao i „pokret" antivladinih prosvjeda u Hrvatskoj, komentira jedna od prosvjednica (podaci su poznati redakciji) koja se zalaže za zamjenu predstavničke demokracije direktnom demokracijom
HAP @ 08:23 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, ožujak 15, 2011

Indijaneri prihajajo

Igor Štiks i Srećko Horvat o uličnim prosvjedima

Među sporadičnim reakcijama od strane vlasti i opozicije na val protesta koji potresaju Hrvatsku te pratećih medijskih manevara, čini se da nam je glavni policajac Tomislav Karamarko točno objasnio o čemu se tu zapravo radi nazvavši pobunjene građane 'Indijancima'.

Jer, građani Hrvatske, a i ostalih postjugoslavenskih i općenito postsocijalističkih zemalja su upravo to – Indijanci – kojima su 'kauboji' kapitalizma na 'divljem Istoku' oduzeli sve što su imali, i zemlju i resurse, a možda i budućnost. U međuvremenu su mnoge na području bivše države poslali na 'vječna lovišta', u ratu kojim su upravljali i u čijoj su se pozadini bogatili, preživjele su ili opljačkali ili istjerali (ili i jedno i drugo), a svima su nastavili dijeliti 'vatrenu vodu' nacionalizma, od koje je triježnjenje bolno, a povratak boci učestao. Karamarko, čovjek koji u povijest ulazi kao netko tko je uhapsio 150 mirnih demonstranata u Varšavskoj kako bi omogućio jednom magnatu da 'privatizira' gradsku ulicu te kao čovjek koji je naoružao policiju s najsofisticiranijom opremom za premlaćivanje građana, tako je zapravo jedini koji nam je, nesvjesno, objasnio da su nas dva desetljeća kapitalizma uistinu pretvorila u Indijance koji ne odlučuju ni o čemu, a najmanje o svojoj bijednoj sudbini. Da su građani također shvatili istinu ministrovih riječi potvrđuje njihovo prihvaćanje etikete crvenokožaca, indijanska glasanja, plesovi i bubnjanje koje skoro svaki dan priređuju po hrvatskim gradovima. Kao u slovenskoj sinkronizaciji vesterna, Indijaneri doista prihajajo, i, nakon početne identitarne konfuzije te različitih klaunova koji su se predstavljali kao 'poglavice', ima ih sve više. Oni ne samo da odbacuju ovog ili onog kauboja, ili traže nove kauboje za gospodare, već odbacuju njihov cijeli Režim. Izlaskom na ulice i svojim 'dugim marševima' oni su ponovo postali Građani. Indijanska šaka, a u njoj tomahavk, prijeti Režimu. I borba, vjerojatno duga i s neizvjesnim ishodom, je upravo počela.

Udar odozdo!

Bez obzira na odvijanje kao i konkretne rezultate prosvjeda u Hrvatskoj, smatramo da je već sada moguće izvući nekoliko općih zaključaka. Kao prvo, iako je zahtjev koji ujedinjuje sve prosvjednike sveden na odlazak vlade Jadranke Kosor i hitno raspisivanje izbora, jasno je da protesti nose politički puno važniju poruku: građani izražavaju izrazito nepovjerenje pa čak i odbacivanje trenutnog Režima. Pod Režimom, kao što smo pisali u političkoj raspravi Pravo na pobunu – uvod u anatomiju građanskog otpora (Fraktura, 2010.), ne smatramo samo državu i njezine institucije, već oligarhijski konglomerat kojeg čine i država i mediji i dijelovi tzv. civilnog društva i obrazovni sustav i religijske institucije, privredni subjekti i organizirani kriminal te različite interesne skupine koje profitiraju od postojećeg stanja stvari. Građani odbacuju politički režim sveden na partitokraciju i povremene izbore čija je svrha revitalizacija samog Režima, a ne njegova promjena. Poruka koje se referiraju na direktnu demokraciju – koju su u domaći politički vokabular unijeli pobunjeni studenti u proljeće 2009. – sve je više. One se ne manifestiraju samo u svijesti da HDZ i opozicija zapravo nisu u bitnom sukobu, već i u konkretno izraženoj želji građana da sami odlučuju o smjeru i razvoju prosvjeda. Na njihovoj margini nastao je čak i pokret za direktnu demokraciju koji je vidi kao nužni korektiv reprezentativnog sustava danas dok se ne steknu uvjeti za njezino opće funkcioniranje.

Kao drugo, na razini ekonomskog sustava kao i društvenih odnosa koji su mu posljedica, sasvim je jasno da se, ne samo među 'ljevičarima', već i širim građanstvom dovodi u pitanje kapitalizam u formi kakvom je vladao posljednjih dvadesetak godina. Teme pljačke, nezaposlenosti, siromaštva te besperspektivnosti i, uopće, lošeg života ujedinjujući su nazivnik svih prosvjednika kao i 70% građana koji ih, po anketama, podržavaju. I tu dolazimo do sve glasnije kritike Europske unije kojoj uzroke treba tražiti u pritisku da se sprovedu neoliberalne reforme, od kojih su, čini se, profitirali jedino lokalni ili strani predatori, te u vanjskoj podršci korumpiranim političarima spremnima da provedu te reforme što pak upućuje na 'skriveno rukovanje' europskih i domaćih elita. Nije li Ivo Sanader bio 'rado viđen gost' u Bruxellesu, nije li svoje lopovske operacije vodio preko Hypo Banke i iznosio novac u Austriju, i nije li Viviane Redding usred prosvjeda u Zagrebu hvalila Jadranku Kosor i njezinu politiku 'gospodarskog oporavka'?

Nejasna perspektiva pregovora, neosjetljivost EU-a za socijalne probleme zemalja koje integrira te inzistiranje na reformama koje stvaraju nezaposlenost i čiji cilj općenito nije jasan (kao privatiziranje i zatvaranje brodogradilišta) stvorila je otpor među građanima. Nije poanta u tome da je EU odjednom postala neželjena zajednica, već u frustraciji koju stvara trenutna situacija u kojoj s jedne strane patimo od 'euroze' – kako je to, misleći na proeuropski virus, nazvao Mitja Velikonja – tj. uvjerenja da će reforme (posebno famozno poglavlje 23. o pravosuđu) konačno ukinuti korupciju, dok, s druge, vidimo da približavanje EU donosi novi tip korupcije različit, ali ne i manje razoran, od onog kojeg smo znali 1990-ih. Pokušaj HDZ-a da svoju sudbinu veže uz sudbinu ulaska Hrvatske u EU povezujući referendum i nove izbore mogao bi samo dodatno povećati njezinu nepopularnost. S druge strane, šire građanstvo i ljevica u skepticizmu spram EU-a izražavaju kritiku onoga što vide kao polukolonijalni položaj i traže transparentnost pregovora, obranu vitalnih javnih interesa, zaštitu od sveopće privatizacije, i drugačiji, socijalni model kako za Hrvatsku tako i za Europu. Indijanci su se, neki svjesno, a drugi nesvjesno, i digli na noge jer ne mogu više trpjeti političku samovolju elite (koja se posebice očituje u potpunom izostanku javne diskusije o pristupanju Hrvatske u EU), uvjeravanje da živimo u 'demokraciji' dok je participacija građana svedena na minimum te potpuni raskorak između medijskog uljepšavanja stvarnosti i njihove svakodnevne borbe za preživljavanje.

Na koncu, ova vrsta neformalno organiziranih protesta sa širokom podrškom građanstva može se djelomično vidjeti kao odjek zbivanja na Bliskom Istoku. Unatoč svim očitim razlikama, jedan zajednički element je ipak tu. Kao što su se tamo građani pobunili protiv desetljeća nepromijenjenog političkog smjera i kontinuirane pljačke, tako se ovdje na meti našla dugogodišnja katastrofalna vladavina HDZ-a, ključna za funkcioniranje trenutnog Režima kojeg mnogi ispravno vide korumpiranim, nelegitimnim i dubinski nedemokratskim. U Hrvatskoj, doduše, danas ne postoji jedan čovjek kao težište Režima niti svakodnevna represija, što čini vrlo složenom, čak zbunjujućom, ovu građansku pobunu, ali se vlast oligarhijskog Režima i politička nemoć građana da upravljaju svojim životima itekako osjećaju. U širem kontekstu, Hrvatska je također među prvim primjerima tako snažnih anti-kapitalističkih protesta u Istočnoj Europi od 1989. godine. No, unatoč situaciji istinskog demokratskog 'udara odozdo', kao i stupanja na scenu novih političkih subjekata, Režim je sve samo ne posrnuo – čak i ako padne Kosoričina vlada kao njegovo trenutno lice, ali ne i glava – i uzvraća udarac preko svih svojih komponenti koje ustaju u obranu vlastitih privilegija.

Režim uzvraća udarac

Ne samo cinični promatrači, već i dežurni analitičari danima se čude nad činjenicom da se zagrebački prosvjedi za rušenjem vlade umjesto na uobičajenu formu okupljanja po javnim trgovima svode na višesatna šetanja. Navodno, narod ne zna što bi sa sobom. Kronična nezaposlenost se tako predstavlja kao besposličarenje, a ono kao uzrok nezaposlenosti, čime se krivnja za trenutno stanje prebacuje na nezaposlene, a ne na one, prvenstveno vlast, koji su upropastili preko 300.000 ljudi i njihovih obitelji. Tako umjesto da stoji na jednom mjestu, besposlen se narod šeće po 10-ak kilometara u ovim hladnim večerima ne bi li time zapravo prikrio, sugerira se, besmislenost ovih prosvjeda. Neki su se režimski novinari pritom čak upustili u izvještavanje 's lica mjesta' pa su se brže bolje spustili među pučane i natjecali u tome tko će prije donijeti u redakciju 'analizu' s terena.

Najprije je Vojislav Mazzocco odlučio odgovoriti svojoj kćerci na pitanje 'Tata, što su prosvjedi?' da bi ustvrdio da Jadranka Kosor možda stvarno ima pravo što primjenjuje modernu pedagošku metodu ignoriranja djece dok urlaju i bacaju se po podu. Opet infantilizacija s ciljem depolitizacije, jer, u krajnjoj liniji, čak i kad dijete kaže da je car gol, najbolje ga je ignorirati dok bura ne prođe, dok ne prestane urlati ili dok ga se ne izmlati. Jer, znaju i režimlije da je car gol, ali im taj car i dalje daje mrvice sa stola. Te mrvice s kojima su si političke strukture i medijski moguli kupili intelektualce njima se čini sigurnijom perspektivom u ovim vremenima krize nego pad među sve te stotine tisuća kojima su i te mrvice oduzete. Među prosvjednike se također ugurao Tomislav Čadež, zaključivši da se oni ne slažu ni oko čega, osim oko odlaska vlade, što je valjda premalo. Njemu se ubrzo priključila maskota Europa Press Holdinga Ante Tomić, cinik koji ništa nije naučio u protekle dvije godine otkako je, komentirajući studentske prosvjede, samozadovoljno ustvrdio da se 'ne namjerava ozbiljno baviti njihovim političkim ciljem, jer on zapravo nije ni važan' i da će se uvijek nasmiješiti kada vidi ljude da se bore za 'idiotsku socijalnu jednakost'. Ovaj put je još jednom popljuvao građane, ustvrdivši da je ovo samo prosvjed redikula i radikala, rugajući se otvoreno tisućama koje se nalaze na ulicama.

Zapadna invazija na Irak je u medijski svijet proširila sintagmu 'embedded journalism' po kojoj novinari po informaciju idu 'ubačeni' u vojne jedinice i tako, iz perspektive okupacijskih snaga, jer do druge ni ne mogu čak i kad bi htjeli, 'slobodno' izvještavaju. Hrvatski primjer pokazuje kako izgleda redakcijsko novinarsko i kako se prvo uzme na znanje 'stav redakcije' Europa Press Holdinga ili bilo koje konglomeracije ili javne televizije koji služe postojećem Režimu te se tek onda ide 'na teren' ili se, kao u Tomićevom slučaju, uopće ne silazi među sve te ridikule i radikale. Oni znaju vrlo dobro da ne ići niz dlaku redakciji, uredniku ili vlasniku korporacije, znači biti 'otkačen' s platne liste i da to, kao u slučaju stotina tisuća građana, znači slobodni pad, jer je Režim kojem služe i koji se ni ne mora baviti cenzurom uništio sve socijalne padobrane i uklonio sve zaštitne mreže. No, plitki cinici i snobovi misle da se taj pad uvijek događa nekom drugom pri tome zaboravljajući na vlastiti moralni pad za kojeg, za razliku od siromaštva, nema lijeka.

Neki tjednici, pokušali su pak, po očekivanom scenariju, pronaći 'vođe' pa je tako Nacional donio veliki članak o 'stratezima' zagrebačkih prosvjeda, u kojem je uglavnom izdvojio desničare kao predvodnike, da bi samo nekoliko dana kasnije Globus iznio jednu standardno površno napravljenu analizu u kojoj je pobrojao čak 14 različitih organizacija koje sudjeluju u prosvjedu, a iz koje je ispalo da je u Hrvatskoj ljevica jača nego u Latinskoj Americi. Ništa novo. I za vrijeme studentskih blokada, kao i za vrijeme borbe za Varšavsku, jedino što je bilo zajedničko svim medijima bila je ta neutaživa težnja za pronalaženjem i diskreditacijom 'vođa' kako bi se diskreditiralo cijelu pobunu. Jer, kako neka pobuna može biti anonimna? Naravno, tekući prosvjedi nisu anonimni i stalno iz mase izviru samoprozvani i nametnutni vođe, ali kao što su oni jednom nogom već u osnivanju novih stranaka koje bi na idućim izborima trebale kapitalizirati njihov angažman, tako im je druga noga već u provaliji neuspjeha – narod, naime, ima sposobnost prepoznati nametanje i nije stoga čudo da je većina govornika na Cvjetnom trgu izviždana te da je i organizator zagrebačkih prosvjeda Ivan Pernar na kraju odustao od javnih govora, shvativši da time samome sebi puca u inače mu klimave političke noge.

Javili su se i uobičajeno oprezni predsjednik Josipović i u medijima često prisutni nekadašnji borac za ljudska, a sada uglavnom premijerkina prava Žarko Puhovski. Oni su se zgrozili nad činjenicom da prosvjednici obilaze domove političara, naglašavajući da u demokratskom društvu valja razlikovati 'javnu' i 'privatnu' sferu. Nitko od njih se pritom nije sjetio da je i Sanader, kao 'javna osoba', naše novce stavljao u 'privatni džep' i s njima stvorio svoj 'dom' i kolekcije satova i slika ili ih izvozio iz zemlje, kao što to čini i vladajuća garnitura. Prosvjedi bi po njima trebali biti pristojni, a po mogućnosti baš ništa ne bi trebali dovesti u pitanje. Ako je netko 'javna' osoba, valjda smije imati pare u 'privatnom' stanu, bez obzira što je taj stan služeći se 'javnom' pozicijom 'privatizirao' često nauštrb 'javnog' novca ili 'privatnih' osoba kao u slučaju Jadranke Kosor. Trenutak u kojem su prosvjednici došli pred stan u kojoj živi i vikali 'Deložacija!' – riječ s kojom je HDZ izbacivao iz stanova ljude nehrvatske nacionalnosti, uključujući one koji su živjeli u 'premijerkinom stanu' – i 'Ukrala si stan, tjerajte je van!' bio je trenutak političke katarze s kojim se mediji, naravno, nisu pozabavili. Ljudi, bez obzira na javno deklarirana uvjerenja, intimno znaju što je nepravda i zločin, ma na koji način legalizirani bili, ne zaboravljaju bez obzira da li se radi o ukradenim stanovima ili tvornicama. Njihovo danas 'privatno' je bilo 'nečije' ili je bilo 'javno' i 'društveno' i koristilo je na dobro svima, a ne samo nekima i ta činjenica se očito ne zaboravlja.

Dugi marš

No, koliko god zagrebačke šetnje iz tjedna u tjedan iscrpljivale građane, one su potvrdile da u ovoj državi ipak postoji nešto zvano 'narodna volja'. Po uzoru na onu staru englesku poslovicu 'Gdje postoji volja, postoji i put', one su pokazale da je upravo stvaranje puta, hod po neutabanim stazama, ono što je potrebno. Osim toga, pokazale su da se revolucije ne događaju u laboratorijskim uvjetima niti da se narod sastoji od arhetipova i kategorija dostupnih u enciklopedijama i političkim priručnicima. Ako gdje možemo vidjeti što je doista narod, onda je to u tekućim prosvjedima. I zato su komentatori s visine, snobovi pred malim ekranima i novinari na zadatku ostali zgroženi: da, narod se sastoji i od desničara i od ljevičara, i od onih koji su više siromašni i od onih koji su manje siromašni, i od onih koji sadašnji trenutak žele instrumentalizirati i od onih koji istinski vjeruju u promjenu. Ako nas hrvatski prosvjedi za rušenje vlasti nečemu uče, onda je to da ništa nije odlučeno unaprijed i da se upravo u tome sastoji odgovornost svakog od nas. Početni braniteljski prosvjedi koji su obilovali desničarskom i na momente ustaškom retorikom, nasiljem i divljanjem huligana, ubrzo su se transformirali u sveopći narodni bunt i to ne nužno nekakvom vrstom kooptacije (bilo s lijeve ili desne strane), već prije svega izlaženjem na ulice sve većeg broja građana i spontanim pomjeranjem, na retoričkoj razini, prema onome što je u korijenu ovih prosvjeda, a to je želja za socijalnom pravdom i rušenjem ne samo vlade Jadranke Kosor, već cjelokupnog Režima čiji je ona tek najvidljiviji i privremeni izdanak.

Ako postoji neka pouka hrvatskih prosvjeda, onda je to da građani nisu glupi i da Indijanci ne misle izgubiti i ovu bitku: i bez 'poglavica' i bez strukturiranog programa, narod može prepoznati u čemu je problem i tko je za njega kriv. I tu je zagrebačka peripatetička škola, kako bismo je baš usprkos cinicima mogli od milja nazvati, odigrala ključnu ulogu: obilaženjem spornih točaka i simbola krize, upravo su šetnje ukazale na neuralgične točke hrvatskog post-tranzicijskog društva. Nisu se kao stanice na višesatnom iskazivanju građanskog neposluha našli samo stanovi korumpiranih političara (Kosor, Hebrang, Šeks) ili središnjice vodećih hrvatskih stranaka (HDZ, SDP, HNS, HSS...), već i banke (Hrvatska narodna banka, Hypo banka...), skandalozno tihe sindikalne središnjice, Fond za privatizaciju kao pljačkaški 'krizni štab', nekoć uspješne tvrtke koje su stradale u privatizacijskoj otimačini (Pliva, Kamensko...), mediji koji tihom cenzurom održavaju status quo (Pavićeva Europa Press Holding i HRT...) pa i korporacije (poput INE i T-coma) koje su ključne u kreaciji društvene zbilje (prije svega Todorić, koji je baš ovih dana nadgledao ubrizgavanje u biznise 6,3 milijardi kuna iz HNB-a, još jednom potvrđujući tko je pravi gospodar ove zemlje). Sve te precizno prepoznate Bastilje Režima, taj živčani sustav građanskog ropstva, narod sada već redovito obilazi i poručuje što misli.

Ako sve to imamo pred očima, hrvatski prosvjedi ni po čemu nisu neartikulirani, kao što im se od početka zamjeralo iznoseći izolirane primjere političkih avanturista. Pitanje je, naravno, hoće li se taj bunt u budućim prosvjedima pretvoriti u sistemsku kritiku koja neće pristati na kozmetičke preinake postojećeg sustava, što nam najavljuje sve glasnije zazivanje direktne demokracije kao nužnog korektiva danas i mehanizma političke i socijalne emancipacije sutra, hoće li izbjeći zamke 'Trećeg puta', ili ćemo vidjeti kako Režim skida masku i pokazuje, preko mobiliziranih falangi, svoje fašističko lice. Teško je predvidjeti što će biti rezultat ove građanske pobune, jer ovdje nema niti vođa niti mape puta. Ali, kao što reče španjolski pjesnik Antonio Machado: 'Ako ne postoji put, napravit ćete ga hodanjem'. A to nitko ne zna bolje od Indijanaca samih.

* Ovaj tekst će u tiskanom obliku biti objavljen u novom broju dvotjednika za kulturna i društvena zbivanja Zarez
Igor Štiks i Srećko Horvat
HAP @ 16:45 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, ožujak 13, 2011

Sudeći po onome što i kako filtriraju naši vodeći mediji, antivladini prosvjedi u Hrvatskoj, a prvenstveno u Zagrebu, još uvijek glavinjaju s tendencijom da se na koncu izvale u neki usputni jarak. A glavinjaju zato što među sobom još uvijek nemaju nekoga glavnog, tko će svima jasno reći što se tu točno želi i kako će se u nastavku kretati prema tome cilju. Puno je tu praznog hoda i neodlučnosti, interesa desnih i lijevih, primjećuju dobrohotni svjedoci burnih zbivanja, jer ulici očito nedostaje čvrsta ruka koja bi usmjerila sad već respektabilnu količinu tamo okupljene energije.

S tih pozicija, jedan od uglednijih hrvatskih tjednika prije nekoliko dana okupio je na naslovnici čak desetoricu navodnih predvodnika zagrebačkih demonstracija. Ukoliko se tvrdi kako nema jednog i neprikosnovenog vođe, dakle, mora biti da ih je više, pa se među sobom dogovaraju. Dobro, to bismo još nekako i mogli razumjeti, a predstavnici naroda koji se osmjehuju s novinskih fotografija pomoći će nam svojim iskazima da shvatimo kako se oni – jezgra otpora koja tek počinje dolaziti do izražaja – uspijevaju dogovoriti o svemu, na dobrobit sviju. Ali stvari, usprkos dobroj volji medija da nam urede sliku svijeta, stoje bitno drugačije, i mi se takvim pristupom suštini aktualnih demonstracija zapravo samo udaljavamo od njihova istinskog karaktera.

Politička emancipacija

Da bismo se fokusirali na nj, poslužit će detalj s početka posljednjeg prosvjeda uoči dovršavanja ovog broja “Novosti”, u utorak. Prije svakog marša gradom, naime, manji dio sudionika izlaže se na Preradovićevom ili Cvjetnom trgu govorancijama samozvanih tribuna, koje znaju biti takve da je, recimo, prošle nedjelje jedan od njih ustvrdio kako je pjesnik po čijem se imenu zove taj trg, “pravi Srbin”, budući da je – pazite sad ovo, i logički i faktografski – “napisao hrvatsku himnu”.

E, ali ljudi su u utorak reagirali najodrješitije dosad, i usred jednoga govora počeli su krajnje spontano formirati i otiskivati kolonu za šetnju gradom. Govornicima nije preostalo ništa drugo nego da umuknu. Nije se radilo o tome da se ljudima više ne dade slušati jednog Ivana Pernara, kao što je zatim često interpretirano, nego o tome da ih već iritira svaki autoritet u nastajanju. Nema više kredita za vođe, drugim riječima, barem što se tiče autentičnog glasa naroda; to nipošto ne znači da ćemo u nekom doglednom roku kao društvo u cijelosti zaista izbjeći nametanje vodstva. Ovdje se naprosto radi o procesu društvene emancipacije u nastanku, o tome da tek kušamo i sami učimo razaznavati okus istinske demokracije, u smislu žive vladavine naroda, a ne one samo proklamirane i ozvaničene.

U tom smislu se na ovim demonstracijama dešava kod nas još neviđeni dijalektički okršaj iz kojeg će se razviti novi prevladavajući diskurs, javno mnijenje, a samim tim i nova politička stvarnost, makar u ponekim od najbitnijih aspekata. I upravo to je aktivnost koja u mnogih promatrača na licu mjesta – pa i novinara “Novosti” koji ne propuštaju nijednu povorku – može izazvati napadaje mučnine zbog “miješanja pića” kakva se ne mogu sastati ni u najluđem koktelu, no to je neizbježan moment takvoga društvenog procesa.

Ekstremnu desnicu, primjerice, relativno je lako osuditi na razini Ustava ili medijskog društvenog života, no kudikamo je korisnije uvjeriti se kako je to isto društvo isključuje i neutralizira svojim držanjem prema njoj u izravnom susretu.

Vođa revolucije

Novi pojmovi se uvode u neposrednu praksu na najširem planu, a jedan od ključnih glasi: direktna demokracija. Uveli su ga studenti Filozofskog fakulteta, no primio se dosada i znatno šire. Na ulicama Zagreba i drugih hrvatskih gradova koji sudjeluju u općenarodnom buntu, u svjetlu toga principa istodobno se kristalizira teorijsko i praktično djelovanje. Neki ljudi dijelili su ostalima u koloni, dok je 8. marta stupala prema razvalinama tvornice Kamensko, na desetke onih prometnih signalnih prsluka, znate već kakvih, a na svakom je preko leđa flomasterom bilo ispisano “Vođa revolucije”.

Kad vidite tako nešto, jasno vam je da ste na ruti koja ni približno nije više tako nemušta kako joj se pripisuje. Svi smo mi vođa revolucije, zajebantski urla na noge osovljeni kolektiv, otkrivajući svu bit pokreta. Internet mu je dao početni zamah i olakšao horizontalno povezivanje, pa se vertikale više ne čine jedinim mogućim provodnicima narodne volje. U zemlji napadno raste osjećaj straha i kaotičnosti, višekratno ovih dana tvrde neki od najčitanijih dnevnih listova. A posve je obrnuto: strah među ljudima opada, jer im samima za rukom polazi iniciranje novog i boljeg reda.

Sve to, naravno, uopće ne garantira da stvar uskoro neće otići sasvim u vražju mater, ali smo barem u mogućnosti konstatirati ono što je trenutno na snazi. Mnogim drugim faktorima iliti čimbenicima to još ni približno nije jasno. Zoran Milanović tako je prošlog tjedna primijetio da Damir Kajin, koji se jednom zgodom lično obratio prosvjednicima, ne razumije što se tu događa, e da bi zatim priznao kako ni on sam ne razumije sve to. Žarko Puhovski, pak, nikad ne priznaje da nešto ne razumije, ali je izrazio zabrinutost oko “stanja predstavničke demokracije”, sve gledajući demonstracije ispoprijeka. A to znači da ovdje ne razumije baš ništa. Predstavnička demokracija, takva kakva jest čitavih nam 20 godina, pokazala se negacijom vladavine naroda, odrođenim pravnim instrumentom u rukama elite. Za to saznanje nije nam trebala ulična reakcija prezrenih na svijetu, ona je samo potvrda stjecanja kritične mase društvene svijesti o tome. A da Puhovski gdješto ne shvaća ni pojave koje mu se odvijaju pod nosom, dodatno svjedoči njegova reakcija na izvjesni antikapitalistički transparent koji je u jednoj izjavi nazvao “spretnijim i duhovitijim” od drugih unaokolo.

Rukopis Filozofskog

Prepoznatljiv rukopis studenata s njegova fakulteta – da mu i to otkrijemo – dvije godine nakon što se prvi put narugao njihovu avangardnom djelovanju, ujedno je izraz najsuvislijeg političkog subjekta na dotičnoj sceni, što će reći i u zemlji.

Uz ostale srodne i bliske im snage, poput Radničke borbe, Crvene akcije, Zelene akcije, Mladih antifašista ili Prava na grad, oni predstavljaju dominantni artikulacijski procesor svenarodnih stremljenja. Studentska odanost direktnoj demokraciji, međutim, priječi ih da i sami dograbe megafon po uzoru na Pernara ili pojedine desničarske likove na ovim prosvjedima i da se povorci nametnu kao njezini vođe. Da podlegnu liderskom refleksu, sve bi zasigurno krenulo brže, no bila bi preskočena određena bitna mjesta integralnoga društvenog sazrijevanja koje donosi dugoročnu korist.

Tako se i zbiva ono što zbunjuje mnoge nam medijske kolege: povorka je itekako sklona povremenom zastajkivanju i unezvjerenom osvrtanju po raskršćima, kao da ne zna – ona, taj fluidni kolektivni organizam – kamo bi dalje. Onda netko dovoljno glasan povuče vektor na neku stranu i svi krenu dalje. Ali, više nitko te ljude ne može hotimično natjerati da se zaustave tamo gdje se većina ne želi zaustaviti, ili da skandiraju ono što ne žele. Dok mediji forsiraju lica s megafonima, narod je prema potonjima sve skeptičniji.

Općeprihvaćeni ciljevi ipak su postavljeni dovoljno generalno da bi svima odgovaralo zaustavljanje i osuđujuće skandiranje ispred npr. HDZ-a, SDP-a, HRT-a, EPH-a, HGK-a i još poneke table sa sličnom zvučnom kraticom. Problem se ispostavlja kad se zapitamo što slijedi dalje, kad padne Vlada čiji odlazak svi priželjkujemo. Kad se suočimo s pitanjem o čemu točno govorimo kad govorimo da ne želimo da nas vlasti više pljačkaju.

Desničari tu više ne igraju bitnu ulogu, od njih je na ovim demonstracijama ionako ostao tek zadnji šljam, reprezentiran jednim megafonom i nekolicinom zastava. Njihov kapacitet je zasad iscrpljen; čak i Sačić, Borković i Thompson, koji su odradili one jedne svoje demonstracije i zatim nestali, u usporedbi s njima su neupitni lumeni.

Izgubljeni sindikati

Osim aspekta demokracije, naime, nameće se kod ovih prosvjeda i otvoreni aspekt artikulacije. A ona se ovdje tiče, ako smo mi pozvani da svjedočimo, prvenstveno socijalnih tema. Izvorni te najglasniji zahtjevi prosvjeda su tako nacionalistični samo u ekonomskom smislu, ne i etničkom, onoliko koliko se daju razdvojiti. Daljnja artikulacija ići će sporije negoli bismo htjeli, nestrpljivi od duga čekanja, no njegove se konture već naziru – vidi poseban okvir uz ovaj tekst. Ona će se razvijati i s obzirom na uzgredne događaje, kakva je najnovija reakcija sindikata na ukupnu situaciju.

Sjećamo se još, jedan od vodećih sindikalista želio se pojaviti na spomenutom braniteljskom prosvjedu, ali ga je nešto u tome spriječilo. No tamo gdje bi bilo logičnije da se pojavi netko od takvih, na socijalno motiviranim marševima po Zagrebu i drugdje, njih nema.  Zauzvrat, demonstranti su se uz povike negodovanja već jednom zaustavljali pred centralnom zgradom SSSH-a. I to je bila najjasnija potvrda svijesti o relacijama na kojima je izdan prvorazredni interes zajednice i radnog čovjeka kao takvog. Smislite neki novi model prevare, dakle, ovog je narod konačno javno raskrinkao.

Zabluda o “poštenom vladaru”

Između čitave kakofonije više ili manje programatskih glasova u općenarodnom forumu što se kroz posljednja dva tjedna odvija pred očima zabezeknutih centara moći kakve poznajemo, ipak umnogome očekivano izdvaja se onaj studenata Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Oni su građanima ponudili nekoliko letaka s odgovorima na češće postavljana pitanja o političkoj i ekonomskoj situaciji te kontekstu samih demonstracija.

“Sami izbori neće ništa promijeniti”, piše na letku naslovljenom “Koji je smisao prosvjeda?”, uz objašnjenje da i SDP, poput HDZ-a, “djeluje u korist sitne gospodarsko-političke vrhuške, a na štetu velike većine građana”. Studenti objašnjavaju kako se na izborima “samo teoretski može bilo tko kandidirati, no jasno je da nitko ne može biti izabran ako nema novca za skupe promidžbene spotove, jumbo-plakate i slično”, a novac dolazi od tajkuna koji su imovinu stekli u privatizaciji na nedemokratičan način i sada njime plaćaju svoje političke izabranike.

Prevladavanje tih nametnutih ograničenja oni nalaze u modificiranju demokratskog sustava koji očito ne može biti isključivo predstavnički zadan, nego mora uključivati mehanizme direktne demokracije, kao što je svima dobro poznati referendum. Moć kvari ljude, poručuju studenti, pa se iščekivanje “poštenog vladara” nadaje krunskom zabludom pristupa koji namjesto rješavanja sistemskih nedostataka demokratskog modela, traži kvar u npr. moralnom zastranjenju.

U drugom svom letku studenti se bave jednom od najčešćih pojedinačnih tema na ovim prosvjedima, ulaskom Hrvatske u EU. Kako stvari sada stoje, naime, sistemska korupcija same Unije kao organizacije, npr. u odnosu kapitala prema radnicima, veći je problem negoli su primitivni vidovi korupcije u Hrvatskoj. Na sličan način, stanje demokracije ili socijalna politika mogli bi nam ulaskom u EU postati još većim problemom negoli se to čini danas, a zbog čega se i prosvjeduje.

HAP @ 17:04 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, ožujak 10, 2011

Tisuće ljudi ponovo je marširalo Zagrebom na stoti međunarodni dan žena u nastavku velikog narodnog prosvjednog pokreta. S obzirom na tu obljetnicu, prvi transparenti u koloni bili su posvećeni pravima žena. Prva stanica u povorci bila je tvornica Kamensko koja je bila središte velike borbe radnica prošle godine za opstanak te tvornice. Nakon toga povorka je obišla središnje urede najveće vladajuće, a onda i najvećih opozicijskih stranaka. Uz antivladine i antipolicjske parole bili smo također i ispred stanova omraženih političara Vladimira Šeksa i ministra policije Tomislava Karamarka. Unatoč tome što je pokret još uvijek vrlo jak i masovan, vladajući pokušavaju ignorirati što se događa ponavljajući kako “nema jasnih zahtjeva”. Na taj jefitini trik nasjeli su i neki dobronamjerni, ali naivni “aktivisti” koji pokušavati pisati “zahtjeve”. Očito je ovdje problem u tome što ti “aktivisti”, iako žele biti na strani naroda, ne uspijevaju raskinuti sa sistemom.

Narod nema nikakve potrebe da piše nekome “zahtjeve”. Što bismo mi uopće mogli zahtjevati od vlasti osim da nepovratno i što prije nestanu iz naših života? Prosvjedi nisu žicanje vlasti da nam udovolji na neku molbu, oni su očito izraz čistog prezira prema sistemu, njegovim strankama, njegovoj policiji, njegovim medijima, njegovim tajkunima, ukratko svemu što ga predstavlja. Pokušaj da se ljudi koji ne žele imati nikakve veze sa sistemom nagovore na zahtjeve prema tom sistemu je ne samo nemoguć, nego i posredno usmjeren protiv narodnih prosvjeda. Postoje također i neki pokušaji liberala da se prosvjedi diskvalificira zbog tzv. “govora mržnje”. Mržnja je sve što možemo osječati prema sistemu, njegovim političarima, tajkunima i policiji. Tko to ne razumije, taj ne zna ništa o zemlji u kojoj živi. Ne može se opravdana mržnja prema sistemu i njegovim slugama izjednačavati s huškanjem protiv manjina. A to huškanje gotovo je potpuno izostalo jer i kada se pojavi, ljudi ga sami uguše. Onima koji se protiv toga žele boriti bilo bi pametnije da se pojave i sprječavaju takve povike na samom prosvjedu umjesto da cmizdravo pokušavaju diskreditirati cijeli prosvjed zbog jedne budale koja na prosvjedu nema nikakvog utjecaja. Također, želimo nešto poručiti svim onim “sociolozima” i “političkim analitičarima” koji se ovih dana čude “što se to događa s hrvatskom mladošću”? Mi smo mladi, školovani i sposobni, i bez ikakve perspektive u ovom društvu. Naše roditelje je uništila šačica tajkuna koji su im oteli sve da bi se na brzinu obogatili. Bez brige, gospodo analitičari. S nama je sve u redu. I kao svi normalni i zdravi ljudi borimo se protiv sistema koji nam uništava život kao i svih onih koji tom sistemu služe.

HAP @ 01:29 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 7, 2011

Nakon što su se u subotu održali prosvjedi u osam gradova po cijeloj zemlji, jučer je prosvjedna povorka ponovo šetala Zagrebom. Povorka, u kojoj je svakako čak i na prvi pogled bilo znatno više ljudi nego u petak, prošla je mnoga mjesta moći: medije, gospodarsku komoru, središta tvrtki najvećih domaćih kapitalista, središta sindikata, ministarstvo policije itd... U povorci se standardno skandiralo protiv vlade, pojedinih ministara, političkih stranaka, domaćih kapitalista, stranih banaka... Ukratko, protiv svih simbola sistema. Još samo nadobudne budale misle da će ljudi koji su potpuno razočarani u sistem nasjesti na jeftine političke govore nekakvih marginalaca kojima je najveća zamjerka vlasti to što nisu u njoj. Ljudi njihove govore čak više ne mogu i ne žele ni pristojno odslušati nego ih zasipaju salvama zvižduka i povicima da ušute. Usput treba spomenuti da se na mjestu “okupljanja”, Cvjetnom trgu skupi jedva 200 ljudi od kojih velika većina negoduje što se uopće održavaju nekakvi govori iako ih zbog slabog razglasa ne može čuti ni 50 ljudi.

Nasuprot govorima, povorke protiv simbola sustava privlače sve više i više tisuća ljudi. Vrhunac jučerašnje povorke bila je “posjeta” jednom od najnepopularnijih političara, Andriji Hebrangu, čiji je kvart za većinu prosvjednika izgledao kao drugi planet. Planski izgrađene vile na uredno podšišanim travnjacima sa zatvorenim dječjim igralištima i teniskim terenima nasuprot ogromnoj nezaposlenosti, radu bez plaće, rastućim školarinama itd... jasno pokazuju u čemu je problem sa sistemom. Bahatost političara doista nema granica. Dok oni uporno ponavljaju kako “imaju stabilnu većinu”, ankete pokazuju kako prosvjede podržava preko 70% stanovništva, što je veći postotak nego što ih je uopće izašlo na izbore i gotovo tri i pol puta veći postotak od onog što je dobila vladajuća stranka na izborima. Prosvjedi se nastavljaju u utorak u povorci. Borimo se zajedno protiv političara, onih na vlasti kao i onih koji se pokušavaju ugurati u prosvjede.

HAP @ 14:09 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, ožujak 5, 2011
Jučer je održan do sad najmasovniji prosvjedni marš kroz Zagreb u kojem je sudjelovalo preko deset tisuća ljudi. Iako su se prosvjedima priključili i neki političari, ljudi su spontano ušutkivali i ismijavali one koji su pozivali na “nove vođe”. Osim uobičajnih mjesta kao što su ulazak na Markov trg i pred središnjicu HDZ-a, prosvjednici su posjetili i HRT koji je u stilu Mubarakove državne televizije u srijedu umjesto prosvjednika snimao prazne trgove koje su prosvjednici već napustili, te novinsku agenciju EPH poznatu po agresivnom zagovaranju antiradničkih mjera. Također, dok su svi ostali mediji objavljivali brojku od 10 000 prosvjednika, HRT je objavio da ih ima između 1000 i 1500, pa se ispred njihove zgrade skandiralo “Nećemo cenzuru”, “Kol’ko nas ima”, ali i “Nedamo vam pretplatu”, a ispred EPH “EPH lažovi, narod ste zaglupili”. Treba također spomenuti i da su mediji zadnjih dana vodili agresivnu hajku na organizacije i grupe koje su prozvali “ekstremnom ljevicom”.

Sve te grupe jasno su rekle da niti mogu niti žele “voditi prosvjede”. Suprotno onome što pojedini mediji žele prodati, bijes i razočaranje sistemom nisu izmislili “ljevičari”, već je to nešto što mase svakodnevno osjećaju, bez obzira na to što ih političari pokušavaju ignorirati. U drugom pokušaju dolaska na sjedišta vlade i HDZ-a prosvjednici su dobro naoružanom kordonu policije vikali “Ubojice, lopovi” i “Ivan Mamić”, podsjećajući na dečka kojeg je nedavno brutalno ubio policajac. To je izazvalo i sukobe nakon kojih je uhićeno sedam osoba. I dok narod prosvjeduje, političari žive u svom svijetu. Premijerka koja ima jedan od najnižih rejtinga ikad izmjerenih u Europi (podržava je 13,7% ispitanika) poručuje kako se vlade ne smjenjuju na ulici nego “demokratski”. Drugim riječima, o silasku vlasti ne smije odlučivati narod, nego isključivo političari. Čestitamo na demokratičnosti. Danas se održavaju prosvjedi u osam gradova, a sljedeći prosvjed u Zagrebu je u nedjelju. Gdje god da ste - vidimo se na ulici.

HAP @ 14:03 |Komentiraj | Komentari: 0

Ono što su prosvjednici najavljivali, to se i ostvarilo – današnji prosvjed bio je najveći dosad. Prema procjenama, na vrhuncu prosvjeda oko 10 000 ljudi stajalo je ispred zgrade Hrvatske radio televizije! Naravno, već možemo čuti kako vlast umanjuje brojke i kako ne bira sredstva u pokušaju da diskreditira prosvjed i bunt naroda.

Važno je biti viđen

Što prosvjedi sve više rastu, što više dobivaju na važnosti, to se sve više političara lijepi za njih. Naravno, ovo nije ništa novo. Nakon prosvjeda u srijedu, na kojem su svoj brk omastili Dragutin Lesar i Damir Kajin, danas se rame uz rame s Ivanom Pernarom pojavila nova suita političkih oportunista počevši sa zbunjenim pravašem Perom Kovačevićem, histeričnim populistom Dinkom Burićem iz HDSSB-a i sindikalistom Željkom Stipićem. Pernar je, po običaju, laprdao gluposti o „komunistima“ na vlasti, dok su Kovačević i Burić iskoristili priliku da napadnu HDZ, pritome očito zaboravljajući činjenicu da su nekoć ili bili članovi HDZ-a ili bi njihove stranke mogle koalirati s HDZ-om na idućim izborima.

Zanimljivo je da je ovoga puta Pernar, očito pobijedivši svoj strah od policije, krenuo u šetnju zajedno s prosvjednicima pokušavajući ponovno uspostaviti kontrolu nad događajem. Na samom Cvjetnom trgu, gdje Pernar ustaljeno drži govore, uvijek sudjeluje najmanje ljudi, dok se većina građana priključuje upravo nakon što „govorancije“ završe. No, Pernar je ovog puta odlučio „počastiti“ narod s „govorancijom“ i ispred sjedišta HDZ-a. Sama njegova pojava i njegove gluposti loše utječu na prosvjed jer dovode žar desnog ekstremizma, koji bi mogao osuditi cijeli prosvjed na propast, te izazvati osudu javnosti, kao što je bio slučaj s drugim prosvjedom kada je došlo do „krvoprolića na Krvavom mostu“. „Ljevica“ i desnica na slamku pokušavaju izvuči saborske fotelje iz ovih prosvjeda, te prikazati ga svojom zaslugom, no sasvim je jasno da je ovo spontani narodni bunt i da je što prije potrebno izolirati politikante iz masa.

Stipić, predsjednik sindikata Preporod, pozvao je sindikate na ulice. Ovo je bila jedina pametna koja se mogla čuti s govornice, jer uistinu potrebno je da što više radnika izađe na ulice i priključi se demonstracijama. Potrebno je pozvati na generalni štrajk i zauzeti radna mjesta i na taj način paralizirati državu. Umjesto toga, naši sindikalni predstavnici poput nojeva zabijaju glavu u pijesak, čvrsto stiščući madrace pune „šuškavaca“ s kojima je plaćena njihova neaktivnost. Stvarno, trebamo se zapitati gdje to živimo kada su nam sindikalisti veći mlakonje od predsjednika Josipovića.

Dok su pobunjene mase radnika, studenata i nezaposlenih svojim transparentima ukazivali na istinske izvore hrvatske bijede - kapitalizam, korupciju i europski imperijalizam, lijevi i desni stranački lideri, zajedno s wannabe liderom Pernarom, kao glavni problem isticali su vladajuću garnituru, a kao ultimativno rješenje problema nametali sebe i svoje stranke. Stoga nije ni čudo da je narod odbio sudjelovati na njihovom skupu i formirao vlastiti blok koji je skratio govoranciju i poveo prema Markovom trgu.

Ulica odlučuje

Ovoga puta prosvjednici su udarili ravno među oči! Na udaru su se našle Hrvatska radio elevizija, Europa press holding, T-com i Hrvatski fond za privatizaciju, ali i neke već „standardne“ destinacije kao Kamenita vrata i sjedište HDZ-a.

Nakon HDZ-a prosvjednici su se prošetali Zvonimirovom, Šubićevom i Držićevom sve do Vukovarske gdje su zablokirali promet u obje trake. U jednom od automobila prosvjednici su zatekli i Mladena Pavića glasnogovornika Vlade. Nakon kratkog komešanja prosvjednici su ipak odlučili propustiti automobil s Pavićem, ali mu je jedan prosvjednik pljunio u lice kroz prozor! Ubrzo nakon tog događaja, nekoliko prosvjednika je privedeno zbog naguravanja s policijom.

HRT je posebice izazvao bijes prosvjednika zbog izjave u središnjem Dnevniku u kojoj se moglo poslušati kako je prosvjed okupio svega 1500 ljudi. Zbog toga su prosvjednici odlučili „posjetiti“ HRT i pokazati se u pravom broju. 1 mali, 2 mala, 10 000 malih indijanaca urlikajući na zgradu HRT-a „jebote kolko nas ima“, „vratite nam pretplatu“ i „Hloverka odlazi!“. Kako je već spomenuto, na vrhuncu prosvjeda, a to je bilo kod zgrade HRT-a sudjelovalo je oko 10 000 prosvjendika, čime je ovo prosvjed najposjećeniji do sada.

Svojom brojnošću prosvjedi su poslali jasnu poruku Jadranki Kosor kako ulica itekako odlučuje, te kako je vrijeme da se „pravi luda“ već prošlo. Kosor se očito pokušava uvjeriti kako ne postoje prosvjedi u Hrvatskoj ili kako ih organizira oporba. Moguće je da će i ona uskoro izbaciti neku „gadafijevsku teoriju“ o masama kojima Osama Bin Laden sipa drogu u kavu. Za sada izgleda kako se ona više brine time što su se prosvjednici probili do njene zastavice i njezinog stana, nego to što narodu nešto smeta.

No, nakon petog prosvjeda u redu, tj. trećeg koji je koncipiran kao „beskonačna šetnja“ možemo primjetiti kako postoje i određene manjkavosti u organizaciji koje su normalne zbog spontanog karaktera prosvjeda. Naime, stariji ljudi ne mogu dugo sudjelovati u ovim beskonačnim šetnjama, brže se umaraju i odlaze prije kraja prosvjeda. Na taj način prosvjedna povorka se sve više osipa, te bi trebalo poraditi na spriječavanju ovih posljedica kako bismo što dulje ostajali zajedno u što većem broju. Čini se da prosvjedna ruta koja uključuje Držićevu i Slavonsku previše iscrpljuje prosvjednike i odvlači sam prosvjed sve dalje i dalje od središta grada. Donji grad i bliža okolica poput Savske trebali bi pružiti prosvjednicima dovoljno manevarskog prostora i prisutnosti među građanima, dok bi se istovremeno zadržala fleksibilna i spontana organizacija bez suvišnog iscrpljivanja.

Isto tako, možemo primjetiti kako se i dalje ignoriraju zahtjevi i ideje upučene s prosvjeda. U Dnevniku se i dalje nastavlja pričanje i propovjedanje o Europskoj uniji, dok se zanemaruje veliki anti-EU stavi izražen na prosvjedu. Izgleda da je najbolje obilježiti prosvjede kao „neartikulirane“ i „bezidejne“, skoncentrirati se na figuru nekog balavca i njegovih šizofrenih ispada te prikazati cijelu stvar kao cirkus „pijane rulje“ željnje kaosa. Sa pločnika su se itekako mogli čuti zahtjevi i ideje naroda – mogao se osjetiti bijes, na koji će samo budala zatvoriti oči.

„Podijeli pa vladaj“

Svi smo navikli na senzacionalizam medija i njihove površne priče, te marginalizaciju onoga što „mali čovjek“ ima za reći. Sljedeći taj „recept“ mogli smo primjetiti kako se u medijima umanjuje broj prosvjednika, te kako se prosvjedi skoro pa i ne spominju i slično.

Za razliku od toga vijest o povratku Tihomira Purde iz „bosanskog kazamata“ iskopala nam je oči. Mediji su se itekako potrudili prenjeti njegovu bezrezervnu podršku premijerci, odnosno njegovu izjavu kako doslovno obožava premijerku i kako nikad ne bi prosvjedovao protiv nje.

U kontektsu nedavnih protuvladinih demonstracija kao i činjenice da su se njima pridružili brojni branitelji, koji su do sada bili zadnja linija obrane HDZ-a, možemo primjetiti kako se premijerka trudi primiriti branitelje i pacifizirajući Purdu kao simbol njihovog bunta izolirati branitelje od nezadovoljnog naroda sa zagrebačkih ulica.

Dakako da u ovom trenutku ne smijemo dozvoliti da se ovako jefitnim trikovima dijeli narod. Isto kao što bi se prosvjedima trebali priključiti i branitelji, trebali bi se i policajci jer, koliko doznajemo, ni oni nisu pošteđeni razloga za nezadovoljstvo, kao npr. smanjenje plaće za 30% u zadnjih nekoliko mjeseci.

Poziv na prosvjed

U nedjelju u 16:00 na Cvjetnom trgu ponovno krečemo zajedno i složno.

Nadamo se da će ovog puta narod uspjeti nadglasati i izolirati političke parazite i oportuniste, odnosno nedozvoliti im paradiranje pred medijima i plagiranje naše borbe.

Isto tako, pozivamo Vas da u ponedjeljak u 12:30 prisustvujete sastanku s radnicama Kamenskog ispred njihove tvornice kod Trga Francuske republike, te da zajedničkim snagama pokušavmo nezadovoljstvo proširiti na novi front – naša radna mjesta.

HAP @ 11:32 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, ožujak 3, 2011
Drugi veliki prosvjedni marš održan jučer okupio je preko pet tisuća ljudi koji su gotovo pet sati neumorno marširali po snijegu i velikoj hladnoći ispod velikog transparenta na kojem je pisalo “330.000 nezaposlenih, 70.000 bez plaće. Kapitalizam, ne hvala”. Iako su mediji ponovo pokušali istaknuti tobožnje “organizatore” koji su držali govore sami sebi, bilo je očito da takvi pojedinci ne nailaze na odobravanje okupljenih. Ako nekome još nije jasno, ne postoje nikakvi “fejzbukovci” ni “pernarovci”. Niti su “nove tehnologije” odigrale neku bitnu ulogu u organizaciji prosvjeda, niti netko slijedi brojne političke klaune i samozvane vođe. Ovo su samo narodne mase koje su izgubile svaku vjeru u sustav. Te narodne mase ponovno je, prema unaprijed određenim rutama gdje su nas trebali čekati kordoni interventne policije, pokušala usmjeriti dobro organizirana policija u civilu koja je glumila prosvjednike. Oni ni ovog puta nisu prezali ni od fizičkih napada na one koji su ih prepoznali, ali mase očito nisu nasjele na njihove trikove, pa je ruta promjenjena unatoč snažnom otporu pandura.

Postalo je očito da, nakon što smo skrenuli s unaprijed pripremljene trase, interventna policija više nije sposobna slijediti prosvjed. To je omogućilo da se konačno dođe do jedne od zgrada vladajuće stranke gdje je suradnjom i hrabrošću pojedinaca sa zgrade skinuta i demonstrativno poderana zastava HDZ-a. Nakon toga je, na iznenađenje policije ali i svih političara, prosvjed skrenuo do zgrade najveće oporbene stranke. Time se htjelo pokazati da narod nema nikakve iluzije ni u lažnu alternativu “opozicije” što se jasno izrazilo skandiranjem “Svi ste lopovi”. I tamo se uz veliku požrtvovnost skinula i zapalila stranačka zastava. Uz nju, skinuta je i zapaljena i zastava Europske unije, “svetog grala” svih političkih stranaka koje su interesima imperijalizma spremne žrtvovati sve, ne mareći za interese radnika. Time se pokazalo do koje mjere je politika vladajućih klasa odvojena od želja i interesa masa. Prosvjed je završio ispred stana premijerke koja pokušava ignorirati prosvjede. Cijeli njezin kvart policija je odsjekla od ostatka grada kordonima, ali su se prosvjednici probili prelaskom sa ceste na željezničku prugu koju se policija nije dosjetila zatvoriti. Ispred premijerkinog stana, osim standardnih protuvladinih i protupolicijskih parola skandiralo se i “Izbacite je van, ukrala je stan” čime se podsjetilo na to kako je kao ratno profiterka premijerka prisvojila tuđi stan. Većini prosvjednika sinoć je postalo jasno da ovi prosvjedi nisu mirni, oni su potpuno protuzakoniti, ali i potpuno opravdani. Točno kakvi trebaju biti. Vidimo se u petak.

HAP @ 11:59 |Komentiraj | Komentari: 0

Procjenjuje se da je u jednom trenutku čak pet tisuća ljudi sudjelovalo u protestnom maršu po cijelom gradu. Kulminacija se odigrala u Gundulićevoj ulici gdje su prosvjednici pokušali spaliti zastavu HDZ, ali se pokazala otpornom na palež, za razliku od zastava SDP-a i Europske unije koje su planule na Iblerovom trgu. Prosvjed je završio pred stanom braće Drobac, pardon - Jadranke Kosor uz povike "Ukrala si stan, vadite je van!".

Oko pet tisuća građana promarširalo je večeras ulicama Zagreba u dosad najmasovnijom antivladinom prosvjedu. Unatoč hladnoći, prosvjednici su peterosatnim maršem gradom pokazali da su itekako ozbiljni u svojim namjerama. Prosvjed je i ovoga puta započeo u 18 sati na Cvjetnom trgu gdje se okupljenima obrati "vođa" Ivan Pernar, za vrijeme čijeg su govora studenti podigli transparent "Pernar bi više kapitalizma, a mi bi više socijalne pravde". Svoje govorancije zatim su održali Dragutin Lesar i Damir Kajin koji je poručio da je cijela  Kukuriku koalicija uz prosvjednike, ne sluteći kakvim će sve epitetima biti "nagrađena" ta formacija kasnije tu večer. Okupljeni su se zatim uputili Radićevom do Markovom trga, no ovoga puta ih je za razliku od ranijih dana kordon policije ih je dočekao nešto dalje, odnosno na samom ulazu u Kamenita vrata. Policiji je poručeno da će ponovno raditi noćnu uz povike "Mirni prosvjedi!".

Sljedeća točka prosvjeda bio je Trg žrtava fašizma, odnosno središnjica HDZ-a. U šetnji Jurišićevom prosvjednici su blokirali promet uz povike "Svi na ulice!", a podršku su im pružili i vozači tramvaja trubeći i otvarajući vrata vozila kako bi se dio putnika mogao pridružiti koloni. Kao i dva dana ranije, povorka je ispred HDZ-ovog Glavnog stana dočekala interventna jedinica formirana u dvostruki kordon. Uz stihove  "Izađi mala, izađi bar na čas" te povike "Bacite nam Hebranga", "HDZ u marice" i "Jebo vas Ivo Sanader", mirni prosvjednici su policiju "počastili" tek pokojom grudom snijega. Budući da je uz Markov trg i Kosorični stan središnjica HDZ-a ovih dana najzaštićenija građevina u zemlji, prosvjedna povorka se nakon kraćeg vremena uputila prema Glavnom kolodvoru. Okupljeni su uspjeli blokirati Draškovićevu i Branimirovu pri čemu se prosvjedicima priključivalo sve više građana. U znak podrške trubili su im gotovo svi vozači koji su se u tim trenutcima zatekli na prometnicima.

Po dolasku na Glavni kolodvor nastale su prve nedoumice budući da je nekoliko prosvjednika željelo masu odvući prema zgradi HRT-a. Uskoro su počele kružiti glasine da je riječ o policajcima u civilu. Na putu do Vukovarske kolona se zaustavila ispred zgrade Gradskog poglavarstva gdje su gradonačelnika počastili uzvicima "Bandiću lopove". Po dolasku u Vukovarsku, gdje su prosvjednici blokirali obje prometne trake, jedan iz mase je ponovno počeo agitirati za odlazak prema HRT-u. Ostali su mu počeli vikati "Policajac!" na što je čovjek s kapom na glavi zašutio i nestao. Povorka je zatim krenula u Savsku gdje se prva na meti našla zgrada T-Coma. Okupljeni su se okrenuli prema njoj skandirajući "Mudriniću lopove", a jedan od prosvjednika je na zgradu bacio bocu.

Prosvjednici su se skandirajući "Lopovi, lopovi" ponovno uputili prema najužem centru grada budući da je sljedeća stanica bilo sjedište gradske organizacije HDZ-a u Gundulićevoj ulici. Tamo je svoj danak platio simbol HDZ-a - skinuta zastava koja se pokazala otpornom na palež pa je završila rastrgana u komadiće. Ovaj čin složne je prosvjednike naveo da odu po još stranačke memorabilije pa je sljedeća stanica bio Iblerov trg, odnosno SDP-ova središnjica. Uz povike "SDP lopovi" i "Nećemo ni Kukuriku koaliciju - svi ste isti" prosvjednici su se pokušali domoći zastave Partije i Europske unije, koje su, za razlike od one HDZ-ovske, bile nešto više postavljene. Taj trenutak za svoju govoranciju iskoristio je Dean Golubić, javnosti poznatiji kao najmlađi kandidat predsjedničkih izbora koji se kandidirao ispred desničarske stranke Nacionalni demokrati. Srećom, govoranciju mu je prekinuo prosvjednik koji se uspio popet na zgradu te masi spustiti dugo željene ambleme. Za razliku od HDZ-ovih, SDP-ovi i Unijini simboli uskoro su završili u plamenu, a naposljetku se ipak zažarilo i ono malo što je ostalo od HDZ-ove zastave. Nakon paleži omraženih simbola, povorka je krenula prema središnjici HSS-a po još zapaljivog materijala. Tamo ih je, međutim, dočekalo razočaranje - na zgradi nije bilo zastave već jako visoko pričvršćeni grb do kojeg je bilo nemoguće doći.

Nakon dva i pol sata prosvjedne šetnje, kolona je zatim, kao i dva dana ranije, krenula prema Ravnicama, odnosno stanu Jadranke Kosor. U blizini Šeferove, gdje je smješten stan braće Drobac, pardon - Jadranke Kosor, prosvjednike je ponovno dočekala policija. No kako se u blizini nalazi željeznička pruga, okupljeni su je odlučili iskoristiti kao put do cilja. Nakon hoda kroz sporedne uličice, kolona je napokon došla u neposrednu blizinu dugo očekivanog stana. Novi kordon policije nije ih obeshrabrilo te su počeli vikati "Ukrala si stan, tjerajte je van!" i "Susjedi na ulicu" na što su Jacini susjedi počeli mahati s prozora. Nakon šest sati prosvjedovanja, okupljeni su u premijerkinom kvartu poručili "Doći ćemo i u petak".

Večerašnji prosvjed pokazao je kako je donedavna masa s nepotrebnim vođom na čelu napokon prerasla u pokret kojeg se s razlogom trebaju bojati vladajući i oporbenjaci. Unatoč vidljivim i nepomirljivim ideološkim frakcijama koje prevladavaju među prosvjednicima, očito je da ih trenutno ujedinjuje zajednički prezir prema političkim strankama što najbolje dokazuje palež zastava. No to što svaka od tih frakcija očekuju nakon možebitnog rušenja Vlade je neka druga priča. A u međuvremenu - vidimo se na ulicama!

HAP @ 03:00 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, ožujak 2, 2011
Kao što smo već izvještavali, prosvjede protiv Vlade u ponedjeljak pokušala je u potpunosti kontrolirati policija u civilu što je, slučajno ili namjerno, potpuno "promaklo" svim medijima. Zbog toga objavljujemo snimku na kojoj se jasno vidi kako policija u civilu glumeći prosvjednike i u dogovoru s interventnom policijom određuje trasu kojom će se prosvjedi kretati. Video objavljujemo kako bismo potaknuli narod koji opravdano prosvjeduje da se odupre ovim podmuklim pokušajima policije da preuzme narodne prosvjede. Ljudi protiv kojih su se udružile sve stranke, jednako u vlasti kao i u oporbi, ne zaslužuje da na njihovom opravdanom bijesu profitiraju bolesno ambiciozni budući političari ni da od njega prave budale čuvari sistema protiv kojeg prosvjeduju. Kao što nismo dali u ponedjeljak, ne dajmo ni sad samoproglašenim "vođama" i policiji da nam preuzmu prosvjede. Policijske provokacije neće proći! Vidimo se na ulici.

HAP @ 12:15 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, ožujak 1, 2011
Fotografija članka
Vikalo se i "hoćemo izbore" i "re-vo-lu-ci-ja". No tu nema ništa loše. Do ideološke konsolidacije i razvoja ideja dolazi najlakše i najbrže uvijek kroz direktnu akciju. Treba pokazati da ljudi neće trpjeti da ih se i dalje ništa ne pita i da se zemlja i dalje sustavno uništava radi koristi sitne političko-ekonomske elite.

Je li i Zagreb postao Magreb? Izgleda nevjerojatno, ali nešto se, nakon Sjeverne Afrike i arapskih zemalja, događa i u Hrvatskoj. Prosvjedi su krenuli konfuzno. Prvo je dogodio prosvjed nekoliko stotina ljudi u utorak 22. 2., a onda brojniji u četvrtak 24. 2., tokom kojega je došlo i do sukobljavanja s policijom. Stvari su se dodatno zaoštrile u subotu 26. 2. nakon braniteljskog prosvjeda, kada je došlo do još više nasilja i kada su se mnogi, među njima i većina aktivista koja inače dolazi na prosvjede, pokolebali od pridruživanja daljnjim prosvjedima - zbog obračuna s policijom, zbog ekstremističkih povika i zbog nesretnih izjava samozvanih "vođa".

No jučer se, u ponedjeljak 28. veljače, sve stubokom promijenilo. Vođe su nestale (i pokazalo se da su potpuno nepotrebni!), kao i ekstremistička i neprimjerena retorika. Zanimljivo je bilo vidjeti prosvjednike - većina je bila ispod trideset godina i činilo se da nije riječ o ekipi koja inače dolazi na prosvjede. To su neke nove snage, mladi koji su se konačno probudili Ovaj put je prosvjed bio miran - ljudi su sami vikali "mirno, mirno" i "miran prosvjed". Policija je bila zbunjena - ne samo da ih više nitko nije napadao, nego nije bilo unaprijed određenog plana i vođa pa je policija samo kaskala za prosvjednicima. Nevjerojatno je bilo gledati kako se ljudi spontano i bez vodstva samoorganiziraju. Neprocjenjivo je bilo vidjeti zbunjena lica specijalaca, koji su se postrojili na Trgu i početku Jurišićeve, kada je masa od 4000 ljudi spontano počela trčati prema Katedrali pokušavajući tako što prije stići do Markova trga. Zanimljivo je bilo vidjeti prosvjednike - većina je bila ispod trideset godina i činilo se da nije riječ o ekipi koja inače dolazi na prosvjede. To su neke nove snage, mladi koji su se konačno probudili.

Sve je počelo skromno - nekoliko stotina ljudi na Cvjetnom trgu i nezanimljivi govori prvotnih organizatora koje je mali broj prosvjednika uopće čuo. Još uvijek se ne može predvidjeti što će se dogoditi. Mnogi su došli tek vidjeti što se na prosvjedu događa da bi mu se ubrzo oduševljeno pridružili. Masa odlučuje ići na Markov trg i putem se broj prosvjednika povećava te je u Radićevoj već oko 1000 ljudi. Ovaj put nema obračuna s policijom. Netko iz gomile povikao je "idemo na HDZ" i masa je krenula prema Džamiji. Ori se "svi na ulice". Policija je prije Trga fašističkih žrtava postavila barikade. Prosvjednici su krenuli okolo, razdvojili se, opet spontano i bez vođa, i tako dospjeli na Džamiju. Policija je pritom prosvjednike ograđivala sa svih strana te su neki morali i odustati od prosvjeda jer se nisu do prosvjeda mogli probiti, a drugi su više sati hvatali prosvjed koji se brzo kretao po Zagrebu pokušavajući proći kroz policijske kontrole koje "sumnjivima" nisu dale proći. Na Džamiji jedan mladić iz gomile viče "idemo na NSB, tamo je Zlatna kuna, tamo su svi političari i tajkuni". Informacija se širi i masa kreće, ide se preko Zelenog vala do Importannea i NSB-a. Prekida se promet na Vukovarskoj, sve više ljudi dolazi - neki su čuli za prosvjed u medijima, neki su vidjeli i čuli prosvjednike u gradu. Neko se vrijeme prosvjeduje pred NSB-om u kojem je u toku dodjela nagrada "najboljim" tajkunima. Izmjenjuju se ozbiljne i šaljive poruke - jedan od simbola čitavog prosvjeda bilo je indijansko glasanje i indijanski znakovi kao odgovor ministru Karamarku koji je prosvjednike proglasio "Indijancima". A onda se dugi marš Zagrebom nastavlja. Blokiraju se obje trake Vukovarske, a onda i Savska - prosvjed je sada na vrhuncu i na njemu je oko 4000 ljudi. Dolazi se do Trga, a onda preko Katedrale i Tkalčićeve do već kultne Radićeve, gdje prosvjednike opet zaustavlja policijska barikada. Opet nema nasilja, prosvjednici viču policiji "nećemo vam ništa". Prosvjed se vraća u Tkalčićevu i preko Trga i Jurišićeve nastavlja Svima nam je jasno da sami izbori neće biti dovoljni - opozicija se od vladajućih razlikuje tek još žešćim zalaganjem za daljnja ukidanja socijalnih i radničkih prava i za daljnje rezove na štetu većine ljudi kroz Vlašku sve do Maksimira, neprestano skandirajući. U Maksimiru nas čeka još jedna policijska barikada, skreće se na Zvonimirovu i polako kreće natrag prema Trgu bana Jelačića, nakon 5 i po sati prosvjeda!

Reći će - prosvjed je neartikuliran. I jest. Vikalo se i "hoćemo izbore" i "re-vo-lu-ci-ja". No tu nema ništa loše. Do ideološke konsolidacije i razvoja ideja dolazi najlakše i najbrže uvijek kroz direktnu akciju. Svima nam je jasno da sami izbori neće biti dovoljni - opozicija se od vladajućih razlikuje tek još žešćim zalaganjem za daljnja ukidanja socijalnih i radničkih prava i za daljnje rezove na štetu većine ljudi. Do radikalnih promjena, kakve su nam potrebne želimo li bolju budućnost za sve nas, neće doći preko noći. No ovakvi prosvjedi nisu uzaludni. Treba pokazati da ljudi neće trpjeti da ih se i dalje ništa ne pita i da se zemlja i dalje sustavno uništava radi koristi sitne političko-ekonomske elite. Ne smijemo biti pasivni - trebamo pokazati da ćemo reagirati ako nismo zadovoljni onim što se u društvu i politici događa. U Hrvatskoj su potrebne korjenite promjene i nema unaprijed danih odgovora, no treba znati da nam prava nitko neće pokloniti - za njih se moramo sami izboriti.

Stoga u srijedu u 18h opet na Cvjetnom trgu. Svi na ulice!

HAP @ 14:54 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Jučerašnji prosvjed pretvorio se u pet i pol satni dugi marš širim središtem Zagreba. Tisuće ljudi obišli su zajedno ključne lokacije koje predstavljaju vlast. Došli smo pred Markov trg gdje nas je opet zaustavila policijska barikada, zatim do središta vladajuće stranke, pa do dvorane u kojoj su si političari i kapitalisti međusobno čestitali nakon čega smo prošli pored ministarstva policije da bi se povorka nastavila po cijelom gradu izbjegavajući policijske barikade i zaustavljajući usput promet. Ovaj prosvjed je pokazao da narodna okupljanja ne uspjevaju kontrolirati ni političari, ni ambiciozni politički klauni. Ovi prosvjedi su i po sloganima i po karakteru definitivno prerasli lakrdiju u koju su ih htjeli pretvoriti ti akteri jer su okupili daleko više ljudi od službenih “organizatora” na “njihovim“ lokacijama i njima se iskazivalo sasvim opravdano nezadovoljstvo antinarodnom politikom koja je definitivno bankrotirala. Iako su pokušavali, prosvjed nisu uspjeli kontrolirati ni policijski provokatori.

Oni su sustavno pokušavali prosvjed odmaknuti od po vlast opasnih mjesta i iscenirati nekakvo tobožnje prijateljstvo prosvjednika s policijom. Ti provokatori nisu prezali ni od pretnji i fizičkih napada na one koji su ih s pravom prokazivali kao policajce u civilu na što su prosvjednici sa solidarnošću pravovremeno reagirali i odbili te provokacije. Dio medija nasjeo je na tu pandursku patku o sloganima potpore policiji. Kada je takvih slogana i bilo, to su panduri vikali sami sebi. Nasuprot tome, prosvjednici su često skandirali “Hrvatska policija, mito i korupcija”, “čuvate mafiju”, slogane protiv ministra policije “Karamarko odlazi”, “Karamarko Jadranku”, te ismijavali ministrovo nazivanje prosvjednika indijancima imitirajući indijansko glasanje u susretima s policijom. Uz te slogane skandiralo se i “Revolucija” i “HDZ - lopovi”, a najviše se pozivalo ljude na ulicu na što su ljudi s prozora i iz automobila reagirali mahanjem i trubljenjem u znak solidarnosti. Prosvjedi će se nastavljati sljedećih dana.

HAP @ 10:25 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, veljača 20, 2011
Predsjednik Ivo Josipović, junak građanske i liberalne hrvatske, odvažio se na daleko putovanje u prijateljski Afganistan u kojem “naši” vojnici sudjeluju u “mirovnoj” misiji. Tamo ga je primio demokratski predsjednik te zemlje, koja je prije samo deset godina oslobođena od brutalnog režima. Predsjednik Karzai ljubazno je zahvalio hrvatskom predsjedniku na posjeti, vojnicima i pozvao na hrvatsko sudjelovanje u “obnovi” Afganistana. Tako su otprilike vijest o posjetu prenijeli domaći mediji. Zaboravili su međutim spomenuti da dotični Karzai nije predstavnik jedne zemlje, nego obična marioneta okupacione sile koja zapravo uopće ne kontrolira većinu teriotrija na koji “polaže pravo”.


Hamid Karzai je potomak bogate i utjecajne obitelji koja je vjerno služila zadnjeg cara Afganistana i bliskog američkog “suradnika”. U američku službu današnji predsjednik stupio je za vrijeme sovjetske okupacije Afganistana kada je koristio kao posrednik između CIA-e i raznih islamističkih grupa koje su se borile protiv SSSR-a. Nakon završetka tog rata, preselio se u SAD gdje je bio postavljen za direktora tvrtke koja je pregovarala s talibanima o izgradnji plinovoda kroz Afganistan. Tek nakon što su ti pregovori propali, Amerikanci su krenuli u projekt okupacije Afganistana. Nakon osvajanja Kabula, iako je Afganistan imao moćnih vođa opozicije od kojih su neki kasnije ubijeni pod nerazjašnjenin okolnostima, za predsjednika je postavljen (ne izabran) Karzai koji u tom trenutku nije imao nikakvu potporu niti zaleđe u svojoj zemlji, osim potpore Amerikanaca. Treba li uopće reći, počela je i izgradnja plinovoda. Doduše, Karzai se pokazao kao prilično nedostojan vođa iz očitih razloga, pa se zemlja uskoro raspala na područja pod kontrolom raznih francija talibana i plemenskih vođa. Danas se ne može reći da Karzai vlada Afganistanom, čak ni kao američka marioneta i Amerikanci tamo zapravo ne ratuju protiv talibana, nego ratuju zajedno s frakcijama talibana koje su potplatili protiv frakcija talibana koje još nisu potplatili. Karzai čak ne uspijeva pošteno pobijediti ni na izborima koji se neregularno održavaju samo u određenim područjima koje drže Amerikanci. Unatoč propagandi o ratu zbog ljudskih (pogotovo ženskih) prava, realnost je da se u Afganistanu u tom pogledu nije promijenilo baš ništa, ovaj režim je jednako islamistički i reakcionaran, jedino što su sad civili puno izloženiji smrti jer Amerikanci svoje ratove vode bez ikakvog obzira prema civilima. Sve ovo podatke lako je provjeriti, pa je Josipovićeva propaganda posebno degutantna. On sam izjavljuje kako tamo ide omogućiti posao hrvatskim tvrtkama. On, dakle, priznaje da Hrvatska sudjeluje u okupaciji jedne zemlje u kojoj hrvatski narod nema nikakve interese samo zato da bi se šačica hrvatskih kapitalista mogla obogatiti preko leđa afganistanskog naroda. Umjesto državničkog, ovo je samo posjet jedne imperijalističke marionete drugoj imperijalističkoj marioneti od kojih su i jedna i druga, uz bratsku suradnju, spremne žrtvovati vlastite narode radi interesa stranog financijskog kapitala. Niti je hrvatski predsjednik u Afganistanu, niti je hrvatska vojska u Afganistanu - to su samo plaćenici u službi rata kapitala protiv naroda svijeta, Afganistana, Hrvatske...

HAP @ 18:28 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, veljača 18, 2011
Krajem prošle godine predsjednik Josipović je dodijelio nagradu za posebne zasluge u tekstilnoj industriji talijanskom investitoru Sandru Veronesiju, vlasniku tekstilne grupacije Calzedonia, koja u Hrvatskoj do sad ima četiri tvornice. Kao obrazloženje nagrade navodi se gradnja njihovog prvog pogona u Hrvatskoj, čakovečke tvornice Tubla, te mnoge donacije i sponzorstva. Njihova ukupna ulaganja u našu proizvodnju trenutno se procjenjuju na 700 milijuna kuna. Tvornicu Tubla je u subotu, 5. veljače,  posjetila i premijerka Kosor na svojoj međimurskoj turneji, kako bi se fotografirala s radnicama.

No radnice u subotu nisu bile dovedene samo na fotografiranje. Pošto imaju šestosatno radno vrijeme, kako bi im se izbjeglo plaćanje pauze za ručak, tako im petodnevni radni tjedan iznosi samo 30 radnih sati te su prisiljene raditi i subotom. No radnicama Tuble to nije jedini problem. Veronesi radnicima svojih tvornica ne dozvoljava udruživanje u sindikate, pa su tako neki radnici Sindikatu tekstila Hrvatske pristupili tajno, a članarinu predaju na ruke. Josipović Veronesija brani tvrdnjom kako tvrtka samo ne odbija automatski sindikalnu članarinu od radničkih plača. To je već samo po sebi kršenje zakona, u kojem stoji kako je „poslodavac dužan obračunavati i iz plaće radnika ustezati sindikalnu članarinu te je redovito uplaćivati na račun sindikata.“  Tvrtka također brani predstavnicima sindikata da službeno razgovaraju s radnicima, tvrdeći kako radnici za to nisu zainteresirani. Kako se ni Kosor ni Josipović nisu više izjašnjavali o ovom problemu, možemo jedino zaključiti kako im je stalo jedino do mišljenja stranih investitora, a prava radnika ih ne zanimaju. Njihove plaće iznose oko 2200 kn, što se ne razlikuje od prosječnih plaća u tekstilnoj industriji.

HAP @ 11:32 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 17, 2011
16.02.2011. | 22:36

sociolog upozorava da je, od 1,47 milijuna obitelji, broj pripadnika niže klase i siromaha dosegNUo 800 tisuća

ANALIZA DRUŠTVENIH KLASA Zoran Malenica: Pola hrvatskih obitelji ne može djeci platiti fakultet

U Hrvatskoj se danas neki novi siromasi regrutiraju iz srednje klase. To su ljudi iz niže srednje klase, obitelji niže rangiranih profesionalaca, nastavnika u osnovnim i srednjim školama, oni koji su zbog krize ostali bez posla ili se to dogodilo njihovu bračnom partneru, ili oboma.

Te su obitelji, koje su mogle podmirivati životne troškove, kliznule u situaciju kada im je plaćanje osnovnih životnih troškova postalo problem, osobito ako imaju djecu školske dobi. Među njima su i sitni poduzetnici i obrtnici koji su zbog krize morali zatvoriti poduzeća i obrte.



Mjere svaku lipu

Kaže nam to mr. Zoran Malenica, sociolog sa splitskog Pravnog fakulteta, čija knjiga “Ogledi o hrvatskom društvu” analizira klase.

U Hrvatskoj je oko 1,47 milijuna obitelji, od kojih je polovica, točnije njih 54 posto, siromašna ili u nižoj klasi. Niža klasa je najbrojnija: čak 650.000 obitelji živi s manje od 5000 kuna mjesečno te moraju kupovati najjeftinije proizvode, moraju oprezno trošiti na hranu, štedjeti i odricati se, uključivati grijanje kada je jeftinija struja, a djeci ne mogu osigurati visoko obrazovanje.

Ili, kako bismo to slikovito objasnili, teško mogu djeci priuštiti nutelle, kivije, zubace i bolje komade mesa jer moraju gledati baš svaku lipu da bi kupili kruh i mlijeko. Visoko školovanje toj je djeci dostupno samo ako roditelji faturetavaju ili ako djeca sama rade dok se školuju. U toj su klasi fizički radnici, poljoprivrednici, umirovljenici, radnici iz slabo plaćenih djelatnosti – trgovci, tekstilci...

No, ima onih kojima je i gore: riječ je o siromašnima – takvih je 150.000 obitelji s mjesečnim prihodima ispod 3000 kuna, koji ne mogu preživjeti bez pomoći države ili društva, a u toj su klasi nezaposleni, dio fizičkih radnika, posebice ako je u njihovim obiteljima jedan nezaposleni, dio umirovljenika, osobe sa zdravstvenim problemima.

Mnogi vjeruju da su rat, pretvorba, privatizacija i tajkunizacija izbrisali srednju klasu. No, ona nije nestala, u toj je klasi od 250.000 do 300.000 obitelji čije se mjesečne zarade kreću od 5000 do 15.000 kuna. Uz pažljivo trošenje ta klasa može podmirivati osnovne životne potrebe, imati polovni automobil, s naporom školovati djecu, ali ne mogu povećavati vlastitu imovinu. Riječ je o stručnjacima, liječnicima, prosvjetnim radnicima, sitnim poduzetnicima, obrtnicima, službenicima... No, unutar te klase postoje “klase” jer nije svejedno na kojem su kraju toga prihodovnog raspona.

Srednji sloj lošije živi

- Oni s višim primanjima, osobito oni s visokom stručnom spremom i viši stručnjaci, za naše prilike mogu živjeti životom srednje klase. Za naše prilike oni mogu zadovoljiti svoje potrebe, ne kao što to mogu ljudi njihova ranga u razvijenim zemljama, ali svakako ne moraju razmišljati koliko će novca potrošiti u dućanima i mogu voziti pristojan automobil – kaže Malenica.

U odnosu na osamdesete godine prošlog stoljeća, srednji se sloj nije značajno promijenio, ali, načelno govoreći, životni mu je standard danas lošiji. Tako nam Malenica objašnjava da su, primjerice, nastavnici osnovnih i srednjih škola nekad mogli uštedjeti za jedno putovanje godišnje u zemlju ili inozemstvo, ali to danas ne mogu. Sasvim uz vrh piramide je viša klasa s mjesečnim primanjima od oko 20.000 kuna, u kojoj je oko 150.000 obitelji.

Ono što je glavno za taj sloj jest da ležerno i bez pretjeranog opreza u dućanu mogu preživjeti mjesec, priuštiti sebi zimovanje i ljetovanje. Mogu, uz zaduživanje ili bez njega, povećavati imovinu - kupiti automobil srednje kategorije, vikendicu ili manji stan djetetu.

U toj su klasi politička elita, vlasnici manjih tvrtki, vrhunski menadžeri, njih od 3000 do 4000 s primanjima što po obitelji značajno premašuju tih 20.000 kuna mjesečno, uspješni odvjetnici i suci viših sudova, njih oko 1500, dobro plaćeni liječnici (oko 5000), dio zaposlenih u javnim poduzećima i sektorima s najvećom plaćom, poput zračne industrije - prihodi su im oko 15.000 do 25.000 kuna mjesečno...

Na vrhu piramide su bogati: oko 2000 obitelji čiji biznisi i imovina vrijede 15 milijuna kuna i više. Uz skupe vile, jahte, limuzine, letjelice... često ih karakterizira sklonost pokazivanju raskoši u kojoj uživaju.




Pad standarda i u svijetu

Nije se samo u Hrvatskoj pogoršao standard srednjoj klasi. Takvi trendovi postoje u Americi i Europi. Analize pokazuju da im je rast plaća bio usporen, dio ljudi iz niže srednje klase prisiljen je raditi dva posla da bi mogli podmiriti svoje životne potrebe. Vjerojatno je to rezultat neoliberalizma i globalizacije, povećanja vlasničkih profita nauštrb zaposlenih. U Hrvatskoj je srednja klasa doživjela veće udare, rat i privatizaciju - kaže Zoran Malenica.

HAP @ 01:28 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 13, 2011

David McNally

Rarely do our rulers look more absurd than when faced with a popular upheaval. As fear and apathy are broken, ordinary people – housewives, students, sanitation workers, the unemployed – remake themselves. Having been objects of history, they become its agents. Marching in their millions, reclaiming public space, attending meetings and debating their society's future, they discover in themselves capacities for organization and action they had never imagined. They arrest secret police, defend their communities and their rallies, organize the distribution of food, water and medical supplies. Exhilarated by new solidarities and empowered by the understanding that they are making history, they shed old habits of deference and passivity.

It is this – the self-transformation of oppressed people – that elites can never grasp. That is what explains the truly delusional character of Egyptian President Hosni Mubarak's speech on Thursday, February 10, where he prattled on in surreal disconnection from events. But while the aging dictator may be uniquely out of touch, he merely reflects the biases of his class. For it is a general characteristic of our rulers that they imagine those below them to be inherently stupid and deferential. They treat the downtrodden as labouring drones and cannon fodder for military adventures. They feed them lies and empty promises and send in the riot police when the subjugated get unruly. And most of the time they get away with it.

Monument to Mubarak.
That is why popular revolutions are inexplicable to them. As ordinary people cast off resignation and obedience, as they take control of their communities and reclaim the streets, they become unrecognizable to their rulers. This is the real “intelligence failure” of the ruling class. Contrary to the terms of debate in security circles, it is not that they missed some indicators of institutional change; it is rather that all their models are based on the presumption of popular passivity. “Ordinary Egyptians have a reputation as fatalists,” pronounced a former Canadian diplomat to Egypt in the early days of the revolution, explaining that Egypt would not go the way of Tunisia, where dictator Ben Ali was toppled only weeks earlier.[1] In so doing, the diplomat revealed not only his own foolishness, but also the tone deaf incapacity of elites to comprehend people's power.

People's Creative Energies

After all, revolutions are not just about changing institutions. Most profoundly, they are about the dramatic remaking of the downtrodden. Revolutions are schools of profound self-education. They destroy submission and resignation, and they release long-repressed creative energies – intelligence, solidarity, invention, self-activity. In so doing, they reweave the fabric of everyday life. The horizons of possibility expand. The unthinkable – that ordinary people might control their lives – becomes both thinkable and practical.

All of this eludes bosses, bureaucrats, generals, politicians, and the vast majority of journalists because they do not understand the inner heart of a genuinely revolutionary process – that having taken to the stage of history, oppressed people are never again the same.

It is this error that explains the frantic tacking and turning of rulers confronted with mass insurgency. One moment they make concessions, the next moment they send in the goons – all in the belief that ordinary people can be beaten back into submission, or bribed with crumbs from the tables of the rich. But the longer they do this, the more they force the mass movement to broaden its base and deepen its struggles. President Ben Ali made this mistake in Tunisia; Mubarak keeps making it in Egypt. And by clinging to power in the face of mass opposition, they give the lowest layers of society the time and space to enter the political sphere. The result is that popular revolutions open the doors to great upsurges of working class struggle.

That has been Mubarak's greatest folly. It is why Egyptian capitalists, parts of the Egyptian regime and the U.S. state have concluded that he has to go. But the genie of the Egyptian workers having now been awakened, it will be very hard to put it back in the bottle.

The Birth of Popular Power

Philosopher Peter Hallward is among those few commentators who have grasped the inner workings of the Egyptian Revolution. Writing in the Guardian of London, he observes:

“Every step of the way, the basic fact of the uprising has become more obvious and more explicit: with each new confrontation, the protestors have realised, and demonstrated, that they are more powerful than their oppressors. When they are prepared to act in sufficient numbers with sufficient determination, the people have proved that there’s no stopping them. Again and again, elated protestors have marvelled at the sudden discovery of their own power.”[2]

Participants repeatedly describe how their fear has lifted. “When we stopped being afraid we knew we would win,” Ahmad Mahmoud told a reporter. “What we have achieved,” proclaimed another, “is the revolution in our minds.” The significance of such a revolution in attitudes is inestimable. But such shifts do not happen at the level of consciousness alone; they are inextricably connected to a revolution in the relations of everyday life – by way of the birth of popular power. And these new forms of people's power and radical democracy from below have emerged as steps necessary to preserve the Revolution and keep it moving it forward.

So, when violently attacked, as they were on February 2, 2011, by undercover police and goons of the ruling party wielding guns, knives, Molotov cocktails and more, the insurgents held their ground and fought back, holding Tahrir Square in downtown Cairo. In the process, they extended their grassroots self-organization. As reporters for the Washington Post noted, the rebels of Tahrir Square created popular prisons to hold undercover security forces, and people's clinics to care for the wounded:

“Refusing to end their 10-day old demonstration, protesters set up makeshift hospitals in alleyways off the square to treat their wounded, and fashioned a holding cell in a nearby travel office to detain those they suspected of inciting the violence. Organizers said they had captured more than 350 ‘thugs of the government’ among the pro-government demonstrators, some carrying police identification cards, and turned them over to the Egyptian army.”[3]

In the same spirit, the movement has formed People's Protection forces, staffed by both women and men, to provide safety and security in neighbourhoods and in the mass marches and assemblies. In some towns, like El Arish, the biggest city in the northern Sinai, official police and security forces have melted away only to be replaced by armed Popular Committees, which have maintained the peace.[4]

Developing alongside these forms of popular self-organization are new practices of radical democracy. In Tahrir Square, the nerve center of the Revolution, the crowd engages in direct decision-making, sometimes in its hundreds of thousands. Organized into smaller groups, people discuss and debate, and then send elected delegates to consultations about the movement's demands. As one journalist explains, “delegates from these mini-gatherings then come together to discuss the prevailing mood, before potential demands are read out over the square's makeshift speaker system. The adoption of each proposal is based on the proportion of boos or cheers it receives from the crowd at large.”[5]

Tahrir Square and public spaces in Alexandria, Suez and dozens of smaller cities, are now sites of ongoing festivals of the oppressed. Describing the popular security services and people's “food supply chains,” demonstrator Karim Medhat Ennarah proclaims, “We have already created a liberated republic within the heart of Egypt.”[6]

Enter the Workers

Years of courageous struggle by Egypt's workers were decisive in creating the conditions for the popular uprising. And now, mere weeks into the upsurge, tens of thousands of workers are mobilizing, raising both economic and political demands as part of a rising wave of strikes. The consequences could be momentous.

Social movements generally have been on the move recently in Egypt. The years 2002-03 saw important stirrings of political protest in solidarity with the Palestinian Intifada and in opposition to the U.S. invasion of Iraq. Shortly after this, the Kefaya (Enough) movement organized for democratic reform and the feminist group, We Are Watching You (Shayfenkom) came out in defence of women's rights.

But by 2004 it was strike action, sit-ins and demonstrations by workers that comprised the most determined and persistent oppositional activity – most of it illegal under the emergency edicts and laws that deny workers the right to form independent unions. Over the past six years or so, more than two million workers engaged in thousands of direct actions. Most importantly, they regularly won significant concessions on wages and working conditions. The result was a growing confidence among workers – so much so that genuinely independent unions began to emerge in a society where the official unions are effectively extensions of the state.

In 2006-07 mass working class protest erupted in the Nile Delta, spearheaded by the militant action of 50,000 workers in textiles and the cement and poultry industries. This was followed by strikes of train drivers, journalists, truckers, miners and engineers. Then 2007-08 saw another labour explosion, with riots at the state-owned weaving factory in Al-Mahla Al-Kobra. The youth-based April 6th Movement emerged at this point in support of workers’ strikes. Meanwhile, workers began to address the general interests of all working people, particularly the poorest, by pressing the demand for a substantial increase in the minimum wage.

Now, workers are again throwing their collective power onto the scales of the political struggle in Egypt. And Mubarak and his cronies will live to regret it.

In the course of a few days during the week of February 7, tens of thousands of them stormed into action. Thousands of railworkers took strike action, blockading railway lines in the process. Six thousand workers at the Suez Canal Authority walked off the job, staging sit-ins at Suez and two other cities. In Mahalla, 1,500 workers at Abul Sebae Textiles struck and blockaded the highway. At the Kafr al-Zayyat hospital hundreds of nurses staged a sit-in and were joined by hundreds of other hospital employees.

Across Egypt, thousands of others – bus workers in Cairo, employees at Telecom Egypt, journalists at a number of newspapers, workers at pharmaceutical plants and steel mills – joined the strike wave. They demanded improved wages, the firing of ruthless managers, back pay, better working conditions and independent unions. In many cases they also called for the resignation of President Mubarak. And in some cases, like that of the 2,000 workers at Helwan Silk Factory, they demanded the removal of their company's Board of Directors. Then there were the thousands of faculty members at Cairo University who joined the protests, confronted security forces, and prevented Prime Minister Ahmed Shariq from getting to his government office.[7]

What we are seeing, in other words, is the rising of the Egyptian working class. Having been at the heart of the popular upsurge in the streets, tens of thousands of workers are now taking the revolutionary struggle back to their workplaces, extending and deepening the movement in the process. In so doing, they are proving the continuing relevance of the analysis developed by the great Polish-German socialist, Rosa Luxemburg. In her book, The Mass Strike, based on the experience of mass strikes of 1905 against the Tsarist dictatorship in Russia, Luxemburg argued that truly revolutionary movements develop by way of interacting waves of political and economic struggle, each enriching the other. In a passage that could have been inspired by the upheaval in Egypt, she explains,

“Every new onset and every fresh victory of the political struggle is transformed into a powerful impetus for the economic struggle... After every foaming wave of political action a fructifying deposit remains behind from which a thousand stalks of economic struggle burst forth. And conversely. The workers condition of ceaseless economic struggle with the capitalists keeps their fighting spirit alive in every political interval ...”

And so it is in the Egyptian Revolution. Tens of millions of workers – in transportation, healthcare, textiles, education, heavy industry, the service sector – are being awakened and mobilized. They are fusing demands for economic justice to those for democracy, and they are among the hundreds of thousands building popular power and self-organization. Moreover, should the rising of the workers move toward mass strikes that paralyze the economy, the Egyptian Revolution would move to a new and more powerful level.

What the coming weeks will bring is still uncertain. But Mubarak's folly has triggered an upsurge of workers’ struggle whose effects will endure. “The most precious, because lasting, thing in this ebb and flow of the [revolutionary] wave is . . . the intellectual, cultural growth of the working class,” wrote Rosa Luxemburg.

In Tahrir Square and elsewhere thousands of signs depict Mubarak accompanied by the words “Game Over.” For the workers of Egypt it is now, “Game On.” •

David McNally teaches political science at York University, Toronto and is the author of the recently published, Global Slump: The Economics and Politics of Crisis and Resistance (PM Press). This article first appeared on his blog.


1. Michael Bell, “Will Egypt go the way of Tunisia?” Globe and Mail, January 27, 2011.

2. Peter Hallward, “Egypt's popular revolution will change the world,” Guardian, February 9, 2011. Available at:

3. Leila Fadel, Will Englund and Debbi Wilgoren, “5 shot in 2nd day of bloody clashes; amid outcry Egyptian PM apologizes,” Washington Post, February 3, 2011.

4. Tobias Buck, “Palestinians hope for change and resumption of border trade,” Financial Times, February 8, 2011.

5. Jack Shenker, “Cairo's biggest protest yet demands Mubarak's immediate departure,” Guardian, February 5, 2011.

6. Quoted in Hallward.

7. My sources on workers’ protests include Aljazeera, Al-Masry Al-Youm, the Center for Trade Union and Workers Services,, and Special thanks to Jack Hicks for documents and reports.

HAP @ 11:26 |Komentiraj | Komentari: 0
Nema zapisa.